Na ovogodišnjim Ratkovićevim večerima poezije prvu nagradu za mlade pjesnike ponijela je Zeničanka Safija Vehabović, kojoj će sljedeće godine Ratkovićeve večeri objaviti knjigu pjesama. Iako poeziju ne piše dugo, Safija ozbiljno i kritički sagledava sve osobenosti postratne i tranzicione Bosne, sa posebnom senzibilisanošću za figuru i položaj žene. Prenosimo u cijelosti intervju objavljen na ovom srbijanskom portalu.
Za početak, čestitamo na nagradi. Kakav je osećaj s malim vremenskim odmakom i kakvi su ti utisci s ove manifestacije?
Veliko hvala. Moram da kažem da sam presretna povodom dobijene nagrade. Glavni razlog je taj što sam već dvije godine željela da objavim tu zbirku, ali uvijek sam nailazila na isti odgovor: „loše finansijsko stanje.“ Na Ratkovićevim večerima u Bijelom Polju bilo je odlično. Najviše mi se dopalo što sam imala mogućnost da se susretnem s mladim ljudima iz zemalja regiona i da razmijenimo iskustva i poeziju.
Ratkovićeve večeri imaju jedan od svega nekoliko konkursa za mlade pesnike koji je regionalnog karaktera. Šta znači za mladog pesnika mogućnost da objavi prvu knjigu?
Za mene je to velika stvar. Podsticaj za daljim pisanjem, želja za čitanjem i izgradnjom sebe na putu ka zrelijem promišljanju i stvaralaštvu . Da, i sreća jer je možda nekog dotaknuo neki stih i promijenio uobičajeno gledište.
Kako si počela da pišeš poeziju i šta te sve provocira na pisanje?
Poeziju pišem odnedavno, tri ili četiri godine unazad. Nakon mase pročitanih djela iz svjetske i južnoslovenske književnosti, nakon mase uznemirujućih događaja i ljudi, dobila sam želju iznijeti svoje mišljenje, koje se manifestovalo stihom. To je bilo zaista spontano i iznenađujuće i za mene samu. Ubrzo su uslijedila i priznanja, od kojih bih ja izdvojila ono najdraže, druga nagrada „Mak Dizdar“ na manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu. Inspiraciju za pisanje imam stalno. Dovoljno je samo okrenuti se oko sebe, ugledati sva nesretna i neispunjena lica ljudi da bi nastala pjesma.
Reci nam nešto o svom rukopisu koji nosi radni naslov ,,Limb i rubni identitetiˮ.
Valjda svaka prva zbirka mladog pjesnika obuhvata pjesme nevinosti. Takav je sučaj i sa ovom. Nevino vjerovanje da se poezijom može utjecati na drugog i promijeniti svijest pojedinca. Rukopis je podijeljen na tri ciklusa. Prvi obuhvata motive zabranjene ljubavi, u nekom novijem poimanju osjećajnosti, poznatije kao „nova senzibilnost“, drugi obiluje feminizmom, dok je treći društveno angažiran.
Tema položaja žene u savremenom svetu važna je za razumevanje tvoje poezije. Kako ti se kao pesnikinji i kao ženi čini stanje u regionu, da li se društvo u tom pogledu kreće na bolje?
Mislim da se položaj i uloga žena, bar na našem području naročito ne mijenja od položaja koje su imale mnogo godina unazad. Razlog tome nije samo falocentrična okolina, već i same žene. Naravno, u valu feminizma, koji se i na ovim prostorima polahko otkriva, uzima se tzv. ženska neovisnost. Tako danas imamo žene koje traže svoje mjesto u politici, kulturi, sportu… Međutim, većina tih žena kod kuće je osuđena na pranje wc školjke i muških čarapa. U želji da se popne na višu razinu u muškom svijetu, savremena žena se spušta stepenicu niže. Slična stvar je i u književnosti. Uz pojavu ženskog pisma, koje se oštro suprotstavlja tradicionalnom poimanju ženskoga tijela, tabuiziranim predstavama o ženi i njenoj ulozi, te redukciji svih intelektualnih sposobnosti žene zarad ispunjavanja materinske odluke, žena se promatra kao Drugost. No, tu dolazmo do problema; žensko pismo je samo Drugo u odnosu na pismo. Ženski subjekt biva onaj Drugi u odnosu na muškarca i time zaslužuje podređeno mjesto u historiji.
