Komšija Milan…Ali jedan fudbal, pravu kožnu loptu, Ibro i njegove komšije iste generacije kao i Ibro, zaradili su tog kasnog ljeta, pred sami polazak u školu. U KPD-u su dijelili povoljne stambene kredite, dugoročne i besplatan plac ko je htio da pravi kuću pod uslovom da vrati stan.
I Milan, čije je prekrojene hlače Ibro nosio, odluči se za taj kredit. Plac je dobio u Popovoj bašti i krenu Milan sa izgradnjom kuće. Običaj je bio da se ide u akcije, da se pomogne komšiji. Vodovod još nije prošao kroz Popovu baštu, iako je nekada još za vrijeme Turske odatle voda vođena drvenim žljebama do stare čaršije, do Kamentnog mosta i okolnih kuća. Ibro se radovao odlasku u akciju Milanu, pogotovo što je Milanov plac bio blizu Potoka, potoka koji je proticao i kroz Popovu baštu i nosio onu radost samo Ibri poznatu. Barem je Ibro tako mislio, mislio da je Potok samo njegov i da je ona voda koja teče iz Vražala pa sve do Kočeve je samo njegova.
Vrati se Ibro nenadano Potoku, ovoga puta da zajedno sa komšijama svoga uzrasta uzima vodu iz Potoka, vodu koja je bila potrebna za izgradnju Milanove kuće. Potok na tom mjestu je bio u vrbaku, podubok skoro Ibri do pasa, sa kamenim koritom, kamenim oblutcima što je kazivalo da je vodena snaga potoka bila velika, toliko velika da je oblikovala kamen onako kako je ona htjela stvarajući pri tome različite oblike kamena ali sve zaobljene kako bi potok lakše tekao do svog cilja, do ušća u Kočevu koja će ga dalje odnijeti. Ibro je prvi zagazio u Potok i odmah se dogovorio sa drugovima da će on grabiti vodu u kante i dodavati ostalima. Voda iz Potoka Ibri nije bila ni studena ni topla, kao da je stalno bio u toj vodi, kao da je rastao u njegovom koritu. Postojalo je nešto što ih je zbližavalo za Ibru tada neobjašnjivo. Možda ga je majka dok je još bio u pelenama katkada i okupala u Potoku kada su stanovali u KPD koloniji. Možda?
Ibro je sada htio da dobro pogleda Potok, njegovo korito, njegovu obalu, bajr kako bi u Odžaku kazali. Tu je Potok blago zavijao pa je u obali napravio udubljenje, udubljenje gdje su se mogle vidjeti ribe koje su se zavlačile između korijena vrbe, korijena koji su bili već saprani vodom iz Potoka i koji su onako slobodni, oslobođeni od zemlje, blago se njihali u vodi Potoka onako kako je on tekao, kako ga je kamenje sa dna Potoka usmjeravalo.
Ibro nije puno mislio na kožnu loptu koju će zaraditi nošenjem vode majstorima, mislio je kako će ta voda biti ugrađena u Milanovu kuću, kako će vezivati cement i pijesak, kako će taj malter u kojemu će biti voda iz Potoka ukrasiti fasadu Milanove kuće. Pitao se da li će fasada zadržati ovaj srebrenasti sjaj koji je Voda iz Potoka imala, da li će ovaj kamen koji je sa dna svjetlucao žaliti za vodom koja se kantama
vadila i nosila majstorima. Šta li će ove ribice koje su dodirivale Ibrine zamočene noge u Potoku pomisliti što se to dešava da onako nehotice i one zalutaju u limenu kantu i nađe se na obali. Brzo su ih vraćali u vodu, jer ipak bile su male, manje od onih koje je Ibro pecao na rijeci Bosni kada su doselili u milconersku zgradu…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
