Prizor prvi. Znate svi tu kultnu scenu jugoslovenske kinematografije. Direktor/upravnik škole drug Božura (Danilo Bata Stojković) u filmu Idemo dalje u komornoj atmosferi potištenog osnovnoškolskog odjeljenja je ispričao vic sa željom da oraspoloži družinu. Vic glasi: “Bili jednom u jednom avionu jedan Englez, jedan Bugarin, jedan Francuz i jedan Srbin, eh ja sad ne znam kako je to bilo, samo na kraju Srbin je bio najpametniji i sve je nadmudrio.”. Nakon toga, muk, tajac, sablastan prizor na nekoliko sekundi. Drug Božura shvata ozbiljnost situacije i započinje histerični smijeh kreirajući vještački ambijent oduševljenosti ispričanom dosjetkom. Naravno, poštujući autoritet upravnika, djeca pragmatično postupaju i pridružuju se sveopštoj egzaltiranosti dosjetkom. Od prirodne atmosfere ambisa do vještačke ekstaze, prelazi se put u filmskom kadru u roku od svega nekoliko sekundi.
Prizor drugi. Svi Zeničani dovoljno stari da pamte premijerligaške dane zeničkog simbola NK Čelik Zenica, poznaju taj višedecenijski huk koji je dolazio sa južne tribine, a potom odjekivao u grotlu Bilinog polja, u prvom kolu nove sezone i u pravilu sa duelima protiv sportskih arhisuparnika sa Koševa ili Grbavice i koji je desetak hiljada nogometnih zaljubljenika zdušno, horski orkestrirano uzvikivalo u ekstazi. Biće Čelik opet šampion, opet šampion! Trnci su tada prolazili zagrižene ljubitelje najvažnije stvari u Zenici, svakoga ko je u dječačkim danima postao inficiran ljubavlju sa simbolom grada. Da, to je u Zenici najvažnija stvar, nema sporedne, nema ni druge stvari, ima samo Čelik. U gradu čiji razvoj počiva na rapidnoj industrijalizaciji u 20. vijeku i nadaleko poznatoj Željezari, kojeg odlikuju osobine multnacionalnog radničkog mjesta u koji se sljevala neslućena koncentracija radničke klase sa različitih geografskih meridijana širom bivše države, a koji se razvijao galopirajućim koracima koje nije mogla niti pratiti popratna infrastuktura i prirodni tok kulturnog i duhovnog razvoja, zar je moglo nešto drugo postati simbolom zajedničkog identiteta, a da se ne zove Čelik i da nije nogometni sportski kolektiv.
I tako, pjesma se vijori, šampionska parola se uzvikuje, sve do sredine drugog poluvremena kada bi nakon munjevite kontre koja je sijevnula prema usamljenom Almiru Tolji, Asmiru Avdukiću ili Jasminu Buriću, neki Almir Turković, bivši čelikovac Admir Hasančić, Nermin Vazda ili Ermin Zec proizveo totalni muk, šok i nevjericu ambicijama svakoga od te klase deset hiljada nepopravljivih i neizliječivih sanjara. U tih 10 sekundi hladnog tuša na Bilinom Polju, bolno otrijžnjenje se događalo naočigled svih TV gledalaca, a veće boli od sudjelovanja u tom otriježnjenju na tribinama teško da ima. Komorna atmosfera, baš kao u onoj učionici iz filma u kojoj su svi đaci potišteni i bez nade.
I tada, baš kao Danilo Bata Stojković u filmu, koji se usuđuje da izgovori vic van svakog konteksta, bez ikakve pripreme, upotrebom besmislenih stereotipa ni na čemu zasnovanih, ne znajući ni posljedice toga što izgovara, ali sa željom da oraspoloži cijelu učionicu i da udahne novi život, jug se budio u sekundi do potpunog krešenda. Potpuna raspodija nakon što su sve lađe potonule. Hoćemo pobjedu, hoćemo pobjedu! Biće Čelik opet šampion, opet šampion! Na istočnoj tribini ljudi se zgledaju, oklijevaju, zapad u nevjerici ne shvata čemu svjedoči. Robijaši svjesni da svi misle da je vic i to neuspješan. Oprobavaju dobitničku kombinaciju, bogohulnim principom: sila boga ne moli. Haaajmo Istok, jaaavi se zapad. I dok si rekao: biće Čelik u evropi dogodine; imao si šta i vidjeti. Potpuna histerija, kao da se krov zapadne tribine ruši, cijeli stadion skače, svi u glas ponavljaju: Biće Čelik opet šampion, opet šampion! Hoćemo titulu, hoćemo pobjedu!
Atmosfera se od depresije do egzaltiranosti mijenja u sekundama, a bez ikakvog povoda, suprotno svim zakonima logike. Svi vide, svi znaju da nije moguće da Mladen Jurčević može pretrčati Matiju Matka koji je prešao u redove bordo tabora, znamo da je Samir Duro neprelazan zid plaćen 5 puta više od svakog veznog igrača u Čeliku, ali to nije bitno.
Svi znamo da svjedočimo kolektivnoj psihoterapiji, borbom sa teškim oblikom PTSP-a. Cijelo ljeto smo slušali da je prošla godina bila razočaravajuća, da smo na jedvite jade izborili opstanak, ali zato znamo da je sljedeća godina naša. Mi napadamo evropu, jer mi smo Čelik.
Znamo mi svi, da nemamo niti finansijski stabilnu upravu, da nam je omladinski pogon u ozbiljnim problemima sa nedostatskom nogometnih terena, znamo da nam je struka ispala iz evropskih trendova, vidimo da su nam igrači nespremni, ali mi želimo da vjerujemo da se sve mijenja u našu korist, suprotno zakonu brojeva: uloženo-dobijeno, jer mi znamo da će se kad-tad ukazati Senad Brkić sa biciklom kojim će poslati na operaciju kičme Bulenda Bišćevića.
