Video: BNP – Sveto S – premijera – Na održanoj konferenciji za novinare danas je u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica najavljena premijerna izvedba predstave “Sveto S”, za koju autorstvo i režiju potpisuje Tanja Miletić-Oručević. Ovim teatarskim projektom, koji je rađen dokumentaristički, želi se rasvijetliti dešavanja vezana za predstavu koja je svim njenim akterima na određeni način obilježila život.
Tridesetprvog maja 1990. godine Narodno pozorište iz Zenice je došlo na gostovanje u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu s predstavom Sveti Sava (po tekstu Siniše Kovačevića i u režiji Vladimira Milčina) s kojom je prethodne večeri uspješno nastupilo na Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Pred pozorištem ih je dočekala grupa demonstranata sa četničkim obilježjima i transparentima. Protestirali su protiv izvođenja predstave koja je, po njihovim informacijama, vrijeđala lik Svetog Save, Srpsku pravoslavnu crkvu i srpski narod kao takav. Grupa od pedesetak ili više demonstranata ušla je u punu pozorišnu salu, te uzvicima, skandiranjima, vikom i pjevanjem svetosavskih pjesama onemogućila izvedbu predstave.
“Ovaj događaj je i danas, nakon dvadeset i pet godina, prisutan u kolektivnom sjećanju na prostoru bivše Jugoslavije. Ovo je jedan od ključnih razloga zbog čega se Bosansko narodno pozorište Zenica odlučilo za produkciju ovog projekta, dvadesetipet godina nakon premijerne izvedbe predstave Sveti Savo na pozorišnim daskama Jugoslavije”, rekao je na održanoj konferenciji za đtampu direktor pozorišta, Hazim Begagić.
„Htjela sam se baviti sjećanjem na jednu predstavu i na jedan kulturno-politički skandal, no prije svega me zanimalo individualno ljudsko sjećanje. Zanimalo me kako ljudi iz današnje perspektive vide taj trenutak: kako su se osjećali, čega su se plašili? I – jesu li mogli zamisliti šta ih sve čeka, kakve događaje i kakvu sudbinu im spremaju nosioci ideja koje su tada rikale iz gledališta Južnoslovenskog dramskog pozorišta?“, riječi su redateljice Tanje Miletić-Oručević.
„Uz iskreno uvjerenje da u teatru treba postavljati uznemiravajuća pitanja koja se radije ne bi čula i baviti se mučnim preispitivanjem uglavnom mučnih događaja, otvarajući prostor polemičkih scenskih interpretacija, Tanja Miletić-Oručević u svom autorskom projektu Sveto S oslanja se na „mučan događaj“ u osvit III Balkanskog rata, na već „mitski“ brutalni prekid, beogradsku „zabranu“, „arhiviranje“ predstave Sveti Sava“, riječi su teatrologa, Nedžada Fejzića.
„Važno je baviti se prošlošću, vlastitom prošlošću i prošlošću svoje sredine. Nadamo se da na taj način možemo bolje sagledati teška pitanja koja nam se opet nameću u ovom trenutku: koje su granice slobode govora i umjetničke slobode? Kad treba praviti kompromise? Šta znači vrijeđanje nečijih osjećanja i kad možemo misliti da imamo pravo, pa makar se neko i osjetio uvrijeđenim? Izbori koji stoje pred nama bit će, možda, i mnogo dramatičniji od onih pred kojima su starije kolege stajale 1990. godine“, ističe rediteljica Tanja Miletić-Oručević.
U predstavi igra devet glumaca iz glumačkog ansambla pozorišta, Anđela Ilić, Sabina Kulenović, Snežana Vidović, Lana Zablocki-Džehverović, Ištvan Gabor, Saša Handžić, Miroljub Mijatović, Nusmir Muharemović, Zlatan Školjić kao i Ermina Kurevija, gostujuća glumica koja je učestvovala i u originalnoj izvedbi predstave Sveti Sava.
Scenografija i kostimografija povjerena je dugogodišnjoj saradnici BNP-a Sabini Trnki, dramaturg predstave je Hasan Džafić, asistent režije je Miroljub Mijatović, instruktor za scenske borbe je Haris Teljigović, dok je izbor muzike radila rediteljica predstave Tanja Miletić-Oručević.
Premijerna izvedba predstave “Sveto S” će biti u petak, 18.12. u 19:30 sati na Velikoj sceni BNP-a.
