Razgovor sa glumcem Zlatanom Školjićem: Proba počinje, proba se nastavlja! – Na podijumu brčanskog Doma kulture, treće programsko veče, predstavom „32. proba“ obilježilo je Bosansko narodno pozorište iz Zenice. Po mnogo čemu atipičan kolektivni projekat, teži ekspanziji kulturološke svijesti u posrnuloj društvenoj zajednici. Inovacije u izvedbenom procesu, na sebi svojstven način dočarao je i mladi glumac Zlatan Školjić. Rođeni Zeničanin oba ciklusa školovanja na Akademiji dramskih umjetnosti, apsolvirao je u Tuzli.
Vaše impresije sa ovogodišnjih Susreta?
Skoro svake godine sam gost na ovom festivalu. Ovo je jedini festival u državi koji posjeduje i te novčane nagrade. Meni nije bitan novac koliko govor ljudi da ovdje cijene kulturu. Drago mi je da su organizatori i ove godine, unatoč ovim okolnostima koje nas maltretiraju, uspjeli da održe ove Susrete, da ih organizuju i nadam se, privedu kraju u najboljem redu.
„32. proba“ predstavlja otvoren proces, bez zadatog dramskog teksta. Koliko je važno samo promišljanje u pozorištu, u ovim izuzetno zahtjevnim vremenima?
Veoma je važno promišljanje jer je ova situacija dovela do pitanja koliko je kultura uopšte potrebna našem društvu. Mi smo radeći ovu predstavu, shvatili da jeste potrebna jer smo ovu predstavu igrali tri puta u Zenici i tada smo shvatili da kultura ipak treba ljudima, bez obzira koliko je stanje nezgodno. Ljudi i dalje imaju potrebu da čuju živu riječ i da vide predstavu. To nam je vratilo nadu da ono čime se mi bavimo ipak ima nekog smisla i da ljudi znaju prepoznati naš trud.
Definišući „32. probu“ kao kolektivni istraživački proces, koje su po Vama prednosti tog istraživačkog duha u poređenju sa konkretnim zadatkom na sceni?
Specifičnost ovog projekta je u tome što je radni naslov ove predstave bio “Šta glumice i glumci žele?“. Ovo je prvi projekat svima nama u kojem smo imali apsolutnu slobodu da radimo šta želimo i da se publici potpuno otvorimo i da im kažemo svoje neostvarene želje. To smo pokušali u ovih sat vremena da svrstamo i da svako dobije svoj prostor. Ovo je prva predstava u kojoj sam bukvalno radio šta želim. Pisao sam tekst za sebe, sve ono što vidite u predstavi je rezultat našeg rada. To je plod našeg pisanja kojim se ne bavimo. ali se ovog puta ispostavilo da znamo, pored igre, nešto i napisati. Ovo je sigurno jedna od najkreativnijih predstava koju smo radili i u kojoj smo dobili priliku da kažemo ono što baš želimo da kažemo, pošto kao glumci u zadatim temama nemamo toliko slobodu govora.
Šta vas je opredijelilo da baš gluma bude Vaš životni poziv?
To je pitanje na koje ja često mijenjam odgovor. Već šest godina se profesionalno bavim glumom. Uvijek se vratim na to da me život, sudbina i moj usud uvijek vrate na glumu. Kao mlađi, nikada nisam razmišljao o tome, jednostavno sam se pronašao u pozorištu. Čudan put koji me je prije Akademije doveo glumi. Prije toga se nikada, ni profesionalno, a ni amaterski, nisam bavio glumom. Jednostavno me je vuklo da stanem na scenu i to me čini izuzetno srećnim čovjekom.
Sa profesionalnog aspekta, kakav je život pod maskama u pozorišnom okruženju?
Skoro pa nemoguć. Gluma je kolektivni čin i ono što je najljepše u glumačkom pozivu jeste ekipa sa kojom sarađuješ. Mi toliko puno radimo da smo postali porodica. Poznajemo i vrline i mane svakog pojedinca. Sa maskama i distancom pozorište počinje da gubi najljepšu crtu, a to je vezivanje glumaca, reditelja i svih ljudi u pozorištu. Kako vrijeme odmiče, untaoč maskama mi opet uspijevamo. Imali smo skoro jednu premijeru, sada radimo novu predstavu. Držimo distancu, nosimo maske ali ne na sceni kada igramo. Upsjeli smo naći meto i način da opstanemo. Pozorište, kroz istoriju, uvijek je nalazilo načina da preživi. Tako će biti i ovaj put.
Razgovarao: Dejan Jovičić
Foto: Dejan Đurković
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
