Prvi dojam koji odaje ova mlada žena je jednostavnost, energičnost i ljubav prema životu. Elma se nedavno vratila iz Japana, gdje je živjela devet godina, a šta ju je potaklo na tu odluku i koji su njeni planovi u Bosni i Hercegovini, saznajte u našem razgovoru.
Elma, sigurna sam da je jedno od prvih pitanja koje dobiješ – zašto si se vratila, no za početak nam reci koji je bio tvoj povod odlaska u Japan?
Povod za odlazak je bio ne zbog samog Japana, nego iz razloga zato što više nisam vidjela nikakvu budućnost u našoj državi. Htjela sam da odem bilo gdje. Znate ono kada uradite sve sto je u vašoj moći da budete uspješni i uzor u svom gradu i državi, i da porodica bude ponosna na vas. Eto tako sam ja i završila fakultet 2006. i bila prva generacija diplomiranih profesora engleskog jezika u Zenici. Bilo nas je samo 7. Posla je bilo skoro u svim školama jer nije bilo puno diplomiranih profesora, nego u to vrijeme su neki radili i sa srednjom školom jer su dobro poznavali engleski i imali su iskustvo. Međutim, situacija se počela mijenjati kako su godine prolazile i sve je više bilo diplomiranih profesora sa raznih fakulteta po BIH. Jednostavno se desilo da ja nisam dobila posao za stalno i da sam tako gubila radno mjesto. Imala sam 8 stalnih časova u Srednjoj muzičkoj školi, a ostalo sam išla i radila po drugim školama. Jednostavno nije bilo budućnosti.
Za Japan sam čula od prijateljice koja je radila sa mnom u muzičkoj školi. Japanska vlada daje stipendije profesorima koji imaju najmanje 5 godina iskustva i rada u školi. Kako sam gubila normu u školama, tako mi je moja situacija izgledala depresivno. Učiš, radiš, trudiš se i još govoriš učenicima da smo mi ti koji treba da promijenimo situaciju u državi, i onda sam na kraju i sama prestala da vjerujem u to.
Sjećam se bio je decembar 2011. i razmišljala sam šta dalje. I onda shvatim da sljedeće godine u februaru punim 5 godina radnog staža i da bih se mogla prijaviti za stipendiju da radim istraživanje u Japanu na godinu i po. Odem na stranicu japanske vlade i baš tada objavljuju konkurs za stipendiju. Kakva slučajnost!!!! Počnem da skupljam dokumente, i nikada neću zaboraviti koliko su mi u susret izašle moje kolege u Srednjoj muzičkoj školi i moja, rahmet joj duši, u to vrijeme direktorica Meliha Salčinović. To su ljudi koji će imati posebno mjesto u mom srcu do kraja života. Meliha je bez ikakvih problema napisala pismo preporuke, odobrila godinu dana neplaćeno, cijeli kolektiv i učenici su bili uz mene. Znate u takvom nekom sistemu ostali jedva čekaju da vas se riješe kako bi nekome drugom ustupili vaše radno mjesto. U tom trenutku nisam znala kako ću se snaći u Japanu, ne znam nikoga tamo, idem u nepoznato. To što sam dobila godinu neplaćeno mi je ulijevalo sigurnost da ću ipak, ako se vratim, imati 8 časova u školi u kojoj volim da radim.
Poslala sam dokumente Japanskoj ambasadi. Na aplikaciji piše da ukoliko vas ne kontaktiraju, znači da niste prošli. Kad gle čuda. Meni su odgovorili i bila sam pozvana na intervju. Mart 2012. Hladno. Neki snijeg pada. Valjda one babine huke ili kako se već zovu? Ujutro krećem iz Zenice sa tatom. Obukla sam odijelo što sam diplomirala u njemu i koje oblačim kada idem na intervju za posao. Neke cipele na štiklu. Noge mi se smrzle, ali nema veze, idemo nas dvoje prema ambasadi. Nikada neću zaboraviti koliku sam tremu imala. Ipak nisam ja imala iskustva da idem na intervjue kod stranaca. Ni u Sarajevu se nisam dobro snalazila. Ulazim u ambasadu i tu još sjedi i djevojka koja je isto pozvana na intervju. Nas dvije samo. Meni još veća trema. Kaže ona da je prije živjela u inostranstvu. Ima dosta iskustva, a i zvuči da ima dosta i samopouzdanja. Ja nikada ništa u životu nisam dobila tako da, kada sam pričala sa njom, nekako sam počela da vjerujem da nisam ja te sreće da mene baš izaberu. Intervju se završio i onda smo radile test japanskog i engleskog.