BOSANSKO NARODNO POZORIŠTE ZENICA Velika scena
Tanja Miletić-Oručević SVETO S ILI KAKO JE „ARHIVIRANA“ PREDSTAVA SVETI SAVA (scenski esej)*
Režija: TANJA MILETIĆ-ORUČEVIĆ
Scenografija i kostimografija: SABINA TRNKA
Asistent režije: MIROLJUB MIJATOVIĆ
Instruktor za scenske borbe: HARIS TELJIGOVIĆ
Izbor muzike: TANJA MILETIĆ-ORUČEVIĆ
Producent: HAZIM BEGAGIĆ
Izvršni producent: DENIS KRDŽALIĆ
Inspicijentica: BORKA JOKANOVIĆ
Podjela uloga
Makedonska novinarka, Žena sa dvora: ANĐELA ILIĆ
Slovenačka novinarka, Borka Pavićević: SABINA KULENOVIĆ
Žena sa dvora I: ERMINA NIŠIĆ-KUREVIJA
Žena sa dvora II: SNEŽANA VIDOVIĆ
Američka novinarka, Nataša Kandić: LANA ZABLOCKI-DŽEHVEROVIĆ
Žarko Gavrilović, Pop: IŠTVAN GABOR
Miroslav, Rastko Nemanjić, Anatolij Kudrjavcev: SAŠA HANDŽIĆ
Pecaroš, Rastko Nemanjić: MIROLJUB MIJATOVIĆ
Rastko Nemanjić, Tugomir, Sead Fetahagić: NUSMIR MUHAREMOVIĆ
Milicioner: ZLATAN ŠKOLJIĆ
Forum „Vučji čopor“: SAŠA HANDŽIĆ, ANĐELA ILIĆ, NUSMIR MUHAREMOVIĆ, ERMINA NIŠIĆ-KUREVIJA, ZLATAN ŠKOLJIĆ, SNEŽANA VIDOVIĆ
Škorpioni: SAŠA HANDŽIĆ, MIROLJUB MIJATOVIĆ, NUSMIR MUHAREMOVIĆ, ZLATAN ŠKOLJIĆ
Živalj: ANĐELA ILIĆ, SABINA KULENOVIĆ, ERMINA NIŠIĆ-KUREVIJA, SNEŽANA VIDOVIĆ, LANA ZABLOCKI-DŽEHVEROVIĆ
Ansambl predstave „Sveti Sava“: ansambl predstave
Članovi Svetosavske stranke: ansambl predstave
Nebeski narod: ansambl predstave
PREMIJERNA IZVEDBA: 18.12.2015. GODINE
SJEĆANJE / TRAUMA – KATARZA
Tridesetprvog maja 1990. godine Narodno pozorište iz Zenice je došlo na gostovanje u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu s predstavom Sveti Sava (po tekstu Siniše Kovačevića i u režiji Vladimira Milčina) s kojom je prethodne večeri uspješno nastupilo na Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Pred pozorištem ih je dočekala grupa demonstranata sa četničkim obilježjima i transparentima, članovi Svetosavske stranke predvođeni izvjesnim raspopom Žarkom Gavrilovićem. Protestirali su protiv izvođenja predstave koja je, po njihovim informacijama, vrijeđala lik Svetog Save, Srpsku pravoslavnu crkvu i srpski narod kao takav. Grupa od pedesetak ili više demonstranata ušla je u punu pozorišnu salu, te uzvicima, skandiranjima, vikom i pjevanjem svetosavskih pjesama onemogućila izvedbu predstave.
Ovaj događaj je i danas, nakon dvadeset i pet godina, prisutan u kolektivnom sjećanju na prostoru bivše Jugoslavije. Vjerovatno zbog toga što je jedan od aktera, nosilac glavne uloge u predstavi, bio jedan od najomiljenijih glumaca tadašnje Jugoslavije, Žarko Laušević. Frapantno je da u predstavi koristimo zapis jednog internetskog foruma na kome danas očito mladi ljudi raspravljaju s puno strasti o tome da li je trebalo prekinuti tu predstavu i zašto, te ko je i šta je sve njome uvrijeđeno. (Zabavno je to da oni iz nekog razloga misle da je Sveti Sava prikazan kao gay; očito sadašnja desničarska mladež pripisuje ono što njih najviše provocira jednoj davnašnjoj provokaciji!) U tom trenutku taj prekid predstave je bio prvorazredan medijski i politički skandal; dnevnici su počinjali s viješću o njemu, štampa se raspisivala sedmicama, svi su – od udruženja dramskih umjetnika, preko političkih organizacija i stranaka, izdavali saopštenja, uglavnom osuđujući, no ponekad i podržavajući taj brutalni napad na jednu predstavu. Organizirani su okrugli stolovi i diskusije, a jedan beogradski dnevni list je u nastavcima, u vidu feljtona, objavio cijeli tekst „sporne“ drame Sveti Sava Siniše Kovačevića.
