Razgovor sa glumcem Nusmirom Muharemovićem: Glumcu koji radi je teško, a glumcu koji ne radi je hiljadu puta teže – Vaša predstava je izvedena pod nazivom „32. proba“ iako je na premijeri to bila „28. proba“, ali koncept predstave je takav da se sa svakim izvođenjem povećava i broj proba, da predstava bukvalno i nastaje tokom svakog igranja, pa tako na neki način dobija i novu dimenziju. Je li se i koliko toga promijenilo od 28. do 32. probe?
Pa, mišljenja sam da svaka predstava u principu raste sa brojem igranja, tako da je logično da i ova raste. Međutim, ono što je specifično za ovu predstavu jeste da smo je mi pripremali i igramo je u okolnostima pandemije covida 19 i dok smo pripremalu ovaj komad razmišljali smo šta ukoliko se dogodi da neka od glumica ili neki glumac ne budu s nama, jer su zaraženi. Šta ćemo onda? I u ranoj fazi rada na ovoj predstavi smo se dogovorili da ukoliko se to dogodi, mi ćemo raditi i praviti takvu predstavu da tu glumicu ili glumca možemo zamijeniti. I upravo to nam se dogodilo prilikom ove izvedbe. S nama, nažalost, nije Anđela Ilić koja je zbog bolesti ostala u Zenici i to je ono što najbolje opravdava tu našu priču da je ovo predstava koja se iz igranja u igranje mijenja. I tako smo je ovdje u Brčkom prvi put igrali bez jedne glumice, međutim, kompletan tekst koji ona govori u predstavi preuzeli smo mi, ostale kolege. Prosto mislim da je ovo neko drugačije vrijeme, neko „ratno stanje“, gdje su glumci, umjetnici, teatarski radnici neka vrsta umjetničke čete. Mi moramo da radimo zato što upravo na taj način mi dajemo neku nadu, želju, katarzu svim ljudima da nekako istrajemo, izborimo se i na kraju pobijedimo.
Predstava je nastajala pod radnim nazivom „Šta glumci žele“, pa je li ovo onda predstava o njihovim željama?
Mi smo na početku donosili monologe, scene, govorili koji su to komadi i likovi koje bismo mi voljeli da igramo na sceni. Međutim, kada izdvojite, na primjer, jedan monolog iz Šekspirovog „Hamleta“, on sam po sebi nije dovoljan i nije, da tako kažem, dovoljno reprezentativan za glumca, kolektiv. I onda smo vrlo brzo odustali od toga, ali suština ostaje „šta glumice i glumci žele“. Oni žele da rade, jer glumcu koji radi je teško, a glumcu koji ne radi je hiljadu puta teže.
Ovaj komad čini i dio intimnih, dokumentarističkih priča. Šta ste Vi svoje utkali u nju? Šta Vas umjetnički provocira?
Pa jako me provocira … Mislim nama glumcima vrlo često postavljaju pitanje „zašto ste upisali glumu“. I kada ste mlad glumac pronalazite razne odgovore na to pitanje, međutim, kada prođe desetak, petnaest godina, koliko je meni već otprilike prošlo, onda počinjete razmišljati o suštini bavljenja ovim poslom, o suštini glume, umjetnosti, bivstvovanja uopšte na ovom svijetu, da tako kažem. I zaista dođete do toga da je ovaj posao na jedan određeni način bijeg od stvarnosti. I publika kada dođe u pozorište bježi od stvarnosti, surove realnosti i ulazi u neku iluziju koja može biti gora od realnosti, ali oni to prihvataju kao neku iluziju, kao nešto što se ne događa njima sad, u ovom trenutku. Mada je vrlo često to upravo tako. To je ono o čemu ja pričam i što ja intimno dijelim. S druge strane, ja sam neko ko je rođen u Zavidovićima, u jednom malom mjestu, i bio sam prvi u istoriji te općine, grada, koji je upisao Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kada sam došao u Sarajevu pitalu su me, ali bukvalno, „majke ti, otkud tebi, iz Zavidovića, ideja da upišeš glumu?“. I govorio sam o tome da sam ja neko ko je uvijek „od“, a nikada „iz“. Gdje god sam došao, to je jednostavno taj neki moj usud, da tako kažem, da sam ja neko ko stalno seli iz grada u grad. Uvijek sam neko ko je došao negdje, nije iz tog grada, iz tog mjesta, nego je sad tu došao i vidjećemo koliko će tu ostati. To je nekako onaj dio o kojem sam ja pričao i koliko je to teško mladom glumcu, mladom čovjeku, kada se mora tri puta više truditi da bi ga okolina, sredina, kolegice i kolege prihvatili.
Ovdje ću napraviti malu digresiju i pozvati se na pitanje Vaših kolega sa Akademije, „otkud tebi, iz Zavidovića, ideja da upišeš glumu“? Naravno, ako već moramo tako klasifikovati ljude?
