Naš redovni saradnik, književnik i aforističar Bojan Bogdanović nam se javio i rekao da je u svojoj arhivi pronašao humoresku o svom dobrom prijatelju i, kako veli, vjerovatno najboljem pjesniku koga je Zenica imala, Esadu Ekinoviću.
– Njegova pitoreskna istorija je morala biti zabilježena pa sam to učinio još 1980. godine, da li u Metalurgu ili Našoj riječi, više se i ne sjećam. Naravno da sam tražio dozvolu da je objavim, a duhoviti Ekin samo reče – Ćaća te tvoj, dobro si to skuckao! I Sadini (supruzi) će se svidjeti! Inače, volio je Ekin kafanu “Balkan”, kao i naš počivši klasik Kondžić, koji je posljednje godine života i stanovao na spratu iznad kafane. Samo meni je davao ključ ako mu je trebalo štogod donijeti odozgo.
A o dobrom Ekinu supruga Sadina je rekla da boljeg muža nije mogla zamisliti. Nikada nije digao glas niti je raspravljao o bilo čemu. Valja još reći da je prva velika nagrada za poeziju zeničkih pjesnika, stigla iz Zagreba, za Ekinovu prvu i jedinu napisanu knjigu “Srce tame”.
– Mislim da bi humoresku trebalo još jednom objaviti da mlađe generacije čuju ponešto o duhu i ljudima stare Zenice i njihovim očevima, kazao je za Zenicablog Bogdanović.
ESAD EKINOVIĆ je rođen 1941. u Zenici. Iako je formalno imao samo osnovno obrazovanje, bio je izuzetno društveno i književno aktivan od sredine 60-ih godina u gradu. Sarađivao je kao novinar sa listom „Naša riječ“. Bio je član Udruženja književnika BiH (Podružnica u Zenici). Premda je za života objavio jednu knjigu poezije POKUŠAJ RAVNOTEŽE (koja je 1972. dobila Nagradu „A.B.Šimić“), bio je veoma aktivan u književnom životu Zenice; objavljivao je poeziju i publicistiku u brojnim bh. novinama i sudjelovao u organizaciji književnih manifestacija širom BiH. Zenicu je napustio s porodicom u proljeće 1992. i do smrti 2019. živio je u Kraljevini Danskoj.
Gradska biblioteka Zenica objavila je 2008. izbor iz njegove poezije pod naslovom VESLAČ U TAMI (sa predgovorom Stevana Tontića i u redaktorskom izboru Željka Grahovca) – u koji su, osim pjesama iz spomenute knjige uvršteni i njegovi tekstovi objavljivani kasnije po časopisima. Zastupljen je u svim antologijama i panoramama bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije objavljenim u posljednjih četrdeset godina.
Prije tri godine, u martu 2019. godine, u 78 godini, preminuo je u kopenhagenu. Bio je pjesnik čiji su stihovi uvršteni u antologije i svojevrsni moderator kulturne scene Zenice sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.
MUKE PO EKINU – Bojan Bogdanović
Ovo je istinita priča čiji bi glavni junak mogao biti svako od nas, ali se sve ipak desilo samo našem dobrom pjesniku, počivšem prijatelju, njegovoj mekanoj duši i poznatom stručnjaku za eskiviranje bilo kakvog državnog posla. Prezirao je formalno obrazovanje ali je bio izuzetno elokventan i pismen, pa je primljen u redakciju lokalnog lista „Naša riječ“. Prvog radnog dana, u vrijeme doručka, okačio je svoj mantil na vješalicu i dobacio kolegama „Brzo ću ja!“. I dok je čitava redakcija nedeljama očekivala povratak budućeg legendarnog pjesnika, on se već oženio! Prve godine dobio je kćerkicu a ubrzo i sina. U kultnoj kafani „Balkan“, po povoljnim cijenama (nekoliko piva) počeo je da drži „kvalitetne časove“ mladjanim studentima sociologije, filozofije, književnosti, uglavnom budućim skribomanima i ponekom uspješnom pjesniku. Učio ih je tehnikama pisanja i neophodnoj literaturi, a ličnim primjerom bi svakodnevno ilustrovao izreku “Šta je to u ljudskom biću, što ga vodi piću!“
Rječit, kakvim ga je Bog dao, brzo je evoluirao u lokalnog trubadura, poznavaoca i ljubitelja dobre kapljice, šarmera bez pokrića i idejnog začetnika raznih Eko i Beko pokreta! Govorimo dakle o Ekinu, domaćem, neprevaziđenom tipu boema, čije je prisustvo u kafani „Balkan“ već odavno postalo dio folklora, tako da bi se njegov izostanak na jutarnjoj sesiji mogao pravdati jedino smrću ili renoviranjem objekta! Domu Boga alkohola bio je privučen izrekom da je „pjesnik bez kafane isto što i brod bez luke“, i da u vimenu, po izdašnosti poznate Erato, muze poezije, za svakoga ima dovoljno čarobnog napitka uz čiju pomoć će se i sam vinuti u sazvježđa versa i metafore.
