Nije čak ni šaka dolara, već jedan!

Nije čak ni šaka dolara, već jedan! – A kad će sreća, ovaj jedan nas onemogućava da kažemo besplatno. I kako bi tek katastrofalno zvučalo da kažemo da smo nekad veliku fabriku, koju je ova zemlja gradila decenije uz silne kredite, milijarde dolara, odricanje, trud i rad hiljada ljudi dali nekome besplatno. Zato je ovaj jedan dolar toliko nepojmljivo velik da hiljade ljudi može danima lupati glavom o pod i opet neće shvatiti. Koja to država i ljudi ovako bagatelno rasprodaju  državnu imovinu, decenijski znoj, žuljeve, istoriju graditeljsku, radničku i udarničku, brojne poginule u nesrećama  i kako nekog takvog “trgovca svih vremena”  neki mogu slaviti kao nacionalne heroje i spasioce države u nastajanju.

I na kraju balade, sve to zbog onogmisterioznog ugovora o kupoprodaji Željezare Zenica koji osta decenije skriven i  kao i uvijek u pravilu baksuznog broja – član 13, koji reče da je ovaj ugovor vrhunska tajna. Koja ironija, spašavaju državu a ne smije se znati ko to radi, kako i ko će na kraju platiti ceh. Samo je važno da dobismo heroje – spasioce države za sva vremena, koji će biti upisani zlatnim slovima  na papir koji će trajati onoliko koliko i ova tajna.  Toliko za uvod.

I napatiše se ovi kupci i prekupci, treba formulisati ugovore i klauzule koji se vrte oko cifre – jedan dolar. Nemoguće je zamisliti sve pravne formulacije i zavrzlame gdje se u sredini vrti cifra – jedan dolar, da bi nadu u nastavku ugovora bar probudili sljedeći redovi gdje se spomenuše i obaveze kupca. Ulaganje u pokretanje proizvodnje, nabavku opreme, ulaganje u ekologiju, zapošljavanje hiljada radnika, poštovanje zakona i standarda,…. Da, ugovori su ozbiljan pravni dokument koji potpisan ima težinu kao neki zakon ili recimo ustav, koji obavezuje potpisnike, koji propisuje sankcije za ne pridržavanje ugovora i to ozbiljne. Ali, ima jedna otežavajuća okolnost.

Ovo je Balkan, i u njemu jedna ratom iscjeđena država na samrti zvana Bosna i Hercegovina kojoj očajnički treba ekonomija i to po svaku cijenu.

Čak i za jedan dolar zarade od prodaje na koliko pristaše naši heroji – spasioci. Prvi krug preprodaje i kupac za jedan dolar proda svoj dio i dobi 90 miliona i kusur dolara i pobježe iz ovog balkanskog lonca. I onda dobismo meštre za fabrike na samrti i izdisaju, one u smrtnom hropcu i uvježbane reanimatore za ovakve bolesnike – Mittal. Poslije intervjua sa vlasnikom Lakshmi Mittalom i nakon shvatanja njegove životne i poslovne logike sve nam je kristalno jasno. Onaj pomenuti kupoprodajni ugovor od 14 članova je napisan jasno, precizno, koncizno sa poukom o pravnom lijeku kao što i priliči svakom ozbiljnom ugovoru. Nakon uskrsnuća ovog ugovora koji je tako grčevito skrivan i branjen velom tajnosti kao najveće vojne tajne izađoše na svjetlo dana i obaveze kupca. Neću ih ponavljati jer ih možete pročitati u prilogu Eko Foruma Zenica. Osim pokretanja proizvodnje, ni jedna klauzula obaveza kupca po ugovoru  nije ispunjena.

Jedna od javno iznesenih strategija Mittala u njihovom djelovanju je i “kupovina” domaćih političara i vlasti. Zaključke ću ovaj put prepustiti Vama, dragi čitaoci. I na kraju, ovakvu kompaniju bi svaka normalna država u kojoj se poštuje pravo i ugovori kao takvi  tužila i tražila naknadu štete zbog ne ispunjavanja klauzula potpisanog ugovora. Ali, mi možemo i bolje od ovoga. Na stranu ovakve kompanije, koja pravo izvrgava ruglu, stane i domaće tužilaštvo i da mu odriješene ruke da nastavi kršiti i taj ugovor i sve međunarodne zakone, ekološke standarde, konvenciju UN o pravu na zdrav okoliš i život.

Ovaj put namjerno neću donositi nikakav zaključak, bit će mi satisfakcija da se svi skupa zamislimo šta to mi sebi dopuštamo da nam rade i dokle.

Alibegović Zlatan