Poslije toga su nam rekli da će nas nazvati u toku dana ako prođemo u zadnji krug.
Tata i ja odemo do Inat kuće. Sjedimo, šutimo, čekamo, kafa ispred nas. Nakon jedno sat meni zvoni mobitel. Ambasada. Kažu da dođem na završni razgovor. Ja još uvijek nisam sigurna šta se dešava. Idem tamo i sjedim u čekaonici. Dolazi neki visok čovjek i kaže da se ne brinem i da sam izabrana. Još uvijek ne vjerujem šta se dešava. Ulazim u prostoriju i tu se nalaze tri Japanca i taj isti visoki čovjek. Pričali smo o Bosni i Japanu, sličnostima i razlikama. I tako je završio moj intervju.
Izlazim iz ambasade i gledam onu japansku zastavu kako se vihori i mislim da li je to stvarno da ja idem na kraj svijeta. Idem prema tati i kažem da sam dobila stipendiju i da u septembru 2012. letim za Japan. Nevjerovatno su to emocije u tim trenucima, neopisivo.
Iako je bio očekivan, sigurno nije bilo lako pripremiti se za odlazak i navići se na novo životno okruženje?
Bližio se septembar i moje putovanje u Tokio. Imam let 1. 10. 2012. Mogu ponijeti 20 kg prtljaga i 10 kg ručnog prtljaga. Kako se spakovati za život od 2 godine u torbu od 20 kg? Kupila sam bagpack jer kao bit će mi lakše da ga nosim na leđima, nego da vučem torbu na točkove. Koja greška!
Dobila sam uputstva kako da dođem od Narita aerodroma do fakulteta (Tokyo Gakugei Daigaku) koji se nalazi u zapadnom dijelu Tokija. Sama pomisao da bih se mogla izgubiti u toj milijunskoj metropoli mi je davalo dodatnu nervozu. Slijećem na Naritu. Još uvijek mi sve izgleda kao san. Uzimam torbu, stavljam je na kolica i idem prema pokretnim stepenicama. Torba mi ispada niz stepenice. Sve mi je teško. A kod njih na dnu stepenica uvijek ima osoblje koje pomaže ljudima sa stvarima. Odmah mi je žena pritrčala da pomogne. Divno pomislim. Sada treba da nađem voz za Tokio stanicu. Kupim kartu i uđem, i tamo je sve čisto, mirno, lijepo. Dolazim do stanice i vidim da tu hiljade ljudi ide u svim smjerovima. Nađem liniju koja kaže da voz ide prema Takao. Pazim da ne sjednem na express voz jer taj ne staje na Musashi-Koganei stanici gdje se nalazi fakultet. Stojim na platformi i sad voz dođe i prođe. Svakih 5 minuta. Pitam da li ovaj ide za Musashi-Koganei, ali niko ne zna. Siđem opet dolje i tražim šalter sa informacijama. Kupila sam kartu do Tokio stanice, ali gdje da kupim kartu za Misashi-Koganei?! Kako sam uopće još uvijek na stanici, a nemam tu kartu? Sjećam se da sam stajala na sred te stanice i da su ljudi, hiljade njih, išli svojim putem. Svi su izgledali da znaju tačno gdje idu. Gužva je, ali tako je sve dobro uređeno da se ljudi mimoilaze bez ikakvih problema. Nađem šalter i pitam na engleskom. Slabo me razumiju. Nešto kažu na japanskom i, hajd, nekako tu kartu kupim. Većina natpisa je na japanskom pa se snalazim po osjećaju. Opet idem na platformu i uđem u voz jer mi je neko rekao da je to taj. I nakon pola sata dolazim na stanicu Musashi Koganei. To mi je bio najduži put u životu.
