Ugledavši poznata lica iz osnovne škole, Ibro vješto skrenu u sporednu ulicu koja je vodila kroz naselje Bilino polje prema bulevaru koji je još bio u izgradnji.
Osjeti neku nelagodu, zašto baš on da gura ova kolica, ovu trokolicu sa reklamom TV servisa na njoj. Zašto se trudio u osnovnoj školi, zar da prevozi ove neispravne TV aparate i da ih nazad popravljene vraća vlasnicima? Zašto učenje ovog zanata zahtijeva ne samo učenje kako se popravljaju radio uređaji nego zahtijeva i svo ovo vozanje aparata, praćenje majstora na voz za Banjaluku, čišćenje i krečenje radionice, kupovinu piva majstoru i njegovim kolegama, i još mnogo toga što uopšte nije vezano za zanat.
Sjeti se on rođaka Asifa koji je učio zanat za vulkanizera, sjeti se njegovog slušanja majstora Mehe, i zaključi Ibro: -Pa vjerovatno je to tako, tako treba, ništa ovo nije teško ako ovako ostane, šta bi da sam otišao u vojnu školu, kakva li je tek tamo disciplina?
-Lijepa je ova rijeka Bosna, ovdje na Bilinom Polju obala je nekako visoka i strma, nije kao na Jaliji. A i duboka je ovdje. Skoro je u njeno korito sletio terensko vozilo sa željezarinim stručnjacima i nisu ga još pronašli. Kažu da se ispod površine nalaze ogromne podvodne špilje i da u njima ima stoljetnih somova. Ogromni su, kažu dosežu i do sto kila. Bosna je ovdje dosta uska, vide se i virovi , a i boja vode govori da je tu velika dubina.
U Ibrinoj mašti pojavi se ogroman som, som koji leži na samom dnu muljevite vode i vreba ribe koje zalutaju na njegovu teritoriju i jednim tromim ali dovoljno brzim pokretom nalazi im utočište u svojoj ogromnoj čeljusti jedva mrdnuvši svojim repom i svojim brkom, uz lijeno otvaranje samo jednog oka. Osjeti Ibro onu hladnoću dubine, osjeti i onaj mulj što se kao oblačić dima stvori oko soma, ali za trenutak opet se vrati onako kako je i bilo, nastavi som svoj prividni san, mulj se sleže na dno rijeke, jedino što se zalutala riba izgubi u čeljustima soma.
U misli mu dođe slika iz dječijeg doba koja mu se urezala u sjećanje i pri kojoj pomisli na nju mu izmamljivala osmijeh na licu, ne mogavši da ga zaustavi. Usporedio je ovog zamišljenog soma iz muljevitog dna rijeke Bosne sa mačkom tetke Zumre. Ljuljajući u bešici da ga uspava pjevala je Hasanu : ,,Nina buba svog Hasana majka….”, a sve je to posmatrao kućni mačak ležeći kraj bešike i onako lijeno baš kao i onaj stari som iz mulja. Činilo se kao da mačak želi zauzeti Hasanovo mjesto u bešici, ali…
Sve se utiša i tetka Zumra se nadvi nad Hasanom, uvjerivši se da Hasan spava, zamrači firangicama sobu i izađe vani. A Hasan škiljeći na jedno oko uvjerivši se da mu je majka izašla iz sobe s osmjehom na licu kao da kaže: ,,Opet sam je prevario”, brzo izađe iz bešike. Onako gologuz, uhvati mačka i ubaci ga u bešiku. Mačak kao da je to jedva i čekao. Otvori jedno oko , onako lijeno, baš kao onaj som, baš kao Hasan kada ga je malo prije majka ljuljala, i zauze Hasanovo mjesto u bešici.
,,Buji, paji, buji paji….”, zapjeva Hasan starom mačku…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
