VIDEO+FOTO: Ismail Zulfić: Superheroj bez plašta – Život u društvu i sistemu koji ne voli različitosti, gdje je tabu tema biti drugačiji, Ismaila Zulfića iz Zenice ne sprječava da iz dana u dan razbija predrasude i etikete koje bh. društvo ima, ne samo prema osobama s invaliditetom već prema svim atipičnim osobama. Njegova osobnost donosi priču koja ne stavlja probleme u prvi plan, već daje rješenja koja služe kao lekcije za bolju i zdraviju budućnost svakog pojedinca u ovom surovom društvu. Ličnost ovog osmogodišnjeg dječaka najbolje bi dočarali kada bi to povezali sa superherojima iz stripova, onim najkarakterističnijim o kojima se danas prave filmovi. Ovaj superheroj je borac za inkluzivno društvo, još uvijek je mlad da bi znao kako je svaki njegov uspjeh bitan udarac u toj borbi. On je inspiracija za sve ljude širom svijeta, odrasle i djecu koji ga poznaju ili su čuli za njega.
Supermoći – upornost, energija, ljubav
U opštem padu sistema vrijednosti rađaju se novi heroji koji nas uče boljem i drugačijem od onoga što današnje bosanskohercegovačko društvo nudi kao parametre. Ismaila sam upoznao 2016. godine. Tada sam snimao priču o njemu. Fascinirala me njegova upornost, energija, ljubav prema svemu što radi. Odlučio sam da ga pratim sve do danas.
Ismail odrasta u porodici koja se ne razlikuje mnogo od drugih porodica u Bosni i Hercegovini, gdje jedino otac ima posao, a majka je ta koja ostaje kući da se brine o djeci. Rođen je bez obje ruke i s deformitetom jednog stopala, a na drugom su mu sastavljeni prsti. Uprkos svemu, on samostalno jede, vozi bicikl i hoverboard, igra igrice, pliva, crta, piše… Dječak koji je prije više od tri godine imao strah od vode, danas nas prije svega oduševljava svojim plivanjem. Nakon samo godinu dana treninga, osvojio je zlatnu medalju u plivanju na Regionalnom takmičenju u Hrvatskoj, od tada se nižu medalje i razna druga priznanja. Zbog tog uspjeha za njega je čuo cijeli svijet, ali u gomili vijesti koje mediji plasiraju njegova priča postaje samo senzacija. Ona to nije, ova priča zaslužuje ozbiljan prostor da pokaže kako su pojedinci oni koji mijenjaju stvari kada sistem zakaže.
Uz Ismaila je mali krug ljudi koji uspijevaju, zajedno s njim, u jednom okrutnom okruženju primijeniti ideju inkluzije kroz praktične primjere, s nadom da će narednim generacijama osigurati pravednije i bolje mjesto u društvu. Nevjerovatno je koliko volje, energije, nade i entuzijazma ima u svakom kontaktu i radu s njima.
Njegov otac Ismet kaže da većinu vremena majka Elmina brine o njemu, ona ga je naučila kako da se nosi s propitivanjem djece, kako da to prihvati i odgovori na njihovo pitanje „gdje su ti ruke“. Najviše ih boli ponašanje društva i institucija čiji je odnos suprotan svim zakonskim, moralnim i etičkim načelima. Ljudi isključuju atipične osobe iz društva, pravdajući se neznanjem, odsutnošću materijalnih i ljudskih resursa i slično. Zbog takvog odnosa se lako može zaključiti da se ne žele baviti tim, a posebno ne „na uštrb potreba, sposobnosti i znanja druge djece“.
Kada su Ismailovi roditelji odlučili da ga uključe u društvo s ostalom djecom i upišu u vrtić, prije nego što su našli one koje će ga prihvatiti, doživjeli su najneprijatnije situacije i odbijanje brojnih vrtića u Zenici. Nažalost, ovakav odnos i predrasude okoline za posljedicu najčešće imaju izoliranost djece, bez mogućnosti socijalizacije i ostvarivanja temeljnih prava. Društvo takvim odnosom čini djecu „nevidljivom“, jer su mnoga u svojim domovima prepuštena samo svojoj porodici. Jedino roditelji i još uvijek mali broj pojedinaca poduzimaju korake na podizanju svijesti društva kako bi ova djeca, kao i sva druga, bila uključena u društvo.