I tako, punih 20 sezona, nova uprava u junu, evropske ambicije u julu, pun stadion u augustu, kriza rezultata u septembru, trenerske smjene u oktobru, najava stabilizacije u novembru, zimska pauza do marta, u aprilu borba za opstanak, majsko odahnuće – opstali smo. I svake godine ista slika, samo su se imena povremeno mijenjala. Nada nas nije napuštala. Kako da nas napusti nada, kada bez Čelika nema ni nas. Naš identitet, naša tradicija, sve je na kocki gubitkom Čelika.
I prođe od tada, od te zadnje borbe za opstanak, riječima Davora Sučića, 4 bajrama, a naš Čelik se ne vrati kući, kažu da ga je u Stupčanici prošle sezone satro voz. Danas neki novi klinci, uzvikuju parole, uvjeravaju sebe i nas koje nada polako napušta, da će ove godine sve biti drugačije, i da: Biće Čelik opet šampion, opet šampion. Zaigra srce svaki put kada se pomene Čelik, ali nešto je drugačije. Nije isto kao prije. Ljubav na daljinu je ljubav, ali blijedi zanos kada tribine nisu pune. Neki novi klinci se rađaju i odrastaju ne znajući da se subotom skupljaju novine po komšiluku, da bi se moglo sjesti na tribine. Blijedi nagon da zanemarite matematičke kalkulacije i jasne brojke, hukom Robijaša (kojih je sve manje) da hoćemo titulu.
A egzaktne brojke kažu da za uspjeh u modernom nogometu morate imati kvalitetne igrače. Da biste imali kvalitetnog igrača, morate ili: 1. imati sjajnu kupovnu moć, ili 2. proizvoditi talentovane igrače. Čelik, to vidimo na svakom koraku, ima očajnu finansijsku situaciju, da bi se vratio na stare staze premierligaškog nogometa. Da li Čelik proizvodi talentovane igrače, o tome se može izjasniti FK Romari iz Viteza, koji sa skromnim kapacitetima i nekadašnjim čelikovim igračem u upravi, u sredini 6 puta manjoj od zeničke, bez problema bilježi bolje rezultate u omladinskim pogonima od zeničkog simbola. Dalje, da biste proizvodili kvalitetne igrače u omladinskom dobu, igrači moraju imati kvalitetne protivnike. Omladinski pogoni ispadanjem prvog tima iz premierligaškog natjecanja više nemaju priliku igrati protiv vršnjaka iz Zrinjskog, Borca, Sarajeva ili Slobode. Kvalitetom skromniji suparnici, stvaraju i manje kvalitetne buduće izdanke omladinske škole. NK Čelik nema svoju akademiju, nema terene za trening kamp, a u modernom nogometu to je eliminatorni uslov stvaranja igrača. Dalje, za stvaranje kvalitetnih igrača neophodno je imati i kvalitetan stručni kadar. Dovoljno je samo vidjeti kako to radi zagrebački Dinamo. Naravno, preduslov za kvalitetan stručni kadar u omladinskim pogonima je finansiranje, a to nas vodi na početak priče o manjku sredstava.
Dalje, da bi klub privlačio nove sponzore, navijače, da bi fan shopovi generisali prihode, hitno se mora napredovati u nižim rangovima takmičenja, jer stagnacija u rangu, znači upravo to u finansijskom smislu i sportskom smislu. Ipak, pat pozicija je uslovljena opredijeljenjem uprave i obavezom za vraćanje razarajućih dugova ranijih uprava, uz kombinaciju elemenata manjka podrške, opstruiranja, nedostatka ozbiljnog investitora, ali i odluke da se krene od najnižeg ranga takmičenja. Kako biste napredovali morate angažovati kvalitetne igrače, jer emocija ne može biti strateško opredijeljenje sportskog uspjeha. Igrači i stručni štab, moraju imati ozbiljne finansijske uslove, bez nade da će kvalitetni igrači dolaziti i ostajati u Čeliku zbog ljubavi, dakle, dobrodošli u kapitalizam. Dalje, tavorenjem u nižim rangovima, NK Čelik ostaje nezaštićen od nasrtaja klubova iz viših rangova u slučaju interesovanja za neki eventualni vanserijski talenat koji iznjedri omladinska škola. Sa amaterskim ugovorima za igrače u prvom timu, klub neće moći generisati prihod od prodaje vedeta omladinske škole i oni će se prodavati u bescjenje. Dalje, sponzorski ugovori se vežu za rang takmičenja i broj prodatih ulaznika uz medijsku pokrivenost nastupa. Treba li uopšte spominjati da postoji značajna razlika u duelima protiv Zrinjskog i duelima protiv Moševca, a koja utiče i na broj prodatih ulaznika, TV prava na mečeve i sponzorske ugovore.
Svi pobrojani podaci, proizvode isti onaj osjećaj kao kada korpulentni vođa navale plavih sa Grbavice Almir Raščić ugasi posljednju nadu u domaću pobjedu, letom u posljednjim minutama iznad stuba zeničke odbrane Elvedina Beganovića. Ali baš zato, jer su sve kalkulacije okrenule leđa Čeliku, baš zato što je sve spremno za gašenje reflektora na Bilinom Polju poslije hladnog tuša poletne gostujuće ekipe, nas nada ne napušta, i e baš zato da vam nešto ispričam. Bili jedan Moševac, bila visočka Bosna, bio Famos i Čelik, i ne znam sad kako je to bilo, ali znam da na kraju: Biće Čelik opet šampion, opet šampion! Sretno crveno-crni u novoj sezoni.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