Na uputstvu mi piše da uzmem taxi. Ulazim i dam adresu gdje da me vozi. U taksiju na sjedištima heklani prekrivači. Vrata se sama otvaraju i zatvaraju, tako isto i gepek. Vozač ne mora da izlazi. Stoji njegova dozvola sa slikom za taksiranje. On nosi odjelo i ima kapu (sličnu onoj policijskoj) i nosi bijele rukavice. Ostavlja me na adresi kojoj sam mu rekla, ali poslije ću saznati da je to ulaz na fakultet, a ne dom u kojem ću živjeti narednu godinu. Fakultet je ogroman, kompletan kompleks sa baštom, igralištima za sve sportove, osnovnim i srednjim školama i vrtićima. Ulazim u osnovnu školu i mislim da je to ulaz u dom. Obuća je ispred i sve izgleda kao da neko tu živi. Pozvonim i tu izađu dvoje Japanaca. Kažem da sam došla, a oni zbunjeno gledaju u mene. Malo razumiju engleskog pa im pokušavam objasniti gdje trebam i odakle sam došla. Čude se kada su čuli Bosna i Hercegovina. Pitaju gdje je ta država. Pogledali su moj papir sa uputstvima i onda su nazvali dom koji je bio 200 m udaljen od ulaza na fakultet. Koje olakšanje kada sam napokon našla gdje treba da budem.
Ulazim u sobu koja ima krevet od drveta sa tatami (bambusova podloga) površinom na koju se stavi dušek, radni sto, mali ormar i wc. Sjedam na kauč i razmišljam kako ću da živim u ovako malom prostoru sljedeće dvije godine?!? Na spratu ima 5 soba i dijelimo tuš, kuhinju, veš-mašinu.
Pokušavam da se priključim na internet da se javim svojim roditeljima, ali ne radi. Ne razumijem zašto. Idem do recepcije da pitam kako da se konektujem i da usput odem do prodavnice da kupim sebi nešto da jedem.
Kažu mi da mi je potreban lane kabal jer nema wi fi. Kako to da u Japanu nema wi fi?!? Isto tako da bih imala broj i internet na mobitelu moram potpisati ugovor na dvije godine. Ali to ništa sada ne mogu dok se ne prijavim u općinu, otvorim bankovni račun i napravim svoj lični pečat (u Japanu se niko ne potpisuje nego svako ima svoj registrovan pečat). To nam je bilo zakazano sljedeće sedmice gdje će nas japanski studenti voditi i pomoći nam da imamo sve te dokumente.
Ulazim u Lawson. To je lanac trgovina koje rade 24/7 i tu možete da se namirite sa svim što vam je potrebno. Još uvijek ništa ne razumijem tako da ne znam šta je mlijeko, a šta kiselo mlijeko. Hrana je skroz drugačija tako da ne znam ni šta da kupim. Sjećam se da sam dugo vremena mislila da su pakovanja od ‘sobe’, ‘udon’ štapići, a ne nudle. Kupila sam plastične čaše i kašike kao da imam. Još uvijek mi nije dolazilo do glave da ću ja tu da živim i da nisam došla na neki kratki odmor.
Poslije smo imali parti dobrodošlice gdje sam upoznala profesore raznih predmeta iz cijelog svijeta, Samoa, Meksiko, Kolumbija, Filipini… Nevjerovatno. Toliko sam bila sretna i oduševljena tim novim poznanstvima. Uskoro smo postali kao jedna velika porodica. Prvih šest mjeseci smo išli na kurs japanskog od 9 ujutro do 3 poslijepodne. Kuhali smo zajedno, istraživali smo Tokio.
Prvi put sam mislila da idemo u grad, pa sam očekivala da negdje ima centar grada kao u evropskim gradovima. Međutim, Tokijo se sastoji od gradova, a među popularnijim su Šibuja, Šinđuku, Harađuku, Meguro, Odaiba… Centar svakog tog grada je oko željezničke stanice. Cijeli život je vezan za željezničke stanice. Dnevno na Šinđuku stanici prođe oko 3 mil. ljudi.
Imala sam osjećaj kao da ponovo učim da živim. Sve mi je bilo novo bila sam spremna da istražujem, učim i zavolim tu čudnu zemlju na kraju svijeta koja ima skroz druge običaje i kulturu od zemlje gdje sam odrasla.
Za ovih nekoliko mjeseci koliko si u BiH, šta je to što ti najviše nedostaje iz Japana?
U suštini ne mogu reći da mi bas nešto toliko nedostaje, da imam želju da se vratim, ali svakodnevno pomislim na svoje prijatelje koji mi nedostaju. Oni još uvijek čekaju da se ja vratim. Ljudi su tamo motivisani i uvijek spremni da probaju nešto novo. Ja kadgod sam imala neku ideju za neki projekat ili avanturu, onda su to moji prijatelji, a i neki novi ljudi, uvijek sa nestrpljenjem očekivali.
