Padom bosanskog kraljevstva 1463. god. i hercegovačkog vojvodstva 1482.god. nije propala samo njihova sloboda, kako se obično misli, nego je nastavljen stari život ovih zemalja samo u drugom obliku: umjesto kralja došao je sultan.
U svemu je aristokracija i dalje igrala svoju pređašnju ulogu; da zadrži svoja privilegije, da se domogne časti i državnih službi, i tako nadalje vodi odlučnu riječ u upravi zemlje. Egoistično plemstvo znalo se snaći i u ovoj novoj situaciji. Kako kaže Bašagić, sultan je po starom turskom običaju pozvao bosanske velikaše da prijeđu na islam ako hoće da sačuvaju svoja prava i posjede. Bogumilsko plemstvo listom prigrli islam, a sultan našim velikašima oduze stare naslove i proglasi ih turskim begovima, pa ih uvrsti ih u vojsku kao vitezove s pravom lena. Inače, tursko pravo ne priznaje ni krvnog ni nasljednog plemstva, niti ga nalazimo ni u jednoj pokrajini osmanlijskog carstva. A Bosna i Hercegovina je i u tome činila iznimku.
Izenadnim prelaskom većega dijela bosanskog plemstva na islam, stekle su ove zemlje društveni položaj u carstvu. U Bosni se zače novi život i poslije mnogih vijekova nestade u njoj stare nesloge, pa su prestale sve svađe i razmirice, a novi muslimani postadoše oduševljeni branitelji islama i njegovih interesa. Kroz nekoliko stoljeća stajali su oni na braniku Bosne i u najvećem vjerskom zanosu širili islam i granice svetog carstva, na sve strane svijeta. Zbog vjerskog fanatizma i ratnih vrlina Carigrad ih je visoko cijenio i smatrao ih “maznom djecom” svoga carstva, dajući im odriješene ruke u mnogim stvarima.
I kao što su Bošnjaci već na početku turske okupacije stekli iznimni (privilegovani) položaj, tako su se i njihovi sinovi brzo domogli najvećih časti u turskome carstvu. Tako da već 1497.godine nalazimo prvog Hercegovca na stolici velikih vezira u Carigradu. Bio je to Ahmet paša Hercegović, poturčeni Stjepan, sin Hercega Stjepana Kosače. Godine 1544. opet vidimo Hrvata, Rustem pašu Opukovića iz Skradina, kako 15 godina sjedi na stolici carigradskih velikih vezira. Iza njega redom dolaze i drugi, da bi ih sve nadvisio Mehmed paša Sokolović, jedan od najvećih svjetskih državnika, kakvog Turska nije nikada vidjela ni imala! On je Tursku doveo u zenit moći i veličine, i bio taj s kojim se završava jedna slavna epoha u istoriji turskoga carstva. Da spomenemo samo jedan važan momenat iz života tog državničkog velikana:
Godine 1566. diže se Sulejman Veliki na šestu vojnu, da konačno zauzme i Beč. Na putu je napao Siget, koji je branio slavni ban Nikola Zrinjski. Strašan je bio boj s obje strane, ali Sulejman nije dočekao pad Sigeta, nego je umro malo prije toga. Prisutnost sultanova davala je fanatizovanoj muslimanskoj masi, osobito janjičarima, gotovo lavovsku snagu. Smrt sultanova mogla je izazvati krizu i neizbježnu katastrofu turske vojske, koja bi se lako zbunila i nadala u bijeg. Ali mudri, veliki vezir Mehmed Sokolović znao je vješto zatajiti smrt sultanovu, te brzo poslati poslanike u Manasiju, da pozdrave Selima, njegova tasta, kao novog sultana. Time je vješti državnik Sokolović spasao slavu i snagu carstva.
Nedugo nakon toga, počeše bosanski begovi da zauzimaju namjesnička mjesta i u svojoj Bosni. Već 1546. naslijedi Ulama bega domaći sin Sofi (pobožni) Ali beg iz Podrinja, a malo kasnije sjeda na tu stolicu drugi naš zemljak, kliški sandžak Malkoč beg. On je rođen u Duzi kod Prozora, pa ga neki zovu Dugalić. On prenese stolicu bosanskoga namjesnika iz Sarajeva u Travnik. Malkoča naslijedi, opet naše gore list – Kara Osman han, sin vezira Kara Mustafa paše i sestre sultana Sulejmana Šahi-Hubafi. Njega je zamijenio god. 1555. Kara Mustafa beg Sokolović, član poznate porodice Sokolovića, koja je kroz duže vrijeme tresla sudbinom, ne samo Herceg-Bosne nego i ogromne turske carevine.
Od 1544.-1612.godine, sjedilo je 9 bosanskih sinova na stolici velikih vezira, koji su preko pola vijeka drmali Istokom i Zapadom. Trojica su došla do drugoga dostojanstva u državi, kao nasljednici velikih vezira. Desetorica su bili veziri sa tri tuga (konjski rep – znak dostojanstva), a desetorica su bili namjesnici u velikim pokrajinama. Trojica opet, bili su bosanski namjesnici s naslovom bega, pred kojim su se nosila dva tuga.
Osim nabrojanih, mnoštvo bosanaca je bilo u manjim službama, na položaju paša, janjičarskih aga, sandžak begova, silahdara i drugih dvorskih dostojanstvenika.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