Čuo sam priču o tome kako si organizovala poetske večeri u svom rodnom gradu i da su reakcije bile podeljene. Kako se poezija percipira u našim sredinama? Šta misliš gde nastaje problem u komunikaciji sa savremenom poezijom?
Koliko god se mi trudili da pobjegnemo od izraza ,,patrijarhalnostˮ, mislim da nas i dalje progoni. Naša sredina je palanačka i nespremna za dijalog sa Drugim. Čak je smiješno to da su reakcije na moj diplmski rad, naslovljen kao ,,Erotika i seksualnost u novijoj bosanskohercegovačkoj književnostiˮ od strane profesora bile podijeljene. S poezijom je to još teže. Za većinu ljudi je nepojmljivo da poeziju izbace iz koncepta romantizma. Savremeno pjesništvo za njih je zločin nad poezijom.
Kako ti se generalno čini pesnička scena u BiH, koje su njene glavne osobine i problemi? I koliko je ta podeljenost koja i dalje postoji prepreka umetnosti?
U Bosni i Hercegovini je veliki broj dobrih pisaca i pjesnika koji nemaju načina izaći u javnost i biti čitani. Glavni razlog je potenciranje čitanja kanonske literature i, naravno, pohlepa starijih pisaca. Srećom, tehnologija je uznapredovala, pa su se pojavili i mnogi kvalitetni blogovi, od kojih bih ja izdvojila ,,Zmijski jezik“. Mirsad Mehinagić, spisatelj i pokretač bloga kaže da je to ,,krajnje nepretenciozno treniranje slobode… crno na bijelom.ˮ Uz pomoć takvih ljudi granice među umjetnicima se pomijeraju i dolazi do susreta njihova rada. Nažalost, u školama i fakultetima nije takav slučaj. Zbog podijeljenosti među narodima, đaci itekako trpe.
Sve više regionalnih književnih susreta govori o velikoj želji i spremnosti da se granice zaista pomere. Šta je prednost toga, šta iz toga možemo izvući kao zajedničku korist?
Mislim da su ti susreti od velike važnosti. Srećom, postoje književne manifestacije na koje dolaze pjesnici iz cijelog regiona. Konačno, na jednom mjestu upoznaju se mladi ljudi, neoptrećeni minulim događajima, bez mržnje i nadmetanja. Poezija je njihova pokretačka snaga, te razmjenom stihova i iskustava djeluju podsticajno jedni na druge.
Ko su mladi autori iz regiona koje čitaš i koji ti prijaju?
Zanimljivo je to da su se na teritoriji BiH nekoliko godina unazad pojavile mlade pjesnikinje koje ruše standardne stereotipe i smjelo progovaraju o iskustvu tijela, seksualnosti, te ratnim i svakodnevnim zbivanjima iz ženske perspektive. Ono što treba naglasiti je to da žensko pismo predstavlja rad na jeziku, upisivanje u tekst, te konstantnu polemiku sa tradicijom. Tu se izdvajaju pjesnikinje poput Asje Bakić, Naide Mujkić, Enese Mahmić, Emine Selimovć, Melide Travančić i mnogih drugih.“Utapam“ se u poeziji Asmira Kujovića i Senadina Musabegovića. Mlađi autori iz regiona, čija mi se poezija dopada su: Tihana Gambiraža, Dorta Jagić, Srđan Gagić, Bojan Krivokapić, Nadija Rebronja idr.
Zašto si ti crna ovca?
Vjerovatno zbog toga što se uvijek udaljavam od stada. Većini se ne dopada razmišljanje koje nije u skladu sa postojećim parametrima. Tada te smatraju čudakom i ludakom. Ja sam prigrlila svoje “ludilo” i tako se dobro osjećam u njemu.
Razgovarao Srđan Gagić/Crna ovca
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
