Pitaš se, da li ću nešto propustiti ako ne prisustvujem trećerazrednoj utakmici NK Čelik Zenica – Kolina, koja će se odigrati u subotu u 13,30 sati na Bilinom polju? Nije riječ o uvodnoj autorskoj navlakuši, zaista je u pitanju treći rang prvenstvenog nogometa: Druga liga Centar Federacije. Zašto gledati famozni derbi de la cantonale, imam dvije riječi: esencija nogometa.
Ako i dalje nisi siguran, naredni redovi će te uvjeriti zašto je najskuplja zenička riječ: Čelik i zašto, ako si čelikovac i zeničanin, pitanje: da li ću nešto propustiti ne postavlja, zna se!, naravno da hoćeš.
U nastavku slijedi prigodno poglavlje iz knjige u pripremi: Zenička tačka topljenja: Čelik – ljubavni delirijum uzavrelog grada;
02. august 2008. godine!
Bolji primjer ludila i psihotičnog stanja, delirijuma na Bilinom, koji u 90 paklenih minuta kazuje sve o mentalitetu jedne navijačke grupe ali i jednog grada, ne postoji! Prvo kolo nove premierligaške sezone donio je susret starih rivala: zeničkog Čelika i Sarajeva. Pred dupke punim stadionom u Zenici, vrele augustovske večeri sve je bilo spremno za spektakl u prisustvu legendarnog, a tek imenovanog selektora BiH reprezentacije Ćire Blaževića, kojem je društvo u istočnoj loži pravio zagrebački mag Zdravko Mamić.
Puleni Ive Ištuka sa jedne i Šenera Bajramovića sa druge strane su se spremali prezentovati puni arsenal sportskog oružja kojim raspolažu po okončanim pripremama, kada je utakmica i prije prvog dodira lopte prekinuta zviždukom banjalučkog sudije Dejana Radiše. Robijaši odlučni da prekinu ljetnji post, isukali su grandiozan asortiman dimnog arsenala praćen zaglušujućom frenetičnom parolom: hoćemo pobjedu!, što je onemogućilo početak utakmice. Može se štošta o mentalitetu zaključiti i iz decenijskog mazohističkog paljenja bakljada kojim se izražava ljubav, što po ispostavljanju računa od nogometnog saveza za nesportsko ponašanje svaki put napravi krater u klupskom budžetu.
Elem, sve je slutilo na još jedan kvalitetom nedostojan dvoboj ambijenta u kojem su se glasnice na tribinama gubile sa ciljem gromoglasne podrške. Sve do 38. minute, kada je korpulentni a istovremeno agilni, budući saigrač u Lech Poznan-u zeničkih vedeta Burića i Salčinovića, Handžić namjestio loptu nakon dosviranog prekršaja na istočnoj strani stadiona, 30-tak metara od gola. Projektil lijevom nogom u bliži, golmanov ugao je praktično pocijepao mrežu u krilu najvjernijih sarajevskih navijača.
Na većini nogometnih igrališta ovakav epilog, bi proizveo komornu atmosferu među domaćim simpatizerima. Ipak, u zeničkom ambijentu šokantan eurogol inferiornog gosta po prikazanom u dotadašnjem dijelu utakmice, je proizveo kontraefekat. Neutralni posmatrač, zasigurno ne bi imao dilemu ko je postigao pogodak, jer je narednih pet minuta obilježila opšta euforija “objektivne” zeničke publike, koja je ostavljala u nevjerici čak i domaće igrače.
I sve tako do posljednjeg minuta prvog poluvremena, kada je Emir Hadžić leđima okrenut golu primio loptu na dvadesetak metara od gostujućeg vratara Alaima. Nema potrebe da podsjećam ko je uputio teledirigovan pas, samo je jedan mogući odgovor.
Sudija je svirao prekršaj i to je bio jedini trenutak kada je na djelić sekunde nastupio tajac. To je kao onaj trenutak kada tokom posmatranja National geographic-a, posmatrate atak Acinonyx jubatus-a iliti geparda na nejač impale. Sve dok čujete naratora koji opisuje da gepard nije ništa jeo tri dana što mu izaziva vrtoglavicu i da predstoje odsutni sati kada će ili pojesti plijen ili stupiti u stanje mučne neizvjesnosti za život, vi komunicirate sa ukućanima. Čak i kada snimak potom prikaže neodoljivo mladunče impale, koje će biti u smrtnoj opasnosti zbog skorog napada grabežljivca na mlazni pogon, bez problema zobate kokice i pijete sok. Ipak, sljedeći kadar, kada narator prestaje disati i više se ne čuje ništa osim krikova zova prirode u vidu konačnog obračuna, u toj sekundi kadar prati supersoničnu zvjerku i naivno maksumče impale. Baš u tom trenutku dah vam zastaje i zjenice se šire, jer vi iščekujete konačni obračun, iako je neminovno poznato šta slijedi.
Eh tako se objašnjava taj tajac, košpice su ispale iz ruke, sokić je na podu, glasne žice vas izdaju, ruke se ne miču, tijelo miruje, jer čekate kadar bez naracije.
I već u sljedećem trenutku, 12 000 osmijeha, koji se nisu mogli sakriti i međusobno zgledanje da li će se desiti ono što svi znaju da slijedi. Svi su pokušavali uvjeriti sebe da se ne treba zamjeriti fudbalskim bogovima, ali kada su ugledali da kapiten, još od posljednje pripremne utakmice protiv Borca roviti i za duel upitni, a prije svega vremešni Nermin Šabić uzima loptu u ruke i gleda ka donjem uglu gola, Alaimove desne strane, dlanovi su sami počeli da se nekontrolisano sudaraju u naboju, glasne žice su proradile, skočnost se vratila u nožne zglobove i dok si rekao: mat u jedan potez, projektil iz kapitenskog arsenala je odsjeo u maloj mrežici.
