Dvije ljudske priče osoba koje su imale čast i priliku upoznati dr. Dželala Imamovića

Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU

Podijeli ovu vijest:

Nakon smrti i dženaze dr. Dželala Imamovića, na društvenim mrežama su se pojavile dvije priče o rahmetli dr. Imamoviću, koje iz dva zanimljiva, različita, a opet u suštini jako slična ugla prikazuju ovog našeg sugrađanina. Podsjećamo, informaciju o smrti dr. Imamovića prenijeli smo NA OVOM LINKU.

Izašao sam iz džamije nakon namaza. Ispred džamije prvi put vidim jednog čovjeka. Poselamim se s njim jer želim da taj stranac osjeti toplinu mog džemata. Ali, on je očito bio iskusniji sa ljudima od mene. To je otkrivao njegov pogled, njegov osmijeh i njegovo držanje. Toplo je odgovorio na selam i odmah me upitao: “Studiraš li?” “Studiram”- odgovorio sam očekujući da će nastaviti: “Šta studiraš? Koja si godina? ….” On mi odmah pruži ruku tako da sam shvatio da mi čestita.

Čudio sam se. Što da mi neko čestita što studiram, a ne zna ni ko sam, ni šta studiram, ni kakav sam student!? Ništa. Možda sam čak i loš student, a on ni ne zna. Ali šta ti preostaje kad ti neko pruži ruku ohrabrenja osim da je srdačno prihvatiš!? Malo zbunjen, uzvratio sam pružanjem svoje ruke. Kad sam ispustio stisak njegove ruke bio sam još više zbunjen. I iznenadjen. U ruci mi je ostao novac. Ne mnogo, ali više nego što sam dobijao bajramluka od najbližih rodjaka. Odmah je otišao, ali se ovaj njegov gest duboko urezao u mene.

Kako je vrijeme prolazilo sve sam ga se više sjećao. Jer sve sam više uvidjao kako je velika stvar pomoći nekoga koga ne poznaješ, i kako i koliko možeš biti podrška. Kasnije sam mnogo puta prepričavao to rukovanje na sijelima i u razgovorima. “To je pravi ihlas – iskrenost prema Allahu,” – govorio sam, “da pomažeš druge radi Allahu iako ih ne znaš i bez da očekuješ od njih nešto zauzvrat.” Neko od mojih drugova je tada vidio to rukovanje i rekao da je to jedan doktor iz Zenice. Rekao mi je i njegovo ime, ali ja sam to ime, stid me i reći, zaboravio. I pored toga, volio sam da ga jednom sretnem i da imam priliku da mu kažem: “Doktore, završio sam fakultet. Ne onaj koji sam tada studirao, već jedan malo bolji, a vi ste me pomogli. Hvala vam. Allah vas nagradio.”

Nažalost, danas sam saznao da mu to nikad neću moći reći i danas sam saznao njegovo ime. Njegovo ime je Dželal Imamović. Sa mnom će ostati da živi njegov primjer djela vrijedneg od hiljadu riječi. Molim Allaha da mu se smiluje, oprosti mu grijehe, i uvede u Džennet na najviše stepene, a njegovoj porodici da podari najljepšeg sabura. Amin.

preuzeto sa FB profila RUSMIRA ČOKOVIĆA

_________________________________________

Odrastao sam u zeničkoj mahali zvanoj Londža. To je gradska četvrt, okružena betonskim zgradama koje su odisale prošlim sistemom. Mnogo sivog betona, jedna podzemna garaža i pokoji grafit.

U našoj mahali nije bilo dovoljno prostora za fudbalsku loptu, graju i utakmicu. Kad bismo zaigrali lopte na travi kod obližnjeg obdaništa, nerijetko bi ciknulo staklo na obdaništu i obje ekipe bi se podjednako uspaničeno razbježale po mahali, k’o da nije jedna ubjedljivo vodila, a druga gubila. Kad bismo postavili dva gola od kamena na parkingu ispred zgrade u kojoj sam živio, u pravilu bismo završili bježeći od komšije, penzionisanog profesora zeničke Gimnazije, koji bi nas u potkošulji i šorcu ganjao zbog razbijenog retrovizora na Škodi.

Učiteljicu iz obdaništa i profesora sam upamtio jer sam bježao od neminovne fasinke, međutim sjećam se još jedne siluete mog djetinjstva. Kad bismo odustali od lopte zbog sveopćeg negodovanja predstavnika etažnih vlasnika, igrali bismo drugih igara, a svaka od njih je podrazumijevala, svakako, trčanje i na kraju, umor.

Znao je to i insan kojeg se sada prisjećam. Nakon vriske i ganje koja bi trajala nekolilo sati, prišao bi nam sa osmjehom kojeg kao da vidim i sad pred svojim očima. Iz džepa bi velikom rukom izvadio punu šaku čokoladica i bombona i podijelio bi nam. A onda bi otišao negdje, vratio se ubrzanim korakom i podijelio bi nam svima, koliko god nas je bilo, sokove na slamčicu.

Bilo mi je čudno tada: stasom veliki čovjek, širokih ramena, sijede brade i kose, vedrog i nasmijanog lica, nije nas tjerao zbog vriske i graje, nego nas je častio čokoladicama i sokom. Mislio sam tada da djecu zeničke mahale zvane Londža razumije samo visoki čovjek sijede brade.

Saznao sam jučer da je dr. Dželal Imamović preselio na Ahiret. Da mu Gospodar podari Džennet.

Mala raja zeničkog naselja Londža.

preuzeto sa FB profila MALIKA SPAHIĆA

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010