Hadžijine ruke pune znanja – Cestom za Mošćanicu nisam prošao dugo, ima preko dvadeset godina. Ne prepoznajem više ni put, potonuo i poderan asfalt. Ulazimo u selo i zaustavljamo se u mahali Živkovići gdje nas pred jednom kućom pogleda čovjek sa zelenom kapicom, i daje nam išaret da nas očekuje. Rukujemo se, a on nam otvara široka kanata avlije, da uđemo u tu tišinu punu mirisa procvalog starinskog cvijeća i pčelinjeg voska sa satnih osnova okačenih ispod strehe.
Hadžija Mirsad Škaljo, rođen je 13.februara 1951.godine, baš u toj kući koja je sada oronula, ali se odupire vremenu i svakim svojim dijelom čuva uspomene iz prošlosti.Nestrpljivo nas uvodi u prvu sobu gdje završene rezbarije malih šestougaonih stolova, peškuna, čekaju na lakiranje. U drugoj sobi je njegov radni sto, na kojem stoji zdjela tek dozrelih šljiva i nešto priručnog drvorezbarskog alata, sa kojim ucrtava svoje ideje i urezuje šare u suhi bosanski javor. Odmah mi reče da je zanat naučio od Besima Nikšića iz Konjica, i još mi reče kako je Besimova majka iz Dusine kod Lašve, odakle je oženjen i hadžija Mirsad. A kada mu ja rekoh da sam i ja Konjičanin, razgovor se proli poput ljetne kiše na koju žedna zemlja čeka. Završio je školu učenika u privredi, bravar, ali ga vuklo da nauči i druge zanate. Tako je naučio i kovački i varilački zanat, i naposljetku drvorezbarski. Tamo iza hambara, na kraju avlije u podrumu ima i svoju kovačnicu u koju mu svrate komšije da im otkuje sjekiru ili naoštri nož.
-Neće niko da preuzme zanat, a meni žao, ko će kad ja umrem, pita se hadžija, oprezno progovarajući, kao da dlijetom urezuje zahtjevnu arabesku, bojeći se da drvo ne pukne. Onda mi spomenu staru džamiju u koju ode često da klanja. Iako u selu ima nova i veća, njemu je ona stara prirasla srcu. Kaže, kako mu je i dedo bio hodža u Mošćanici, a iza njega ostalo mnogo knjiga sakrivenih na tavanu, i dokumenata iz turskog vakta.
-Prije nekolika godina doš’o mi naki restaurator, Adi Rifatbegović iz Tuzle, i veli on će to kopirati, a meni urediti moja dokumenta i knjige da ih čuvam, koje su ostale još od pranane. Bilo je tu katastarskih dokumenata sa muhurom (pečatom na prstenu, op.a.) i berat mojih deda (potvrda da su begovska porodica, op.a).Kako tada odnese do danas ništa, sa žaljenjem ispriča hadžija pa ustade. Iz vitrine u ćošku vadi Kur’an dede efendije, zatim knjigu pisanu bosančicom, pa Takvim iz 1962.godine sa reisom Sulejmanom Kemurom.
-Moja hanuma hadžinica i kćerka Azra znaju bosančicu. Azra je profesorica engleskog i arapskog jezika u Sarajevu. A sin je vrstan automehaničar, i on je u Sarajevu. Moja hanuma djecu uvodi u Kur’an. Sve ih je uvela i sada idu na takmičenje, priča mi nekako požurujući, dok pokazuje sliku unučadi i od sina i od kćerke sa Harisom Silajdžićem, uokvirenu na zidu.
-Reci mi hadžija, kada je insan spreman umrijeti, uključi se pitanjem naš prijatelj Amir.
Prsti dodirnuše donju usnu, ne da se zamisli, nego da nam ispriča više, pa otpoče.
-Ja sam spreman još po dolasku sa hadždža. Čim sam se vratio rekao sam, hvala Allahu, jer sam se nekako vratio u putanju. Tamo kuda bi svaki insan trebao da ide. Činiti dobro, misliti dobro, kako za sebe isto i za druge. Samo da mi je nekome ostaviti ove zanate koje nosim u rukama. Žao mi da to ode sa mnom, priča sve tiše, ali svaka njegova riječ nekako ulazi u moja čula, urezuje se duboko i pravilno, kao šara na javorovom drvetu, pa nastavi.