Zagrljaj Sindibada
Pozitivan utjecaj na Ismaila u njegovom razvoju imala je odgajateljica jedinog vrtića koji je Ismaila prihvatio. Nisveta Kozlić, odigrala je glavnu ulogu, pripremivši djecu u vrtiću na situaciju u kojoj se nalazi Ismail, ali i njega samoga na novo okruženje. Sve to je postigla pričom o leptiru bez krila.
„Upoznavanje djece, grupe u koju je Ismail trebao doći započelo je pričom ‘Leptir’ koja je imala za cilj približiti djeci pojam nečijeg tjelesnog nedostatka. Djecu sam potaknula da kroz priču prije svega zavole leptira ističući njegove pozitivne osobine, a one su: plemenitost, dobrota, velikodušnost, inteligencija, brzina…. a na samome kraju sam pomenula nedostatak krila. Nakon priče djecu sam informisala da će i oni dobiti jednoga druga koji liči na leptira iz priče i da će mu morati pomoći u nekim aktivnostima. Priču sam napisala u jednom periodu kada sam donosila važnu odluku, a odluka je bila da li odgovoriti na ovaj izazov pozitivno ili negativno. Ja sam ipak odlučila dati sve od sebe i pokušati. U početku je bio jedan uplašeni Ismail i još uplašenija učiteljica, koja je svoje strahove potpirivala najvećim pitanjem ‘Šta ako pogriješim?’. Ali kad imate poticajno okruženje i pravi tim, onda sve bude mnogo lakše nego što ste mislili.“
Ustanova se potrudila i pružila joj potrebnu stručnu pomoć, te je oformila tim za savjetovanje i pomoć u kreiranju individualnog plana. Praćenjem dječakovog razvoja, ali i procjenom sposobnosti i vještina uočavali su koja su to razvojna područja u kojima je dječak trebao podršku. Prije svega, riječ je o socioemocionalnom razvoju gdje se djelovalo na dva načina.
“Jedanput sedmično svi smo skidali čarapice i radili nešto nogama, ustima i drugim dijelovima tijela, slikali, crtali i sl. U ovim aktivnostima je dječak prednjačio u odnosu na vršnjake pa su iste aktivnosti doprinosile razvoju pozitivne slike o sebi, ali i boljem razumijevanju vršnjaka sa kojim poteškoćama se njihov drug suočava svakodnevno. Dječak je također imao svakodnevnu podršku vršnjaka na način da je svakoga dana prema ustaljenom redu imao pomoćnika koji mu je pomagao da uradi ono što on ne može samostalno, skinuti jaknu, zakopčati jaknu i sl. Time se kod djece stvarao osjećaj bitnosti, odgovornosti, ali je i meni posao time olakšan.“
Nisveta je uz podršku prijatelja napisala knjigu „Leptir“ – priče o nevidljivim krilima koja je namijenjena predškolskom, ali i ranom školskom uzrastu i treba biti uvrštena u obaveznu lektiru. Bajke iz zbirke “Leptir“ šalju snažne poruke važne za odrastanje u časne i poštene ljude.
