Bosna u Savu, Sava u Dunav, Dunav u Crno More! I odnese naša sjećanja, naše doživljaje. Šta nas veže? Ljudi i rijeke. Ljudi manje, rijeke još od vremena njihovih nastanaka. Nažalost “onih” koji na to ne mogu utjecati. I vi što ste daleko, more će u okean… a ako poželite malo rijeke Bosne, spustite se do okeana, osjetit ćete je. A rijeka Bosna protiče kroz Zenicu? Da li rijeka Bosna odnese ono što bi mi rado odnijeli iz Bosne, iz zemlje koja vijekovima postoji a još nije našla ono što traži? Potcjenjujemo je, potcjenjujemo njezinu snagu. Jeste li se ikada “tušili” u rijeci Bosni, jeste li osjetili snagu te vode, jeste li se molili molitvom koju do tada nikada niste upotrijebili, a onda se zapitali – zašto se nisam utopio i pored nesavladive snage rijeke, je li mi to Bosna podarila život, da je i dalje mogu “pljuvati” onako kako mi na um padne? Jeste li možda zaključili da ste pobijedili rijeku? Rijeku koja sebi pravi korita? Je li mi podarila život kako bih mogao da doprinesem njezinom postojanju? Izaberimo, na nama je.
Napravili smo grad, ima nedostataka. Govorilo se: “Naselje T solitera spriječava cirkulaciju zraka od Bilivoda do izlaza između Vepra i Lisca, nizvodno”. Šta je tu je. Sami smo to napravili. Plan je bio i prokopati tunel kroz Vjetrenice, grad širiti viteškom dolinom. Al’ hoćemo mi svoju avliju, svoj kanton. Evo, opet nas je počela vezivati, ovaj put, Plava voda! Kad nam dogori no nokata. Nema pitke vode dovoljno. Rijeka će odraditi svoje. Zar nam to nije pozitivan primjer? Rijeke nas vežu, priroda nas veže, a mi smo protiv prirode, protiv rijeka.
Rijeke su te koje su stvorile Grad. Nekada davno Zenica je svojim položajem ličila na sliv Nila u Egiptu, skupa sa svojom Bosnom i pritokama koje su činile zdravo, prirodno navodnjavanje plodnih i obradivih polja, onih od kojih je stanovništvo Zenice živjelo. Nil, Amazon, Bosna? Amazon… pa opet odoše tražiti kaučuk po prašumama, pored bogatog sliva, kaučuk koji će zagaditi Amazon! Bosna… pa opet odosmo proizvoditi gvožđe pored bogatog sliva, gvožđe koje će zagaditi dolinu Bosne! Ali, šta ćete, nađena je ruda na teritoriji Zenice, pravljene mini visoke peći, topila se ruda, dobijalo gvožđe, gvožđe obrađivalo za oruđa i oružja, za potrebe tadašnjih vladara. To nam je sudbina, s tom spoznajom smo rođeni i s tom spoznajom trebamo živjeti. A Bosna je rijeka i u rijeci je voda.
“Kako je čudna ljudska sudbina. Da li slučaj upravlja našim životima ili u svojim najdubljim dubinama bića nosimo u sebi tajanstvenu silu, koja nas u odlučujućim trenucima neprimjetno gura, lijevo ili desno, kao da nesigurnim titrajem igle na kompasu, pipajući maglovite puteve budućnosti, neka udaljena, strašna sila privlači sebi naše treperave, sitne živote. Ne traži posljednji uzrok stvari, ne istražuj njihovu tajnu jer je ona neizbježna i porazna. „Sjaj sitnih stvari je ono što životu daje toplinu” reče Lajoš Zilahi, u knjizi “Voda nešto nosi”
A mi imamo Bosnu, rijeku koja protiče kroz Zenicu, iste valove koji se ne mijenjaju sve dok se ne promijeni položaj kamena na dnu, osim kad nadođe. Ali ne u tolikoj mjeri da nas poplavi, da ugrozi naše obale, osim nekad na Ušću, voda prijeti ali nikada ne ispuni svoje prijetnje, uvijek se vrati u korito, a mi brzo zaboravimo na njezinu “prijetnju”. Ko se nije naučio plivati u rijeci Bosni, ko se nije napio vode iz rijeke Bosne, kupao na plažama Jalije, polica, balkana, Bojinog vira, mosta željezničkog u Blatuši, spuštao se od Bojinog vira do Kanala, taj i ne zna snagu rijeke Bosne! Ko nije pecao ribu sa tri udice na jednom silku, sa običnim štapom od lijeske, taj nije ni osjetio ono “što voda nosi”. Mnogo “sjaja u sitnim stvarima ” ima, mnogo vode u Bosni ima, vode koja nekada hoće da poteče koritom kojim je vijekovima tekla, pa da se izlije na blatuškoj petlji, kao da nam kaže: “Malo mi je ovo korito, vratite me gdje sam vijekovima tekla”.
Bio je jedan most, drveni, vezivao obale, bila je lađa na sajli, ispod medrese i iz Blatuše pa na ekonomiju KPD-a u Peharama, sajla pomoću koje se iz kafane naspram RMK-a Prometa slala porudžbina na desnu obalu Bosne. Sad imamo mostove koji povezuju obale, imamo moderne saobraćajnice, a korito rijeke Bosne ostalo je zanemareno poslednjih pedesetak godina, osim dijela šetališta na Ušću. Bosna ipak, kao žila kucavica teče kroz Zenicu odnoseći vodu u Savu, u Dunav, u Crno more… ono što joj mi dozvolimo. A i Dunav čini deltu, zar ne?
Piše: Kolekcionar52 – Emić Ibrahim
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
