Zeničke priče: Zeničke slastičarne- Godine šezdesete, sedamdesete, osamdesete…Zenički slastičari isto tako, ali sa svojim specijalitetima: kolačima, napicima i sladoledom.
Svako po njima prepoznatljiv. Da li tu svrstati i one sa svojim proizvodom, ušećerenom jabukom na drvcetu, susamom ili orašnicom a možda i sa šabesom. Šabesom tim čudnim napitkom koji je već poodavno kao osvježavajući napitak ustupio mjesto raznim kolama i đusevima. Boza i salep su opstali, limunada jedva. Ali kolači jesu. Voćni, saher, čokoladni, baklava, kadaif, krempita, vinski rolat, havana…..i sada neka nova imena koja je teško i zapamtiti. Reklo bi se, nadila se nova imena starim kolačima. Ipak iza njih stoje imena nekadašnjih Zeničkih slastičara koje je danas vrijedno pomenuti.
Nekadašnja čaršija oko drvenog mosta. Radnje sa obe strane ulice, ulice koja se nastavljala na drveni most i koja je stajala između dva Zenička naselja, naselja Sejmen i naselja Odmut. Na samoj obali rijeke Bosne, na podzidi, sagrađena je Almasova slastičarna. Bočno je bila okrenuta prema drvenom mostu a izlogom i ulazom prema radnjama Mustafine pekare, Azizovog kioska, Frndićevog brijačkog salona, Muhameda Ekinovića stolariji, i nizom drugih radnji. Djeca Almasova, sinovi Remzo, Refik, Ekrem i kćerka Refija vrijedno su radili u
slastičarni još kao učenici osnovne škole da bi kasnije nastavili samostalno, svako za sebe raditi ovu djelatnost. Danas su to moderne radnje na mjestu nekadašnjeg sjedišta MZ Dr. Mujbegović, a poslije ROME, radnje koje posluju pod imenom Palma.Ekrem ima radnju na Meokušnicama kod Penzionerskog doma.
Druga slastičarna udaljena tek desetak metara od Almasove, samo na desnoj strani ulice , nalazila se slastičarna čiji su vlasnici bili Ferid i Sabira, koji su imali kćerku Mirhu, U slastičarnu se ulazilo sa ulice, jednom stepenicom niže od ulice. Četvrtasti stolovi sa kariranim stolnjacima i prozirnom mušemom preko njih, činili su domaću atmosferu u slastičarni. Ljubazni bračni par, Ferid i Sabira, po cijeli dan su bili na usluzi svojim mušterijama. Drveni postakljeni pult je bio ujedno i unutrašnji izlog za kolače koji su tu bili u ponudi. Prolaskom bulevara radnja se preseljava u Maserikovu ulicu gdje kćerka Mirha nastavlja tu djelatnost.
Na mjestu gdje je sada ROMA, blizu ovim dvjema slastičarnama, nalazila se slastičarna Husagić Hazima koji je imao tri sina , Faruk, Fudo i Semir. Specijalnost Hazimova bio je sladoled. U sjećanju mnogih Zeničana ostao je u sjećanju njegov stakleni sanduk ispred radnje u kojemu se nalazio sladoled. Uredno poredana slama , na njoj komadi leda među kojima je posuda sa sladoledom. Sa strane sanduka korneti-fišečići, u koje je majstor Hazim vješto, sa kuhinjskom kašikom, stavljao sladoled u njih. Sada kažu – Dajte mi dvije kugle, a onda je bilo, -Sladoled, ili, ponekad -Dupli, molim! Bile su dvije vrste, vanilija i čokoladni… Sin Hazimov Faruk, nastavio je da radi u ugostiteljstvu.
Slastičarna Bećirović, radnja sa tradicijom od preko 100.godina. Radionica na Studencu, sa jedne strane naselje Potok a sa druge Pišće. Čaršija reklo bi se. A slastičarna u redu kuća ispred Sinagoge, nekadašnja Kočevska ulica koja vodi od Kamentnog mosta prema naselju Mejdandžik. Prvo mala prodavnica mješovite robe, zatim slastičarna Bećirović, pa Salčinovića pekara, staretinarnica, lager…Kolače, dvije vrsta tahan halve, bozu, špricer-mješavina limunade i boze, salep, sve to poslužuje omanji suvonjavi čovjek, tada već u godinama, čovjek sa simpatičnim ,, Čaplinovskim” brčićima vrlo vrijedan i okretan za svoje godine.
,,Nestankom” tog dijela čaršije koja je bila naslijeđe još iz Turskog doba, slastičarski zanat nastavlja sin mu Mehmed ali na drugoj lokaciji, u Staroj čaršiji. Čovjek sa francuskom kapom na glavi uz obavezno ,,izvolite”, kako odraslim tako i djeci, činio je posebni stil toj radnji.
Tradicionalni kolači, boza, salep, tahan halva, ostali su i dan danas na ponudi ali uz prisustvo Mehmedove kćerke Mime koja je malo modernizirala radnju dajući joj i ime ,,Jabuka”.
Tu odmah preko puta, idući prema Bahtijinoj kući, nailazimo na Ćamila, slastičara koji dijeli jednu drvenu potleušicu sa Cvjećarem Tončom. Ispred radnje spušteni ćepeneci i Ćamilova vitrina sa njegovim proizvodima. Ćamil, oniži slastičar obučen u narodnu nošnju sa pojasom oko struka i fesom na glavi. Svojim glasom mamio je mušterije pokazujući na ciglice, čibuk bombone, zimske sladolede. Prodavao je Ćamil i šerbe koje je točio iz kante kutljačom u čašu.Poslije će ta radnja preseliti preko puta ulaza u gradsku pijacu.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