Ne moramo, ali je činjenica da se mi stalno selimo, dolazimo negdje, stalno trebamo da se prilagođavamo, da se dodatno dokazujemo. To je prosto tako, surova je realnost posebno kada ste dijete, kada ste mlad čovjek onda ste puni nekih tajni, koje želite da sakrijete, i nekih kompleksa, kojih niste ni svjesni. Kada već uđete u neke kasne tridesete, četvrdesete, onda se pomirite s tim. Prihvatite da ste to što jeste i shvatite da je to jedini način kako vi možete da letite. E sad se vraćam na ono otkud ja iz Zavidovića u glumi, pa ja sam se, od prvog razreda osnovne škole, pa kroz gimnaziju, Centar za kulturu, stalno bavio amaterskim pozorištem, teatarom, dramskim sekcijama. I onda nužno put nakon završetka gimnazije je bio da pokušam da upišem Akademiju scenskih umjetnosti i otišao sam na prijemni u Sarajevo. Od 59 prijavljenih primljeno je troje, a ja sam bio prvi od to troje. I to je još jedan primjer, dokaz svim mladim ljudima koji žele da uspiju u nečemu da prvo moraju pokušati. Ima sjajna replika Bilija u koadu „Sakati Bili“ koji sada radimo i gdje igram naslovni lik, a koji kaže „nekada svoje srce, svoj život morate uzeti u svoje ruke, morate pokušati, pa čak i onda kada znate da je mogućnost da uspijete jedan prema milion. Jer ćemu život, ako ne pokušavate“.
Vratimo se još kratko predstavi. Vi ste ovim komadom na neki način i demistifikovali glumački poziv. Ona razotkriva glumce, ona ne pokazuje samo ono što su oni na sceni, nego i van, iza nje?
Da, ona nas apsolutno razotkriva. Kako nas pojedinačno, učesnike u predstavi, tako i glumačku profesiju na jedan određen način ogoli. I određene stvari za koje publika ne zna. Ona kada dođe u pozorište sve izgleda divno, bajno, sjajno, ali ta publika ne zna kroz koji proces glumci prolaze. Replika koju Enes Salković kaže u komadu je da glumac koji igra, koji radi, ima dnevno dvije probe i vidi dnevnog svjetla koliko i jedan rudar, jer pozato je da su pozorišta, da su domovi kulture, mjesta gdje se rade probe su obično bez prozora. Ima tu jo štoga, međutim, ono što je najvažnije, mi jako uživamo u svom poslu i mislim da je to za bilo koji posao bitno. Iako ova predstava razotkriva i ogoli na jedan određeni način glumce, glumačku profesiju i nas koji učestvujemo u nastanku jedne predstave, ona je, ipak, miks fikcije i fakcije. Sve te naše priče do kraja možda jesu, a možda i nisu tačne. Možda se i jesmo razotkrili do kraja, a možda i nismo. Možda tu ima i neke fikcije koju smo mi ubacili, a možda ima i određenih priča koje smo posudili od nekih drugih kolegica i kolega. Ali, ono što jeste suština da sve to što mi kažemo je zaista istina kad je u pitanju ne samo glumačka profesija, nego život. Ovo je predstava o nama, ali ovo je predstava i o svim ljudima gdje u ovim teškim vremenima dijelimo sebe. I poznato je da se u tim nekim teškim vremenima ljudi zbližavaju, a kada se zbliže dijele svoju intimu. Mi na jedan određeni način svoju intimu dijelimo sa našom publikom i govorimo kako smo svi mi ustvari od krvi i mesa.
Rekli ste tokom ovog razgovora da je glumcu koji radi teško, a glumcu koji ne radi da je hiljadu puta teže. Igrali ste ovdje u Brčkom na festivalu koji se održava u specifičnim kolnostima. S druge strane Vi ste organizator i „Ljetnih večeri Studio teatra“ koje se održavaju u Zenici. I Vi ste svoj festival održali, u ovoj godini kada su mnogi otkazani, odloženi, prolongirani. Koliko je važno zapravo održati kontinuitet i organizovati festivale, kao neku vrstu duhovnog lijeka u ovo (ne)vrijeme ?
To je jako bitno. Ja sam osnivač Studio teatara i festivala koji organizujemo „Ljetne večeri Studio teatara“. I noć prije otvaranja festivala došla je nova naredba Federalnog kriznog štaba u kojoj je rečeno da na otvorenom može biti maksimalno 100 ljudi na jednom mjestu. 24 sata prije početka festivala bilo je dozvoljeno 300 ljudi. I onda smo mi iz organizacije tazgovarali šta ćemo, kako ćemo i na kraju smo jednostavno zaključili da ćemo održati festival pa makar samo mi iz njegove organizacije bili tu i gledali te predstave, jer bitno je, opet se vraćam da smo mi neka nada ljudima, da smo mi pokazatelj da nije sve stalo, da nije sve umrlo, da se život jednostavno odvija, ide dalje. Jesu specifilni uslovi, jeste mnogo teže, ali mislim i da je mnogo značajnije da se sve to održi. Naravno da online prikazivanje predstava ne može da zamijeni taj direktni kontakt sa publikom, ali mogu da budu neki most koji će nam pomoći da svi zajedno pobijedimo u ovom „ratu“. Jako je bitno i zaista od srca čestitam organizatorima na hrabrosti jer mislim da je ovo jedini način da mi umjetnici, teatarski radnici damo naš doprinos. Bitno je da radimo i da se borimo, da pobijedimo, a ako se predamo, sigurno nećemo pobijediti. Divno je zaista, što imamo ovaj festival u Brčkom.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurković
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