Na stadionu potpuna histerija, ekstaza i sudijski zvižduk za kraj dramatičnog i sparnog poluvremena.
Igrači odlaze prema svlačionicama, pjesma ne prestaje, euforija je zahvatila tribine Bilinog.
I sve bi to možda i stalo u rubriku već viđenog na nekom Poljudu, Ibrox-u, Anfield Road-u i Rajko Mitiću. Ali, na poluvremenu, smogom prekriveno crvenkasto nebo iznad Zenice se otvorilo, neviđeno nevrijeme praćeno ljetnjim pljuskom i grmljavinom zaslijepilo je sve. Igrači su se vratili u zeničko gnijezdo, zvižduk koji je označio početak drugog poluvremena primorao je nogometaše da kurtoazno odrade svoju devedesetominutnu obavezu statiranja u svojstvu profesionalnih nogometaša, bar je to bio plan u obje svlačionice. Tog plana su se do posljednjeg sudijskog zvižduka uporno držali gostujući igrači.
Ipak, kada je u prvoj sekundi drugog poluvremena na otvoreni poziv južne tribine i zeničkih Robijaša, krenulo da se ori: hoćemo pobjedu, svih preostalih deset hiljada sanjara nije imalo opciju da ostane imuno na vapaje. Pljušti kao iz kabla, svi su mokri do gole kože, temperatura zraka pada iz minute u minutu, sijevaju munje, a Zenicom se ori: hoćemo pobjedu! Domaći igrači u nevjerici – pogled prema kapitenu, kapiten prema treneru, trener prema loži na istočnoj tribini, loža pogled prema jugu, zapadu, i tako pune dvije minute.
Da li se drznuti pa odstupiti od plana za igru u leru i podjelu bodova na ravne časti sa nezgodnim rivalom šampionskih ambicija ili udovoljiti kriku mase. Možda bi se oni tako i danas premišljali, da cijeli stadion nije počeo skidati sve sa sebe, dok na kraju trikoi desetak hiljada sanjara u delirijumu nisu postali prirodan dio mozaika te večeri na Bilinom.
Jal’ se neko krene skidati, kiša je pojačavala, a onda izbora više nije preostalo, kapiten je energično počeo da gestikulira ostatku čete i svi su krenuli u visoki presing na gostujuću polovinu terena. Tada više niko nikoga niti je čuo, niti je bilo kakva poveznica sa taktičkim varijantama bila vidljiva na sportskom borilištu. Potpuni nekontrolisani haos, koji je kulminirao nestvarnim dalekometnim pogotkom Čelikovog desnog beka Mladena Jurčevića. Desni bek koji je, pazite sada, na lijevoj strani i to na gostujućoj polovini terena, poput torinskog pit-bulla Edgara Davidsa, počeo da ore teren nekontrolisanim trkom i da zgranute nogometaše Sarajeva primorava na bježaniju i borbu za goli opstanak i preživljavanje.
U tom Jurčevićevom insertu Looney Tunes uloge Tasmanijskog đavola, gostujući igrači su u panici samostalno predali loptu, ponavljam desnom bočnom igraču, koji je uključujući i cjelokupni životni trenažni proces, moguće još jednom pogodio okvir gola sa udaljenosti veće od šesnaest metara (o utakmici protiv crnogoroskog Grbalja drugom prilikom).
I tada padajuću loptu sa udaljenosti koja je onemogućavala jasan vidik i na protivničku odbrambenu liniju, pri čemu je golman bio u snajperski nedokučivom prostoru, Mladen Jurčević je udarcem iz koljena u stilu brazilskog joga bonito mahera odlučio ostaviti cijeli stadion u nevjerici. Protivnički igrači su kroz polusmijeh odlučili da nema potrebe za zalud trošenje energije praćenjem leta lopte i osvrtanje ka mjestu na kojem je lopta odsjela. Ali, ovo nije bilo normalno večer, ovo nije bio jedan od tih 10 000 šuteva koji bi završili na krovu hotela Internacional.
Ne, ovo je bilo lob matiranje udarcem iz sve snage, nemoguće zvuči znam, ali samo ako niste tome svjedočili. Sve dalje je bio prirodan slijed čoporativnog hranjenja nakon što je impala bila oborena. Dakle, prvo napada najjači predator, a potom čopor namiruje svoje sedmične potrebe. Još jedan komad u mreži gostiju za kraj i sezona je počela u prikladnom sanjarskom šampionskom maniru. Hoćemo titulu, orilo se Bilinim do kasno u noć, grad je bio pod okupacijom usijanih navijačkih glava uvjerenih da će zvukom automobilskih truba probuditi nogometne bogove koji su Čeliku titulu uskraćivali već tada više od decenije.
Valjda ti je sada jasno da su utakmice prolazne kao na traci, ali da ako se nešto neodlaskom propušta to je Čelik i Bilino.
Autor Demirel Delić
Autor je Zeničanin, autor niza kolumni i tekstova u Oslobođenju i Večernjem listu. Radi kao pravni savjetnik u VSTV-u.
Sadržaj teksta predstavlja lične stavove autora i ne održavaju stavove institucije VSTV-a BiH ili redakcije portala Zenicablog.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