U svom tom moru informacija i komentara s početka ljeta 1990. tek se ponegdje nazire svijest o tome da je ovaj događaj samo jedan od znakova sigurnog početka kraja države Jugoslavije. Tek petnaestak dana ranije Arkan je poveo grupu od 5000 navijača Crvene zvezde na utakmicu sa Dinamom u Zagreb, gdje su pravili nerede po gradu, a na samoj utakmici provalili ogradu, ušli u teren i sukobili se sa Bad Blue Boysima, pa je povrijeđeno 59 navijača i 70 milicionera. Tih dana je Franjo Tuđman izabran za predsjednika Hrvatske, a u Bosni i Hercegovini osnovana Stranka demokratske akcije.
U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica postoji posebno pamćenje tog ne baš prijatnog trenutka iz vlastite historije. Glumci i ekipa te velike predstave su preživjeli traumu i nerado joj se u mislima vraćaju, no, s druge strane, s pijetetom čuvaju osjećaj učešća u značajnom umjetničkom činu. (Bila sam zapanjena kad sam otkrila da se u Pozorištu još čuva kompletna glomazna scenografija i mnogobrojni rekviziti iz te predstave.)
Htjela sam se baviti sjećanjem na jednu predstavu i na jedan kulturno-politički skandal, no prije svega me zanimalo individualno ljudsko sjećanje (dakako, u dobro potkrijepljenom kontekstu zvaničnog dokumentiranja). Zanimalo me kako ljudi iz današnje perspektive vide taj trenutak: kako su se osjećali, čega su se plašili? I – jesu li mogli zamisliti šta ih sve čeka, kakve događaje i kakvu sudbinu im spremaju nosioci ideja koje su tada rikale iz gledališta JDP?
Predstava Sveto S ili Kako je „arhivirana“ predstava Sveti Sava tako se na jednom nivou bavi dokumentarističkim elementima prekida predstave Sveti Sava, ali prvenstveno zbog onoga što takav događaj može značiti nama danas. Pitanje umjetničke slobode i, pogotovo, blasfemije ili vrijeđanja vjerskih osjećanja u umjetnosti danas je, nažalost, izoštrenije i aktuelnije nego ikad: pa danas živimo u svijetu u kome se dešava da oni uvrijeđenih vjerskih osjećanja ne samo prekidaju umjetnički čin, nego pozivaju na nasilje protiv umjetnika ili ih ubijaju. Izjave mnogih glumaca iz onog vremena, koje bi se mogle svesti na tvrdnju „Ja ne namjeravam vjernicima ometati vjersku službu u bogomolji, pa očekujem i da oni ne ometaju moju službu u mom hramu, pozorištu“ – danas zvuče vrlo progresivno i nisam sigurna da bi bile dio nekog općeprihvaćenog i politički korektnog stava. Jednako nam je poznata i aktuelna situacija u kojoj se uvrijeđeni bune protiv djela koga zapravo ne poznaju; oni koji su prekinuli predstavu nisu je gledali, nisu čitali ni dramski tekst. Glasine i poneki novinski napis dovoljni su bili, onda i sada, da formiraju mišljenje puno buke, bijesa i nasilja. U takvoj medijsko – političko – propagandnoj mašineriji umjetnost zapravo ne dobija glas; ona je ućutkana, zaglušena i izviždana unaprijed, baš kao ta predstava, koja je uspjela potrajati samo devet replika.