-Ja i dok rezbarim mislim o Allahu, Gospodaru svjetova! Pa i ove šare urezujem „ulijevo“ k’o tavaf (obilaženje, kruženje oko časne Kabe, op.a.). Ako okrenem dugačije odmah se ubodem dlijetom. I auto pored džamije gledam parkirati prema kibli. Ako nije, nešto mi fali…
Ustajemo da obiđemo i druge prostorije hadžijine kuće u kojoj boravi sam, jer je hadžinica uglavnom u Klopču i dođe ponekad. U bosanskoj sobi poredane male sehare, neke nedovršene, sve djelo hadžijinih ruku. Pored zida, kao u nekom arhivu, složeno nebrojeno primjeraka novina „Preporoda“.
-To sve hadžinica moja pročita i čuva, govori hadžija Mirsad, dok u fišek pakuje majčinu dušicu prostrtu na čaršafu ispod prozora, našem prijatelju kome eto zamirisa čaj.
Krećemo do stare džamije i mezarja, ali prije toga zavirujemo u kovačku radnju. Slika hadžije na kanatima učini mi se nekako prijeko potrebnom za ovu priču pa ga i uslikah. Hodamo mahalom a hadžija nam ispriča kako Mošćanica ima na stotine mezaristana i u njima na stotine mezarova. Ima ih puno iz truskog vakta. Gore, iznad sela gdje se zaustavilo iskopavanje zemlje i kamena u potražnji uglja, ostalo je još nekoliko velikih nišana koji nisu porušeni. A naprijed dalje od nove džamije, niže puta, ima staro osmansko Tatarsko greblje.
Stižemo do džamije čiji su zidovi ispucali i ulazna vrata se otvaraju teško i sa škripom. Unutra zaustavljeno vrijeme u kojem odjekuje glas hadžijinog dede efendije koji podučava djecu mekteba. Ili glas Mustafe efendije Bajtarevića iz Gračanice kod Visokog koji je u Mošćanici ostavio svoj radni vijek u hodžaluku, ali i svoje srce. Klanjali smo ikindiju a onda još obišli neke mezarove, među kojima i mezar Ilhana Atlija zvanog Pilot, Bošnjaka iz Burse (R Turska) koji se nekada prezivao Raković. Majka mu je bila porijeklom sa Mošćanice, od Imamovića. Zato je ukopan kraj svojih predaka,a njegove hrabre pogibije 1993.godine, se dobro sjećam. Čujem, neki dan su njegov mezar posjetili ljudi iz Turske, kažu bio ih pun autobus.Saznadoh, da je nedavno u Turskoj, preselio na ahiret i njegov otac. Nakon Fatihe šehidu i gaziji kojeg sam poznavao, razgledam neobične nišane stare stotinama godina koji okružuju staru džamiju, i pomislim kako se malo brine o svojoj prošlosti.
Kakvu to budućnost sanjamo?
Ako zaboravljamo juče, a zatiremo spomenike iz puno ranijeg perioda, nas će ubiti zaborav.
Rastajemo se sa hadžijom Mirsadom Škaljom, a znam da je ostalo puno neispričanih priča iz prošlosti, kao i znanja koje ovaj dobri čovjek nosi u svojim rukama, pun želje da to znanje nekome pokloni, ko će znati čuvati i biti od koristi ljudima. Sunce se naslanja na ostatke rudnika i Mošćanicu. To pitomo selo koje je nekad brojalo više kuća nego Zenica, i bilo središte poštanskih puteva i roba, selo koje zarasta u korov, baš kao mezarovi davnih predaka. Dok ispijamo čaj od svježe ubrane nane u avliji domaćina Imamovića u gornjem dijelu Mošćanice, konačno shvatih hadžijinu želju, punu insanske topline i imana što se na hadždžu duboko ureza kao najljepša šara na peškunu. Tvoje je samo ono što daš, pa i znanje u rukama, hadžija Mirsad čeka da nekome da, kako bi samo dobra djela ponio na ahiret.
Said Šteta, književnik i novinar
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