„Riječ je zapravo o proznom djelu, ciklusu priča koje se mogu čitati kao cjelina – roman, ali i odvojeno. Čini je osam priča, koje zapravo u jednom novom svijetu opisuju stanje, procese, događaje koji su se dešavali u toku inkluzivnog procesa koji se odvijao za vrijeme boravka dječaka u ustanovi. Leptir Cvjetko je glavni lik ovog djela, sličnih osobina koje karakterišu dječaka Ismaila, koji na putu odrastanja nailazi na poteškoće, ali i upoznaje prijatelje koji mu pomažu da prihvati sebe i da raširi nevidljiva krila.“
Knjiga „Leptir“ – priče o nevidljivim krilima. Riječi autorice: „U moj život došao je jedan dječak, Ismail Zulfić, i donio neizmjerno bogatstvo i sjećanje za cijeli život. Sa sobom je poveo i mnogo dobrih ljudi. Rekla bih, okupio je sve one čija je filozofija života približno slična. Jedno malo, nejako biće, koje je trebalo druge, probudilo je skrivene potencijale u meni. More lijepih ali i teških emocija punilo je čašu. Svaki njegov uspjeh i neuspjeh jednako su ostavljali tragove, svaka njegova suza bila je i moja suza. Svaki njegov i naš zajednički doživljaj jednako su mi dragocjeni i nekako se plašim da će vrijeme ukrasti djelić toga i podariti ga zaboravu. Kako bih to spriječila, većinu doživljaja pretočila sam u priče, i tako ih stavila u sigurnu seharu, čuvajući ih od zaborava. S druge strane želja mi je bila da druga djeca čitaju o različitostima. Ismail se neće sjećati baš svakog doživljaja jer je bio mali, ali znam da će se sjećati emocija, a ove priče oživjet će jedno vrijeme…“
Plivanjem pobijediti strah
U novembru 2015. godine u Sarajevu je osnovan plivački klub “Spid“, prvi i jedini klub koji osim rada s tipičnom, radi i s atipičnom djecom. U klubu su danas djeca s različitim poteškoćama i invaliditetima, svako ima različite potrebe, ali ovaj klub im pruža jednake mogućnosti. Trener i osnivač plivačkog kluba „Spid“ je Amel Kapo. Zahvaljujući njemu djeca s invaliditetom i poteškoćama imaju mogućnost treniranja plivanja bez naknade. Magistrirao je na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Univerziteta u Sarajevu, gdje ne postoji predmet koji bi mu dao neko znanje za ovaj posao, koji bi izučavao adaptivno fizičko vježbanje. Imao je malo iskustva s osobama s invaliditetom, jer je radio kao saradnik kluba sjedeće odbojke „SPID“ iz Sarajeva. Njega nije imao ko da nauči kako da radi s djecom s poteškoćama u razvoju, djecom iz autističnog spektra, s Downovim sindromom. Sam se borio za to znanje i učio, prve smjernice dobio je na edukaciji za trenere, u sklopu kampa za osobe s invaliditetom u Istanbulu.
„S obzirom na to da mnogo svog vremena provodim na bazenu, zapazio sam da nemali broj osoba s invaliditetom dolazi na Olimpijski bazen da pliva, ali nažalost niko od stručnog kadra nije radio s njima. Tako sam ja došao na ideju da osnujem plivački klub za osobe s invaliditetom, koji će kasnije otvoriti vrata i osobama s poteškoćama. Ovo je trenutno PRVI i JEDINI klub takve vrste u Bosni i Hercegovini. To su osobe koje neće reći da nešto ne mogu, a društvo je to koje vidi prepreke.“
Ismailov prvi trening trajao je dva sata, tek nakon sat pristao je ući u vodu. Po završetku treninga nije htio izaći iz vode. Tri-četiri mjeseca su jednom sedmično iz Zenice išli na bazen, toliko su roditelji mogli priuštiti. Otac ga je nakon posla automobilom vozio do 70 kilometara udaljenog Sarajeva, gdje trening traje sat vremena. Trener je roditeljima ukazao na stvarni potencijal i potrebu da Ismail trenira češće, i brzo su se javili ljudi koji bi finansijski podržali da Ismail ima još jedan trening.
„Meni niko ne može platiti njegov osmijeh. Ja ga gledam na treningu kako pliva leđno i smije se, on to nesvjesno radi. I sve dok on bude takav, mi ćemo ga podržavati u tome. On ima snage za nas sve, ne bi nikada spavao.“
Primarni cilj kluba je da rade na rehabilitaciji, resocijalizaciji atipičnih osoba u bh. društvu, rade na inkluziji kroz plivanje i vodene sportove. Klub ima prilično velike troškove. Za korištenje Olimpijskog bazena Otoka plaćaju komercijalne cijene, klub nema nikakvog popusta. Otprilike je to dvije hiljade maraka mjesečno, a tu su dodatni troškovi za opremu, takmičenja, organizaciju, trenere. Amel kaže da je jako zahtjevno naći sva sredstva, uglavnom opstaju zahvaljujući projektima i sredstvima stranih donatora. Kada apliciraju kod domaćih institucija, dobiju tek petinu njihovih troškova.