Nedostaje mi raznovrsnost ishrane. Navikla sam da uvijek jedem nešto drugo. Volim japansku, vijetnamsku, tajlandsku, kinesku kuhinju. Toliko je raznovrsna da možete stalno da jedete nešto drugo. Porcije su male i raznovrsne.
Nedostaje mi Onsen i Sento. Onsen su vulkanski gejziri od kojih su Japanci napravi banje. Njih imate svugdje u blizini planina. I Sento kao nas wellness sa plitkim bazenima u kojima se sjedi. Oni se kupaju (peru kosu) svaki dan. To je normalna navika da se ide na spavanje čist.
Nedostaju mi vozovi. Nisam ljubitelj vožnje autom. Navikla sam se da idem vozom do bilo koje planine i dijela Japana. Puno je brže, sigurnije i udobnije.
Nedostaje mi njihova kultura i mirnoća. Nema raspravljanja i vikanja. Poštuje se red. Navečer je sve mirno. Ovdje me nekad probudi vika i muzika iz okolnih kafića, škripa motora i auta.
Nedostaju mi sportske prodavnice sa ogromnim izborom sportske opreme. Nikad mi se nije desilo da ako vidim nešto što mi se svidi da to nema da se kupi.
Nedostaje mi planiranje kada ću se vidjeti sa nekim i koje aktivnosti ćemo raditi. Ovdje se sve odlučuje u zadnji minut i postoji velika mogućnost da vam isto tako brzo planovi propadnu.
Ljudi ovdje uzimaju duge godišnje odmore, tako da morate čekati za neki poslovni sastanak i po tri sedmice dok se ta osoba vrati sa godišnjeg. Toga tamo nema. I ukoliko neko ode na godišnji, onda drugi preuzima njegovu odgovornost, tako da klijent nikada ne čeka. Zato Japanci uzimaju kratke godišnje odmore da ne bi njihov kolega morao da crkne od posla. Timski rad je jako naglašen. Nedostaje mi ta obazrivost i ljubaznost.
Elma, ti si po profesiji profesorica engleskog jezika, no tvoja strast su trail trčanje i outdoor fitness. Kada si se počela baviti fizičkom aktivnošću i kako si došla do toga da danas trčiš utrke koje su dugačke i stotinu kilometara?
Cijeli svoj život sam se bavila sportom. Uvijek sam bila aktivna, ali nekako to kod nas u BiH nije bila opcija da to bude i profesionalni poziv. Uvijek se podrazumijevalo da je to hobi, i nikada moji roditelji nisu toliko ulagali u to, nego se znalo da se mora ići na ‘pravi’ fakultet.
U Japanu sam otkrila veliku ljubav prema trčanju. Sjećam se kada su me prijateljice iz Engleske zvale da prijavim prvi polumaraton 2017. Tada sam se počela interesovati kao se pripremiti, trenirati, šta jesti, šta obući. Sve mi je to bilo fascinantno i novo. Oni su mi svi izgledali kao profesionalci. Divila sam se njihovim pričama i svim istrčanih polumaratonima.
Druga prijateljica koja radi za Patagoniju (sportski brend) mi je rekla ako mogu da istrčim polumaraton na cesti onda mogu i 50 km trail trke. Naravno da sam joj sve to vjerovala i tako da sam se prijavila na svoju prvu ultru koja se zove Madarao trail race. Rado pričam ovu priču jer Madarao trka i jeste toliko lijepa i dobro organizovana ultra da bih je svakome preporučila da je trči kao svoju prvu ultru. Tu sam upoznala i organizatora koji je jedan od poznatijih japanskih trkača i kojega veoma poštuju svi Japanci. Zove se Hiroki Ishikawa i jedan je od začetnika trail trka u Japanu. Volim da idem na njegove trke jer prevenstveno kreira staze za trkače i zajednicu. Divna osoba i jako dobar uzor za sve nas.
Poslije te trke sam znala da moja ljubav prema trail trčanju i trčanju općenito nikada neće prestati. Granice samo pomjeram i sad trčim po 100 km, a cilj mi je i preći na format od 100 milja.
Japan je izuzetno uređena zemlja, u kojoj je higijena tijela – a tu mislimo na psiho-fizičko zdravlje, na veoma visokom nivou. Šta bismo trebali naučiti od Japanaca, i da li misliš da je moguće mijenjati svijest naših građana u pravcu dobrostanja?