Ultranacionalistički diskurs koji nerazmrsivo spliće religiju i nacionalne mitove, koji je progovorio povodom predstave Sveti Sava, jačao je u sljedećim godinama i našao svoju političku realizaciju u ratovima, destrukciji i smrti. Zato je važna tema kojom smo se bavili u ovoj predstavi i to posvećenje nacionalne mitologije, uzdizanje nacije i svih mitova i zabluda o njoj na razinu sakralnog. Kasnije, radikalnom militarističkom logikom, ta sakralnost vlastitog nacionalnog pokušava se, ognjem i mačem, nametnuti svemu oko sebe kao jedina koja ima pravo na postojanje. Izvjestan paradoks leži u tome da sama drama Sveti Sava ima idejni potencijal tog sakraliziranja nacije i nacionalne države, gdje je svetost Rastka Nemanjića viđena u njegovom geniju državnika, beskrajno efikasnog utemeljitelja nacionalne države; pri tome je ta država, dakako, neizmjerno autoritativna i do ekstrema patrijarhalna. I taj smo element dotakli u istraživanju scenskim sredstvima. No, očito su uticajni političko – vjerski krugovi odredili da dramu i predstavu treba staviti na odstrel i optužiti za blasfemiju, makar im argumenti bili banalni – psovka i seks u priči o svecu.
Neizbježno je, dakle, bilo iz naše današnje perspektive postaviti pitanje šta je to zaista u našem društvu (onom, ondašnjem i svijetu u kome mi živimo) postavljeno na nivo sakralnog: religija ili nacija? Ako je to religija kao univerzalna humanistička i moralna vrijednost, kako je bilo moguće ubijati u njeno ime? A to smo, nažalost, vidjeli. I nije nam bilo moguće ne zapitati se koliko je mladića koji su tog 31.5.1990. u pozorištu galamili i pjevali himnu Svetom Savi u sljedećim godinama išlo dokazivati svoju gorljivu odanost vjeri i naciji po ratištima od Hrvatske do Kosova.
Važno je baviti se prošlošću, vlastitom prošlošću i prošlošću svoje sredine. Nadamo se da na taj način možemo bolje sagledati teška pitanja koja nam se opet nameću u ovom trenutku: koje su granice slobode govora i umjetničke slobode? Kad treba praviti kompromise? Šta znači vrijeđanje nečijih osjećanja i kad možemo misliti da imamo pravo, pa makar se neko i osjetio uvrijeđenim? Izbori koji stoje pred nama bit će, možda, i mnogo dramatičniji od onih pred kojima su starije kolege stajale 1990. godine.
Tanja Miletić-Oručević, rediteljica
HLADNA LOMAČA ZA SVETOG SAVU
Političko kazalište ima onu slobodu koju sebi uzima. Mislim da ono ne bi smjelo prestati da je sebi uzima.
(Siegfried Melchinger)
Da nije bilo egzistencijalne muke i nelagode i zebnje koje truju dušu i gotovo da ne daju misli da dođe do „daha“, moglo bi se govoriti i o svojevrsnom „epistemološkom užitku“ dok su, s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, u promatračevom oku i duhu promicali prizori iz, prvo, zlokobno-potmulih slutnji, pa, potom, otvorenih „skica“ ratnih užasa: na toj „sceni“ sa panideološkom sintaksom ono što je najviše zbunjivalo i, istovremeno, užasavalo „nevinost“ promatračevog „pogleda“ je osjećaj nepodnošljive lakoće sa kojom je svijet oko njega, zapravo, tone u „novu“ (ne)stvarnost. Očigledno je, naime, da se u toj ratno-tranzicijskoj buci i bijesu balkanskih povijesti – sad je to, četvrt vijeka poslije, posve jasno, apodiktički neupitno – da se način konstituisanja stvarnosti nije promijenio, ideologija je ostala spiritus movens, osnovni dizajner stvarnosti i transformator značenja koja nas okružuju. Gramatika ovog govora – primjereno predstavljena u hrpi intelektualaca koji nastoje da budu nacionalni duhovni preporoditelji i, prije svega, autori „nacionalnog programa“ u koji će samoprijegorno „skrckati“ sav svoj spisateljski ili ini talent – ponavlja iste diskurzivne obrasce prethodnog režima. Metafizika klasnog i partijskog zamijenjena je, dakle, egzaltiranom nacinalnom/etno-konfesionalnom metafizikom. Na tragu Klausa Theweleita rečeno, njen prvorazredni zadatak je militarizovanje psihe, njeno radikalno podvođenje pod nacionalni superego koji sebi prisvaja jedinu „realno-racionalnu“ proizvodnju svijeta i njegove slike. U ovakvom kulturnom-nacionalnom kodu, uobručenom patrijahalnim narodnjaštvom kao dominantnim osjećanjem društvenog života, u balkanskom, južnoslavenskom „usudu“ organskog, homogenog, herojskog, militantnog kolektivno-autoritarnog koncepta nacionalnog identiteta, i umjetnost se onda, književnost, prije svega, vidi kao prijemni centar za ideološke investicije, kao prostor koji treba omogućiti da se pojedinac imaginarno prepoznje kao krompir u vreći naroda, a pisac, kao poeta vates, shvata kao agent kolektivnog ega. I nema tu, u ovakvoj „(po)etici“, u ovom socijalnom i psihološkom krugu – gdje se biće ima određivati samo između metafizike prostih brojeva, prostačkih krajnosti: „mi“ i „oni“ – onda, dakako, ni mjesta za rafinirane relacije između fiction i faction, književnosti i istorije, nego samo, bogme, za onaj predmoderni, arhaični, epski čitalački/gledalački opasni „naivitet“ koji, kako kaže Kiš, „juriša na scenu da se obračuna sa glumcem-Turčinom“.
