BALKAN, RUBAIJA, LOVAČKI, GURMAN, DIT… Zeničke nostalgične kafane

Hajduk, Čerkez, Nes, Stadion, Kasina, Metalurg, Paviljon, Kod Zdenke, Mišo, No1 i mnogi drugi, ali su ova mjesta ipak postala „kultna” za mnoge Zeničane.

Vratimo se u 1954. godinu. Hoteli i restorani u Zenici: na željezničkoj stanici bife i restoran, u gradu je hotel „Kozara”, B kategorije, hotel „Kasina” B kategorije, prenoćište „Romanija”, gradska kafana, nekoliko bašta i bifea. Telefon broj 141 – Telegrafska adresa: Romanija Zenica. A 1966.godine, prvog oktobra, formira se radna organizacija, Ugostiteljsko preduzeće „Zenica”, koje, pored „Metalurga” gazduje sa 36 objekata, od kojih su najpopularniji restorani „Korzo”, „Balkan”, Dom Armije, „Kuglana”, „Paviljon”, „Lovac”…

Nabrojani objekti daju posebnu draž gradu Zenici i čine je pravim gradom, zadovoljavajući građane i sve njihove potrebe za ovakvim vidom „aktivnog odmora”.

Pa krenimo redom:

Restoran-kafana „Balkan” zaslužuje da se o njoj kaže nešto više. U prizemlju sive zgrade, preko puta kina Central, smještena je kafana „Balkan”. Ulazi se na dva ulaza, direktno sa trotoara ili kroz mali hodnik, pa „lijevo”. Kafana kao i svaka druga kafana: stolovi, stolice, šank. „Druga sala”, koju vizuelno dočaravaju ogledala na lijevoj bočnoj strani, poredani površinom cijelog zida. Kada se malo „duže” ostane u Balkanu, ujutro se zapitamo: „u kojoj smo sali sjedili”. Stalni gost je Hamdo iz kina, jedini gost od starije raje. Ostali gosti, trebao bi malo duži spisak, ali eto, onako iz prve: Boro D, Simo M. Boro Š. Jasko Š, Hamza B, Miro O, Bobo J, Burho, Meče, Bobo B, Fudo K, Josip K, Braki K, Pešo, Zoran K, Zoran M, Dinčo, Švabo, Džo… Magdalena, Ljilja, Renata, Slavica, Svjetlana… da oni nisu postojali, ne bi bilo ni „Balkana”. Mnoge mladalačke veze iz tog doba bile su krunisane brakom, što daje posebnu vrijednost toj kafani. Luksuz tu uopšte nije postojao, ali bio je prisutan „fluid” koji je mjesto, vrijeme i ljude spajao u nešto neraskidivo. Bez muzike, sa ponekim „soliranjem” i eto ugođaja. Razmjenjivanje ploča, „šik” odjeće za to doba, što bi rekli u sadašnjem žargonu – odjeće u „trendu”, nove ljubavi, razočarenja ljubavna, podjela ljubavnih „jada” sa gostima, sve je to bila svakodnevica „Balkana”. Dogovaranja za odlaske na koncerte u zemlji i inostranstvu, odlazak na more kasno uveče a povratak odmah sutradan, poslije jednog kupanja, sve je to bio „Balkan”.

„Rubaija” (pjesma od 4 stiha), bilo je ime kafane smještene odmah iza prodavnice konfekcije „Partizan”, na samom početku Masarikove, na desnoj strani, polazeći od Titove. Kafana je bila montažna, sa niskim stolovima i stolicama, kombinovanim tako da kad se kafana napuni, sjedi svako sa svakim, a bila je uvijek puna. Blizina korza (šetališta), također je doprinosila posjeti ovoj kafani gdje su se, osim kafe, služila isključivo bezalkoholna pića. Vlasnik te kafane bio je Nadžaković Nizo, naš sugrađanin iz naselja Pišće. Muzika lagana, aktuelna, a gosti mlađa raja većinom novopečeni parovi.Tu su se „kontale” gimnazijalke kojima je to bilo primjereno mjesto za njihov uzrast.

