Nogomet se igra radi navijača: Do kada će se utakmice u BiH gledati “napola”

Istina, nije ovo idealna sredina za odrastanje, ali neke su se stvari mogle savladati za 18 godina. Na ovaj ili na onaj način. Jedna od onih koju nikako ne mogu shvatiti ni Nogometni savez BiH, ni klubovi, ni lokalne, općinske, kantonalne, entitetske, državne i ko zna koje već vlasti, a prvenstveno policija, je da se nogomet igra radi navijača. Ne radi “babinog” malog, ne radi UEFA-inog novca, ne radi menadžera i menadžerskog lobija, ne radi sponzora, predsjednika, funkcionera i direktora. Samo i isključivo radi navijača. To su oni ljudi koji dolaze na stadione širom Bosne i Hercegovine svake ili svake druge subote otkako se “bubamara” zakotrljala na zelenim terenima širom ove naše predivne države. Oni rijetki koje još uvijek nisu uspjeli otjerati. Koga bi bilo briga za nogometaše, a kamoli menadžere, starlete i vrle nogometne funkcionere da nije navijača? Nikoga. Ni najmanje.

Utakmice se pomjeraju zbog saobraćajne gužve

A zaista ne shvataju tu istinitu frazu “da se nogomet igra radi navijača” i odgovornost snose svi, a u ovom slučaju klubovi ponajmanje. Evo već godinama gledamo kako navijači na stadione ulaze u između 20. i 40. minute prvog poluvremena, a izlaze između 30. i 40. minute drugog poluvremena. Da, to su one grupice ljudi koji unatoč katastrofalnom stanju u našem nogometu i dalje odlaze na stadione, koji neće subotom i nedjeljom izabrati pet evropskih utakmica top klase i udobnost fotelje vlastitog doma umjesto “truckanja” po tenderski “ono naše” uređenim cestama “s tufnicama”.

I tako se ljudi spreme, potroše najmanje 50 KM, uglavnom novca koji će se direktno vratiti u budžet ove iste države (putarine, gorivo), a onda ih država (policija) nerijetko dočeka kao grupu kriminalaca. Istina, ima situacija u kojima navijači naprave poneki sporadični incident i bez ikakve namjere da ih se opravda, ali sporadičnih incidenata ima u svakoj evropskoj ligi, svakog vikenda najmanje pet. Od Bundeslige do Premiershipa. I niko ne kaže “koga briga kada na stadion ulaze ti huligani”, ili neku sličnu nama uobičajenu frazu. Utakmica se odogodi 15 minuta zbog saobraćajne gužve, jer – nogomet se igra radi navijača. Slučajeve u kojima dođe do nereda treba osuditi, spriječiti i procesuirati, ali ne na način da se na čitavoj grupi iživljava samo zbog toga što želi pogledati malo domaćeg nogometa. Prvenstveno ne bi trebalo da im se pristupa s predrasudama, jer niko od nas ne voli da mu se pristupa s predrasudama zbog bilo čega.

Samim tim što im se ograničava vrijeme boravka na javnom sportskom događaju njihova osnovna ljudska i građanska prava su prekršena. Prvi krivac je policija, ma iz kojeg kantona i entiteta ona dolazila. Istovremeno, to su ljudi koji su nerijetko prvi u redu kada treba pomoći onima pogođenim u elementarnim nepogodama, kada treba sakupljati novac za humanitarne akcije, a ne tako davno, bili su prvi i kada je trebalo stati na branike domovine. Teško je naći druga udruženja građana u ovoj državi (a da im to nije primarna djelatnost) koja jednako vremena ulažu u društveno koristan rad i pomoć zajednici kao navijačke skupine. Počnimo samo od organizovanog darivanja krvi. Ne moramo ići dalje. Tih 100-200 ljudi se spremi i prošeta do transfuziologije, ali o tome nećete čitati uz natpis “Skandalozno”, jer krv bez razbijenih glava ne donosi klikove i povećan tiraž.

Ako može u Glasgowu, može i u Bosni i Hercegovini

Čitamo već godinama kako se utakmice igraju pred praznim tribinama, a unatoč tome razne policije iz raznih dijelova naše domovine nisu u stanju da osiguraju dolazak gostujućih navijača na utakmicu na vrijeme i povratak s utakmice nakon što ona zaista završi. To je onaj trenutak kada glavni sudija tri puta puhne u pištaljku i ispruži obje ruke u visini ramena. Uz dužno poštovanje prema komandirima koji donose takve odluke, odaju dojam da nisu u stanju uraditi svoj posao. A znamo da jesu, vidimo to svake sedmice prilikom sastanaka političara ili prilikom dolaska visokih zvaničnika. I nikada niko nigdje nije zakasnio.

Jer, ako se u Glasgowu može osigurati dolazak navijača Celtica na Ibrox ili navijača Rangersa na Celtic Park, onda može i 100-200 navijača bilo kojeg kluba iz Bosne i Hercegovine ući na vrijeme na stadion u bilo kojem gradu naše domovine. Ako mogu Horde zla ući na vrijeme na Grbavicu i izaći nakon utakmice, kao i Manijaci na Koševo, onda mogu i drugi navijači bilo gdje u Bosni i Hercegovini doći na vrijeme na utakmicu i odgledati je do kraja.

Svaki put kada na TV prijemnicima vidimo da su navijači ušli na stadion 20 minuta nakon početka utakmice, odnosno izašli sa stadiona prije kraja utakmice, zaključak je jednostavan – ovi ljudi su opljačkani i prevareni. Jer ne vjerujemo da plate pola cijene karte.

Klubovi moraju imati jedinstven stav

Krivac je i Nogometni savez Bosne i Hercegovine. Jednostavna instrukcija delegatima utakmica da susret ne može početi dok na stadion ne uđu i gostujući navijači možda bi i natjerala organizatore utakmice da svoj posao urade onako kako treba do samog kraja. Potom na red dolaze klubovi. Prije svega gostujući. Kada bi se pojavila samo jedna uprava koja bi poručila da neće započeti utakmicu dok njihovi navijači ne uđu na stadion, to bi podiglo makar malo prašine u našem nogometu. Udruženje premijerligaša moglo bi riješiti ovaj problem. Zamislite da klubovi izađu sa zajedničkim stavom da se lopta neće kotrljati dok navijači obje ekipe ne budu na stadionu.

Često se u našem Nogometnom savezu pozivaju na UEFA-u i na poštovanje pravila i propisa krovne kuće evropskog nogometa. Nedavno je pod pokroviteljstvom UEFA-e održan i seminar o problemu vezanom za pirotehniku na našim terenima. Nismo sigurni znaju li u UEFA-i da je na tribinama sve manje ljudi, s tendencijom da ih bude još manje, i da pirotehnika nema puno veze s tim. Pirotehnika jeste problem o kojem treba razgovarati, ali ako na tribinama ne bude ljudi, onda neće biti ni problema o kojima bi se razgovaralo, ali ni nogometa. Prioritet je da se na stadione vrate navijači, a svi drugi problemi će se riješiti. U tom duhu, podsjetimo se šta je u uvodnom obraćanju na UEFA-inom kongresu početkom ovog mjeseca u Amsterdamu rekao predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin:

“Mi smo čuvari naslijeđa. Mi smo čuvari, ovdje smo da zaštitimo igru, njene učesnike i njenu historiju. Ako u tome uspijemo, to će biti naše najveće dostignuće”.