Kada su zadnje večeri mjeseca maja 1990. godine članovi Srpske svetosavske stranke i Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja – neki, vjerovatno, po prvi put – kročili u beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište, u „hram kulture“ – kako se već dva stoljeća na Zapadu metonimijski određuje prostor za „obogotvorenja“ pozorišnog čina u nametnutom metafizičkom i teološkom (tačnije i preciznije: pseudoreligijskom, pseudoliturgijskom, pseudoteološkom) kulturno-povijesnom zadatku teatra – i u svojoj herostratskoj neobuzdanosti brutalno prekinuli izvođenje predstave Sveti Sava zeničkog Narodnog pozorišta, oni su, zapravo, ne pominjući temperaturu od 475 Farenhajta, tražili i „dobili“ hladnu lomaču, semantičku tišinu za tekst Siniše Kovačevića i predstavu u režiji Vladimira Miličina o najznačajnijem srpskom svetitelju. Čije je mošti dao spaliti Sinan-paša na Vračaru 1574. godine. I, istovremeno, na egzemplaran način pokazali temeljitost, rigoroznost, nepotkupljivost, radikalnost „hermeneutičkog“ sita i rešeta diskurzivne i svake druge prakse svog epskog subjekta, svoje kulturne strategije koje se ispoljava u vrlo bogatoj skali pretpovijesnog „istorijskog uma“: od patriotsko-nacionalnog zanosa i duga do diluvijalno-etnokonfesionalnog divljanja. ( Ali, iznova, po ko zna koji put, vrijedi ponoviti – nipošto, naravno, zarad nekakve „političke korektnosti“! – ovakva „čitanja pozorišta“ su imanentna, posve prirodna svakom narodnjačkom kulturnom kodu: pa, na primjer, Marijan Matković doživio je 1970. godine napade u hrvatskoj javnosti i nasilan prekid predstave u zagrebačkom HNK zato što je u drami General i njegov lakrdijaš prikazao Nikolu Šubića Zrinskog kao narcisoidna i sujetna čovjeka kojeg u svim postupcima motiviše isključivo težnja da o sebi stvori legendu koja će ga nadživjeti; tekst Trg heroja T. Bernharda svoju praizvedbu u bečkom Burgtheatru, po čijoj je narudžbi bio napisan, imao je uz bučne demostracije ispred pozorišta i mnogobrojne osude, između ostalih i tadašnjeg austrijskog predsjednika koji je u toj drami vidio „grubu uvredu austrijskog naroda“; i, evo, još jedan, poslovično prepoznatljiv novinski naslov „Divljaci napali autobus s aktivistima poslije Frljićeve predstave u HNK Rijeka“…etc..)