Mislim da je Japan u to ulagao godinama. Tu ključnu ulogu je imala vlada koja je nametnula taj sistem polako. U 80-im godinama su promovisali planine i važnost čovjeka da provodi vrijeme u šumi kako bi se opustio, regenerisao i osjetio konekciju sa prirodom. Izdali si Radio Taiso, a i danas svaki Japanac, ma gdje se nalazio, ujutro može da vježba 10 minuta. To je jutarnji TV-program. Tu muziku možete čuti svako jutro u cijelom Japanu pa čak i na razglasu neke željezničke stanice.
Link: Radio Taiso
Oni imaju nacionalne praznike koji se zovu: Dan djeteta, Dan mora, Dan planine. To samo nam govori koje su vrijednosti tih ljudi. Budizam i shinto su skroz drugačije od religija na našem području. Ta mirnoća i vjerovanje također imaju veliki utjecaj na njihov svakodnevni život.
Ono što bismo mogli naučiti od njih jeste etičnost, strpljenje, obazrivost, slušanje i poštovanje različitosti. Kao i to da nas davanje našeg ličnog mišljenja neće učiniti ni pametnijim ni boljim, da rasprave nisu jedini način komunikacije, da timski rad znači kada se nekada ne slažemo sa nečim da ipak probamo to uraditi za naš tim. Da ćemo vikanjem i agresijom učiniti i sebe i ljude oko sebe nesretnim.
Tvojim povratkom u BiH odlučila si pokrenuti aktivnosti na promociji zdravog životnog stila po japanskom receptu. Možeš li nam reći o čemu je riječ?
Moja vizija, tj. vizija Modern Escape Europe, jeste spajanje znanja i aktivnosti iz oblasti sporta, kulture, zdravih životnih navika, mentalnog i duhovnog zdravlja čovjeka sa ciljem edukacije, promocije i jačanja svijesti o prirodnim resursima, fizičkom, mentalnom i duhovnom zdravlju u Bosni i Hercegovini.
Modern Escape Europe je nastavak vizije Udruženja Modern Escape Japan. Osnovala sam ga sa još tri prijatelja iz Japana. Razradili smo cijeli koncept tako da će svaka naša aktivnost promovisati poboljšanje zdravlja svakog pojedinca kroz fizičke, mentalne, duhovne aktivnosti.
Ljudi danas žive brzim životom i ne obraćaju pažnju koliko je bitna fizička i duhovna aktivnost, kao i zdrava ishrana. Uvijek čekaju da ih nešto zaboli i onda se tek počnu baviti svojim zdravljem. Većinom to niko ne radi preventivno. Mi smo tu kako bismo mijenjali navike ljudi i formirali zdrave navike koje će biti prilagođene svakom pojedincu.
Glavni fokus će biti aktivni odmori gdje ćemo promovisati Bosnu i Hercegovinu kao destinaciju koja ima izvanredne uvjete za Outdoor Fitness, lokalnu i organsku hranu, gdje ćemo nuditi ideje kako se zdravo hraniti pripremajući lokalnu hranu.
Kroz ovo udruženje ćemo promovisati i osnaživanje žena kroz sport jer smatramo da se treba povećati broj žena koje učestvuju u rekreativnim takmičenjima. Potrebno mijenjati svijest da je ženi mjesto u kuhinji i sa djecom. Zalagat ćemo se da cijelu porodicu podržimo kako bi imali priliku da vježbaju, a i da se takmiče i zajedno i pojedinačno. Također se zalažemo za zaštitu okoliša i smanjenje upotrebe plastike. Kroz svoje aktivnosti ćemo nuditi ideje i rješenja kako to postići.
Elma, za kraj ovog razgovora daj našim čitateljima praktičan savjet kako se umiriti kada smo pod stresom?
Kada ste pod stresom ili kada osjećate ljutnju onda je svaki vaš mišić napet. U tim momentima je najbitnije prakticirati relaksaciju mišića kako biste se smirili. Za to najbolje pomaže ‘savasana’ koja i služi kao uvod za meditaciju.
Savasana je praksa postupnog opuštanja jednog dijela tijela, jednog mišića i jedne misli. Vi svojim mislima opuštate svaki dio tijela postepeno i bivate prisutni u trenutku. Kada radite ovu praksu dan za danom, to uvjetuje tijelo da se oslobodi stresa. Ova praksa će poboljšati vaš osjećaj fizičkog i emocionalnog blagostanja.
Autor: savjetnici.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