No, desilo se to čudo! Naš junak se zaljubio, a po logici stvari – i oženio! A nova ljubav nikad nema razumijevanja za stare ljubavi. Elem, Ekin se našao u Hamletovskoj dilemi „Piti ili ne piti…?“ Ili rečeno lijepim bosanskim jezikom – u neobranom groždju! Ali mudrac koga nisu uplašili ni mnogo veći problemi, poput cijena kafe na Madagaskaru, zatim prijetnja po po njegov lični integritet nekim stalnim zaposlenjem, te problem viška plavuša nad crnkama i sl, i u ovoj teškoj situaciji je sačuvao prisustvo duha (tj. punu čašu) i dostojanstvo jednog dendija. Njegovi dobri prijatelji, udruženje teturajućih konobara, slikar Anto Čabraja i sin Džona Berlinkorna, Simo Mrak, običavali su da kažu „Mačku kako god baciš, dočeka se na noge, a glavna ličnost ove priče – na gajbu piva!“.
I kao što to obično biva sa mačkama kada u februaru osjete zov prirode, tako bi i našeg pjesnika u večernjim časovima počeo da vuče zov hmelja. Svrbilo ga je u visini jetre, hvatala štucavica a grlo se sušilo kao saharski pjesak. Pitanje izlaska je postajalo pitanje opstanka! U akciju je tada stupao njegov genijalni mozak. U djeliću sekunde je proračunavao i odbacivao milione kombinacija, da bi se na kraju snaga snishodljivo javio: – Draga, sastanak u Udruženju., – Juče si bio na sastanku!- odgovarao mu je hladan, inkvizitorski glas. – I ne pokušavaj sa podvalama, insektu alkoholizirani! Uostalom, možeš izaći! Ali – u park, i to sa malim! A na kafanu i ne pomišljaj!
„Park…kafana…park…kafana…“ Odjedamput – IDEJA! Ni ovaj put ga male, sive ćelije nisu izdale! Krenuo je sa sinčićem put kafane „Balkan“, koristeći usput najnovije tehnike hipnoze i sugestije: – SADA IDEMO U PARK! TAMO SJEDE ČIKE I PIJU SOKOVE! I MI CEMO PITI SOK! PARK JE NAJLJEPŠE MJESTO U GRADU! I tako, u „Parku“ naručiše malome sok od šljiva a njemu božanski Nektar od hmelja! Svijet je opet bio lijep a budućnost ružičasta! Ali svaka ljepota ima i svoj kraj. Trebalo se vratiti kući!
– Gdje ste do sada? – grunula je Jerihonska truba!
– U parku – odgovori sinčić
– Nisam tebe pitala. Odgovaraj nesretniče!
Nesretnik je hrabro izdržao Gorgonin ubitačni pogled, vješto prikrivajući dah i nesiguran korak. – U parku, dušo. A gdje bismo bili?
Pošto je ispitala malog, duša je povjerovala, ali ne sto posto: – Držacu te na oku, ispičuturo skribomanska (sretno li pogodjene sintagme i nadasve odgovarajucć). Zato, pazi sta radiš!
Opomena nije djelovala jer su pjesnici neustrašivi, tako da se narednih dana priča ponovila. Ekin i sin su nastavili odlaziti u „Park“ i redovno ispijati svaki svoj sok. Pjesnik je grčevito uživao u životu kao Evropa u predvečerje rata, znajući da krčag ide na vodu dok se ne razbije. A kada je razbijen i da li je bilo još razbijanja, to znam ali mudro ćutim.
Elem, dogodilo se slijedeće, Tok kobnog dana, dok su oblaci nagovještavali oluju, sretna porodica je išetala u grad. Ona je razgledala izloge sa haljinama a on sa staklarijom. Ona je gundjala na cijene a on pjevušio „Nektaru slatki, ambrozijo duše..“. Standardno drtuštvance nezežja nazdravljalo je žživotu „Nektarom“ i drugim alko-ljepotama od po nekoliko decilitara. Pjesniku je pucalo srce (a meni prsluk, ššto se iz prilozenog da vidjeti). Ekin je izdržao taj usudarac ali slijedeći nije.
– Hajdemo u park – javi se mali.
Pjesnikovo srce poče da trokira.
– Ali dušo, park je na drugoj strani – odgovori mama.
– Nije, nije! Ovo je naš park, ovdje mi pijemo sokove!
Propast Atlantide, požar Rima i Kartagine zajedno, bijahu tek plamičak prema zlokobnom sjaju koji se pojavi u očima pjesnikove vjerne družbenice! Pjesnik je tužno pogledao sinčića i beznadežno prostenjao:
– Zar i ti sine Brute?!
Bojan Bogdanovć
ESAD EKINOVIĆ
Rođen 1941. u Zenici. Iako je formalno imao samo osnovno obrazovanje, bio je izuzetno društveno i književno aktivan od sredine 60-ih godina u gradu. Sarađivao je kao novinar sa listom „Naša riječ“. Bio je član Udruženja književnika BiH (Podružnica u Zenici).
Premda je za života objavio jednu knjigu poezije POKUŠAJ RAVNOTEŽE (koja je 1972. dobila Nagradu „A.B.Šimić“), bio je veoma aktivan u književnom životu Zenice; objavljivao je poeziju i publicistiku u brojnim bh. novinama i sudjelovao u organizaciji književnih manifestacija širom BiH.
Zenicu je napustio s porodicom u proljeće 1992. i do smrti 2019. živio je u Kraljevini Danskoj.
Gradska biblioteka Zenica objavila je 2008. izbor iz njegove poezije pod naslovom VESLAČ U TAMI (sa predgovorom Stevana Tontića i u redaktorskom izboru Željka Grahovca) – u koji su, osim pjesama iz spomenute knjige uvršteni i njegovi tekstovi objavljivani kasnije po časopisima.
Zastupljen je u svim antologijama i panoramama bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije objavljenim u posljednjih četrdeset godina.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