Ismailovi roditelji kažu da im ništa ne bi značilo ako bi se otvorio neki bazen koji je bliže, jer trenutno nema plivačkih klubova, a ni stručnih ljudi koji rade s osobama s invaliditetom. Pitanje je hoće li ih i biti, jer nažalost mnogi kvalitetni ljudi poput Amela već napuštaju zemlju. Za takve ljude ima mjesta u svakom društvu.
Za svoj sedmi rođendan je Ismail prvi uskočio u vodu na Olimpijskom bazenu “Otoka” u Sarajevu.
„Kad sam došao s Ismailom prvi put na bazen, bilo je čudnih pogleda ljudi, koji su s toliko predrasuda gledali u nas. Mi smo to promijenili, sada nas gledaju isključivo kao šampione.“
Skijanje kao nova pobjeda
Za njega prepreke ne postoje, prošle godine pravi prve skijaške korake, koje je ponosno i vjesto pokazuje na olimpijskoj planini Bjelašnica. Roditelji kažu da je skijanje počelo sasvim neplanski, i u kratkom roku. Njegov trener plivanja je tokom zimske sezone i skijaški trener, pa je nastavio sa Ismailom raditi i treninge skijanja.
„Kada odemo na skijanje s njim, bez obzira na to koliko je hladno vani, on nikada ne kaže kako mu je dosta.“
Ismet Zulfić, otac
Ponos škole
Djeca u BiH koja imaju neki oblik invaliditeta marginalizovana su još od najranije životne dobi i suočavaju se s ograničenim pristupom osnovnom obrazovanju. Iz straha da će doživjeti slična iskustva kao i s vrtićem, roditelji su uz pomoć stipendije uspjeli osigurati da Ismail ide u prvi razred privatne osnovne škole Hasan Kjafija Pruščak u Zenici.
„Mi ne tražimo da se njemu popušta u školi. Gdje svi idu, ide i on. Ovom društvu trebaju ljudi koji će raditi s ovakvom djecom, mi toga nemamo.“
Elmina Zulfić, majka
Ja mogu sve!
Vještom Ismailu nije bio problem savladati i vožnju bicikla bez pomoćnih točkova. Jednog dana je primijetio da sva djeca voze bicikle bez pomoćnih točkova, pa je zatražio od roditelja da ih skinu i s njegovog bicikla. Roditelji su to odbili jer su mislili da je još rano za to, imali su strah ako mu skinu pomoćne točkove, da može pasti i povrijediti se. On je tada odlučio da bicikl bez pomoćnih točkova nauči voziti kod druga, roditeljima nije rekao svoje namjere.
„Meni je bilo neobično zašto već treći dan baš odmah poslije škole ide kod Osmana, jer se inače igraju ispred kuće. Taj dan sam ga pitala zašto ide tamo, a on bi samo rekao kako ide da se igra. Nakon pola sata sam odlučila da saznam čega se to oni igraju, vidjela sam kako vozi mali bicikl bez pomoćnih točkova. Pogledao me s osmijehom i rekao: ‘Evo zašto sam išao kod Osmana’. Ubrzo nakon toga sam ga zatekla kako u garaži pokušava da skine pomoćne točkove sa svog bicikla, njegova volja i želja za tim je bila jača od našeg straha pa smo odlučili da to uradimo.
Elmina Zulfić, majka
(Ne)razumijevanje društva
Mnogi stručnjaci iz oblasti psihologije smatraju kako je odnos države prema atipičnoj djeci u Bosni i Hercegovini poražavajući. Iako je BiH potpisnica brojnih konvencija koje obavezuju na kvalitetno i dostupno obrazovanje i ranu intervenciju, praksa pokazuje da samo mali broj djece to i dobije, i to uglavnom putem projekata i sredstvima stranih donatora. Vlast zanemaruje tu obavezu u kojoj mora da omogući zdravstvo i obrazovanje svima jednako. Veliki broj ljudi nema svijest o ovom problemu i ne zna kako mnoga atipična djeca nemaju adekvatan program rada, jer vlast nije omogućila programe intenzivne rane intervencije. Sistemska podrška izostaje, čak i onda kada predstavnici vlasti obećaju tu podršku. Djeca do pete-šeste godine uče jako brzo i tada se treba mnogo raditi s njima, i za to vrijeme mogu mnogo naučiti. Svaka minuta rada s djecom tada je bitna. Država mora imati jednaku odgovornost prema djeci tipičnog i atipičnog razvoja.
