Dok je radijski signal u obližnjem kafiću označavao 13 sati, Mirsad Košpo (63) je jučer počeo “pakovanje” suncobrana – kišobrana i druge “opreme” na svom kolporterskom mjestu u centru Zenice, na raskrsnici Jevrejske ulice, trga Alije Izetbegovića i Titove ulice, tik uz Sinagogu. Nije to bilo “obično pospremanje”, kakvih je više od sedam hiljada dana imao poznati “Mirso prodavač novina”. Jedini zenički kolporter jučer je “okačio kopačke o klin”, te nakon dvije decenije rada u centru Zenice, odlučio da ode u penziju. Prije rata je radio u Željezari, u kojoj je, kao i većina kolega, ostao bez posla.
– Rat je završavao i valjalo je prehraniti porodicu, suprugu, sebe, dvoje djece. Mislio sam da će biti privremeno, da će Željezara profunkcionisati. Možda je prva zima bila najgora, čovjek nenaviknut da u šest bude na cesti, na betonu. Veći dio “staža” sam bio par metara dalje, na Kamenom mostu, dok općinari nisu rekonstruisali most i tad me “otjerali” par metara dalje, kod Sinagoge. Zanimljivo je da se na mjestu gdje sam ja prodavao novine danas prodaju svakojaki predmeti, nalaze prosjaci, pa ona djeca sa apelima za pomoć, ali eto, ja sam smetao, prisjeća se. Od prvog dana je “legalizovao” svoj posao, jer je plaćao zakup javne površine, dobijao dozvolu za rad. I nadao se vijestima sa biroa, nekom sigurnijem poslu.
– Počeo sam sa Avazom, koji je bio prva novina koja je izašla iz opkoljenog Sarajeva. Svaki dan, dvadeset godina. Onda su dolazila druga izdanja, vaša i od drugih novina. Iako prekoputa mene imaju tri kioska s novinama, ljudi su navikli da kod mene dobiju “malo više od prodatih novina”. Sad mi je teško pričati, a možete misliti kako je bilo proteklih dana kad sam stalnim mušterijama rekao da prekidam rad. Bilo je raznih ponuda, molbi, pa i suza, govori, dok zastajkuje s “knedlom u grlu”. I kaže da, nije čovjeku svejedno.
– Da 20 godina prođete pored drveta, nedostajati će. Sin mi sad živi u Njemačkoj, pa ponekad odem do aerodroma, dočekati suprugu ili je ispratiti. Ako taj dan, recimo nedjeljom, odem i ne dođem na “radno mjesto”, počne zvoniti telefon, ljudi pitaju jesam li dobro, šta je.. Ipak, dosta je, moram presjeći, jer je teško izdržati još jednu zimu na betonu, kaže. Sad će uživati u češćem druženju sa suprugom, dvoje djece i četvero unučadi. Mirsad je “izganjao” starosnu penziju i kaže da “neće biti gladan”, jer ima uspješnu djecu. Upravo je sin Alen prvi počeo prodavati novine kao kolporter, ali ga je hitna operacija odvojila od ulice, a otac Mirsad “naslijedio”. I ostao na ulici dvije decenije. Alen se uskoro počeo baviti distribucijom “Avaza” u kombi-vozilima, a potom je otišao na druge poslove. Uz sina Alena nerijetko je na mostu bila i supruga Zdena, dok Mirso pije čaj da se zgrije ili pravi “doručak pauzu”, jer na prodajnom mjestu je morao biti neko. Kupci su mu svi, penzioneri, radnici, učenici. neki jednom sedmično, uglavnom petkom, neki svaki dan. Sa posljednjim danom septembra “razdužio” je Mirso pazar, novine.. Prisjeća se da je prodavao prve primjerke “Avaza” u oktobru 1995., a sudbina je odredila da u penziju ode jučer, tako da ga na prodajnom mjestu neće biti sutra (petak) da proda i rođendanske primjerke, za dvadeset godina našeg lista.
Na upit “kako će mušterije bez njega”, Mirso u šali kaže – kupio sam peškir, planiram ga ostaviti na radnom mjestu i ko god me poželi, može doći ovdje, isplakati se i obrisati suze. Doći ću s vremena na vrijeme iscjediti peškir, kaže. Upravo su šale, ali i ozbiljni razgovori o zdravlju, poslu, događajima u gradu, su bili “ono” što je Mirsu odvajalo od svih drugih prodavača novina.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