Iako je, razumije se, rasprava o odnosu između mita, legende, umjetničke i povijesne istine osjetljiva i emocionalno eksplozivna tema u svakom društvu (a balkansko mitsko „bure baruta“ je, naravno, uzoran slučaj takvog socijalno-antropološkog „kratkog fitilja“, idiosinkrazijama preplavljenog simboličkog imaginarija koji se i konstruiše u književnosti, istoriografiji, religiji, kulturi u cjelini koji i jeste, zapravo, identifikacijsko minsko polje nacionalnog subjekta!), trebalo bi, ipak – nakon iskustva umjetničkih praksi 20. stoljeća i njihovih (auto)refleksija, prije svega, književnosti – biti gotovo samorazumljivo, gotovo stvar teorijskog bontona da je, blago rečeno, neučtivo kada se književni/romaneskni/dramski likovi poistovjećuju sa autorom i istorijskom i svakom drugom empirijom, „istinom“. Nije teško u „našoj“ ideopatogenoj zoni sumraka prepoznati raskošnu skalu ovakvih ogrešenja o bolje običaje, mnogo „sofisticiraniju“ od varvarizma „podvižnika“ u JDP. Riječ je, dabome, o „manirima“ oficijelnih nacional-kulturnih boarda koji, i kroz manje-više otvorene kulturnjačke „fetve“, armirajući ideološki provjerenu i pravovjernu recepcijsku rešetku svojih nacionalnih „konzumenata“, kerberski čuvaju cjelac etnokonfesionalnog imaginarija. Jednostavno: kulturna, povijesna i politička zrelost jednog naroda očituje se i njegovoj sposobnosti da unutar sebe trajno drži otvorenim kritički dijalog između mitotvorstva i mitolomstva, mitologizacije i demitologizacije, mythosa i logosa, pomno osluškujući „istine“ i jedne i druge „strane“. Isljučujući, na taj način, dogmatičnost Istine. Jer, duhovnu slobodu – koja je, treba li podsjećati, temeljna pretpostavka svakog navlastitog umjetničkog gesta – ne poznaju ni dogma ni hereza, pa bilo to hrišćanstvo, islam ili komunizam, teologija ili ideologija. Duhovna sloboda je prostor posteološkog i postideološkog mišljenja.
Uz iskreno uvjerenje da u teatru treba postavljati uznemiravajuća pitanja koja se radije ne bi čula i baviti se mučnim preispitivanjem uglavnom mučnih događaja, otvarajući prostor polemičkih scenskih interpretacija koje se ne skrivaju iza (kvazi)estetskih paravana, istrajno, dakle, slijedeći rediteljsku poetiku koja od pozorišta uvijek zahtijeva društvenu angažovanost i svojevrsnu subverzivnost, zalažući se za političko pozorište koje je, zapravo, transpolitičko i transideološko, Tanja Miletić-Oručević u svom autorskom projektu Sveto S oslanja se na „mučan događaj“ u osvit III Balkanskog rata, na već „mitski“ brutalni prekid, beogradsku „zabranu“, „arhiviranje“ predstave Sveti Sava.
Gradeći teatar u kome nema klasične scenske fikcije, drastično ukidajući scensku iluziju na tragu često navođenih Lehmanovih pogleda po kojima se u referencijalnom okviru postdramskog pozorišta, kao određujuće paradigme savremenog teatra, i političko pozorište više ne može isključivo „rubricirati“ samo po svom političkom sadržaju, već ono postaje političko onda kada taj sadržaj plasira u novoj formi, inovativnijoj u odnosu na tradicionalnu („Pozorište postaje političkim ne više direktnim tematizovanjem političkog, nego implicitnim sadržajem svog načina predstavljanja“), Tanja Miletić Oručević, kroz formu dokumentarnog pozorišta, dakle, oblikuje teatar koji je sačinjen od naše građe, od naših predrasuda, netolerancije, od građe „duha palanke“ i njegove plemenski ostrašćene metafizike. Vjerujući, isto tako, da je za ontologiju predstave od temeljne važnosti i sam proces rada na predstavi, ona svojevrsna alhemija koja se, prije svega, uspostavlja na posvećenoj, zavjereničkoj interakciji između reditelja i glumaca, autorica Svetog S – na „rasutom teretu“ događaja iz jednog krajnje politički traumatičnog trenutka, u kome je pozorište, kroz jeftinu političku zavjeru, na egzemplaran način instrumentalizovano – postavlja – i kroz nasljeđe jugoslovenskih ratova iz devedesetih, uticaja zvanične ideologije na oblikovanje vrlo ksenofobične konzervativne svijesti najmlađih generacija, više nego uspješne „aplikacije“ metastaziranog kulturnog modela patrijahalnog narodnjaštva – egzistencijalno-antropološki krajnje ultimativno pitanje: Šta se dogodilo/izmijenilo četvrt stoljeća poslije?
Nedžad Fejzić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