„Mi živimo u društvu koje odbacuje i ne voli sve što je različito ili drugačije, što ne može da se stavi u neku kutiju istosti. Nažalost malo je ljudi koji žele da uključe različitosti u svoj sistem, jer ovaj sistem to guši.
Studija koja je rađena 2015. godine pokazuje da u Bosni i Hercegovini 23 posto djece ima neki vid atipičnog razvoja, što znači da se svako četvrto dijete u BiH ne razvija tipično barem u jednoj razvojnoj oblasti. Ako se na vrijeme ne uloži novac u obrazovanje u najranijoj dobi, tj. rani rast i razvoj djece, to postaje vremenom sve skuplje. Ako država uloži milion KM u ovih 23 posto djece, u narednih 10 godina će uštediti milione. U ranoj dobi djeca uče mnogo lakše, ako tada uložimo maksimalne napore povećavamo mogućnosti višestruke koristi djeteta, porodice, ali i cijelog društva. Ovdje se nažalost ne misli o budućnosti, tako da je ovaj podatak rijetko kome interesantan. Porodice djece sa razvojnim kašnjenjima i poremećajima zajedno sa stručnjacima ulażu velike napore u nuđenju rješenja, no potrebe su mnogo veće, potrebna su ozbiljna sistemska riješenja. Ismailova priča je jedan herojski vid borbe na ovom frontu, nažalost još uvijek je ta borba svedena na posvećenost porodice i pojedinaca.“
Eldin Džanko, psiholog
Ismail svojim ponašanjem motiviše sve one koji vjeruju u inkluziju da se ne povlače i da atipičnu djecu uključuju u aktivnosti. Zbog njega društvo postaje svjesno da se taj odnos mora mijenjati, jer ta djeca mogu mnogo više nego što im se pruža. Jako je bitno da od početka roditelji budu uključeni i istrajni. Ne samo roditelji, svaki pojedinac i institucija vidi da se stvari mogu mijenjati ako se dovoljno rano radi, i ako adekvatan tretman bude primijenjen. Obaveza vlasti i odgovornost društva je da svima mora dati priliku da razvije svoj puni potencijal.
“Svi mi roditelji imamo svoje priče, učimo jedni od drugih i nažalost jedino mi jedni druge razumijemo. Državu čije je društvo podijeljeno u svim sferama, gdje većina nema osjećaja za druge nema svrhe ni kritikovati. Mi gledamo da svojim primjerom pokažemo da postoje rješenja. U ovom društvu se danas nemate na koga ugledati, tako da nam je drago ako možemo mi da budemo primjer drugima. Tek tako možda možemo nešto mijenjati.“
Ismet Zulfić, otac
Svaka osoba treba imati jednaka prava i mogućnosti, bez obzira na individualne razlike. Postoji jako mnogo djece koje imaju ovakav potencijal i zato moramo tražiti sistem koji će im to i omogućiti. On se svojim primjerom bori za drugu djecu, vidi da postoji neko bolje sutra. Svojim primjerom ne samo da promoviše inkluziju, već nam pokazuju da to funkcioniše. Inkluzija nije samo ideja uključivanja drugih, već i uključivanja sebe u društvo koje je jednako za sve. Ovaj superheroj nas uči kako da budemo bolji i humaniji ljudi i bolje društvo za generacije koje dolaze, a na nama je da pokažemo jesmo li takvi.
Ako se osvrnete oko sebe, vidjet ćete da i u vašem komšiluku živi neko ko ne traži pomoć, već mogućnost da razvije svoj puni potencijal. Iako živimo u društvu koje ne vjeruje da se stvari mogu mijenjati, ovaj nam primjer govori da je to moguće. Borba protiv marginalizacije, diskriminacija i predrasuda, poštovanje razlika važno je za svako dijete jer su svi oni neponovljive i jedinstvene ličnosti.
Podijelite ovu priču kako bismo podigli svijest o ideji inkluzije i podržali inkluzivno društvo.
Budite dio te borbe!
Tekst / Fotografija / Video | Midhat Poturović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
