"Grebanje ili Kako se ubila moja baka" je drama po po tekstu Tanje Šljivar i smeštena je u 2000. godinu u Bosnu i Hercegovinu, u vrijeme kada je, usred tranzicije, još uvek postojala nada da će budućnost donijeti prosperitet i promjene. Grupa učenika boravi u gimnastičkoj dvorani uoči školske predstave, ne znajući da su na desetine takvih u ratu služile kao logori...
Šta je zaista budućnost donijela Bosni i Hercegovini, kakva jeste sadašnjost, politička, kulturna, međunacionalna, svakodnevna, teme su o kojima se govorilo o emisiji. Rediteljka je rekla da je premijera prošla dobro i da joj je bila zanimljiva reakcija publike, koja je bila ozbiljna i rezervisana - što je pokazatelj da ljudi priču shvataju ozbiljno. On je dodala da predstava "Grebanje" govori o nečemu što je veoma bitno - o nacionalizmu i smještena je u Banjaluku u ratnim godinama i prati zatvorenost sredine i indoktrinaciju nacionalizmom kojem su djeca izložena od strane roditelja, škole i medija.
O načinu svog rada Selma Spahić je istakla da je lajtmotiv njenog rada da ne bira cilj; uglovi gledanja su mnogo pomjereni i govore o posljedicama onoga što se događalo.
"Predstava nosi neki optimizam da će biti bolje. Ali mi ulazimo u cikličnu priču - na svake 2/4 godine se smjenjuju vlast i ništa se ne događa. To mora da se događa sve dok se to jednom ne prereže, dok neko ne izađe na ulicu i dok to ne rezultira nekim promjenama. Uvijek ima nekoga ko ima snage da se usprotivi kršenju ljudskih prava i nacionalističkoj retorici."
"Ja nisam po prirodi pesimistična, očekujem da će doći do zasićenja politikom, a već su se pojavile neke promjene na bolje, pojavile su se neke nove stranke i ima pomaka", kazala je ona i dodala: "Ja biram da živim u svojoj državi i želim da se generacije suoče sa svojom prošlošću i da se krene dalje, dosta mi je retorike zastrašivanja."
Na pitanje da da li ima proboja s obzirom da su reditelj Dino Mustafić, ona i drugi reditelji iz BIH napravili veći uspjeh van svoje zemlje i da li su u BIH prećutani, ona je odgovorila da oni na isti način rade i u BIH i napolju, a na pitanje šta je to ubjeđenje odgovorila je da je to "nespremnost da preispituješ, a samo preispitavanjem svojih stavova, možeš doći do pravih odgovora".
Selma Spahić je primjetila i da se pojavila neka nova i mlada publika i da su to mladi koji žele da dolaze u pozorište i da misli da je stvorena kritična masa ljudi uprkos lošem stanju u kulturi i zatvaranju državnih kulturnih institucija.
Rediteljka predstava "Hipermnezija","Grebanje"i "Sumnja" u kojoj je obrađivala temu zlostavljanja dece u Americi 1964. godine od strane časnih sestara, na kraju je zaključila da je "propitivanje ključ, ali često služi kao izgovor za neke stvari. Treba završiti sa time i krenuti dalje".