Treba pomenuti i kafanu „Lovac”, popularni Lovački, smješten na početku Štrosmajerove ulice, čelom okrenut na „Sarajevsku”. Bilo je to omiljeno sakupljalište, kako starije tako i mlađe raje. U ljetno doba, iza kafane – restorana, bašta sa dvije kaskade, vanjskim roštiljem i dimom iz njega koji je davao posebnu draž ambijentu, uvijek dupke puna, sa traženjem stolice „viška”. Normalno je bilo, ako su samo dva mjesta za stolom zauzeta, prići, pitati je li slobodno, sjesti za isti sto i eto novog poznanstva, spontanog, zvanja pića jedni drugima i ugodnog razgovora.

Stariji gosti obično su sjedili bliže kuhinji i roštilju, a mlađi malo udaljenije, bliže zelenoj ogradi koja je ograničavala baštu.

U zimsko doba, ulaz u kafanu je bio sa prednje strane, kroz mali hodnik desno i eto te u predvorju u kojem su bile smještene sećije i stolovi. Silazilo se lijevo, niz jednu stepenicu pa u glavnu, četvrtastu salu koju je ukrašavala staklena ugradbena vitrina sa prepariranom divljači, trofejom lovaca, članova lovačkog društva koji su i gazdovali ovim objektom. Kafana je imala imidž mirnog mjesta, sa žagorom glasova gostiju, koji je nadjačavao muziku sa radija. Sretni smo bili, kada šetajući gradom po jesenjoj kiši, nađemo slobodno mjesto u Lovačkom, naručimo kuhano vino i provedemo ugodno veče.

Kafe „Gurman” bio je smješten blizu kapije II, Željezare, u vlasništvu poznatog ugostitelja Rame Gurmana, kojemu je to bio nadimak. Danju je to bio tipičan restoran sa Raminim specijalitetima, a naveče, ugodno okupljalište mladih. Posluživala su se bezalkoholna pića, a najpopularniji je bio puding koji je omladina konzumirala. Više je to bilo ono „romantičarsko”: hajdemo kod Gurmana na puding, u večerima kada se bilo „tanko” sa parama.

Poslije će se restoran proširiti i na sprat, kao i na ljetnu baštu iza restorana, baštu u kojoj je ispečen i prvi vo na ražnju, a restoran će promijeniti ime u „Nijagara”. Osnivanjem preduzeća „Nijagara”, proširuje se djelatnost na kanditske proizvode i rahatlokum…

„DIT“ – društvo inžinjera i tehničara, poslije DITiE, ekonomista, bilo je smješteno u zgradi ispred rudarskih kolonija, na prvom spratu. U prizemlju je bio Mliječni restoran, a desno od Mliječnog restorana Ekspres restoran. U DIT se moglo ući samo na člansku kartu, koju su mogli dobiti samo ljudi sa nabrojanim zanimanjima. Ulazilo se sa zadnje strane u salu u kojoj je bio smješten šank, a na sredini bilijar. Stalni gost je bio Šemsudin Sarajlić Dudo, radnik Željezare koji je dobro igrao, ne samo bilijar nego je upražnjavao i druge sportove. Statirao je i u filmu „Uzavreli grad”, kao bubnjar u muzičkoj grupi. U toj sali su organizovane i promocije knjiga, izložbe slika zeničkih umjetnika. Jedna od izložbi je bila i izložba Rade frizerke, kćerke frizera Duška, koja je bila jako talentovana.

Poslije će DITIE preći na novu lokaciju, u ruski soliter na kraju bulevara gdje je sada smješteno NIP „Naša Riječ”. Nova sala je bila u „L” obliku, sa šankom u desnom dijelu od ulaza, sa stoprocentnom popunjenošću, velikim izborom jela i pića, kao i sa nezaboravnim dočecima Nove Godine. Specifičnost restorana DITiE je bila ta, što se kuhinja nalazila u prizemlju a restoran na spratu, pa su se narudžbe transportovale vertikalnim liftom.

Mislim da u Zenici više nikada neće biti takvog mjesta kakvo je ovo bilo. Ostali nabrojani restorani i kafane, kao i oni što nisu nabrojani, a bilo ih je mnogo, svakako zaslužuju pažnju, ali o njima nekom drugom prilikom…