Čaršija je čaršija, Babino je Babino- Č A R Š I J A J E Č A R Š I J A (peto prepunjeno izdanje) – UVOD ( ili, kako je nastala humoreska „ČARŠIJA JE ČARŠIJA) : Seida Imamovića – Mnogi zaposlenici nekadašnje „Željezare Zenica“ (današnjeg „Arcelor Mittal“- a), dolazili su iz ruralnih područja( babinski i kočevski sliv), te sa sjeverne strane, s područja Vrace, Vranduka i Nemile.
Uvijek je bilo antagonizma između radnika sa različitih područja, ali onog pozitivnog, gdje cilj nije bio nekog uvrijediti, već jednostavno naći neku caku, pošalicu ili „biljeg“ tog mjesta koji nije baš za pohvalu. Ta „podbadanja“ bi se uglavnom završavala smijehom.
Bilo je tu istinitih događaja i anegdota, ali i onih odnekud izmišljenih, kako bi se „argumentima“ odgovorilo „drugoj strani“. Ponekad bi bilo malo i ljutnje, kroz smijeh crvenih obraza. Dueli bi se uglavnom završavali relativno miroljubivo. Svako bi otišao na svoju stranu razmišljajući, šta pripremiti za sljedeći duel?
U našem pogonu, najveći „rat“ se vodio između nas koji smo s vrandučkog kraja (ili smo rodom odatle) i „ljutih rivala“ iz babinskog sliva. Babinci su već dugo vremena bili na posebnom, da ne kažem „lošem glasu“, zbog svog odnosa prema gradu, odnosno čaršiji, koji je bio opštepoznat, a da li je to baš sve bilo kako se o njima pričalo, ne znam. Bilo je vjerovatno i pretjerivanja u tome, ali što se ono kaže „o čemu narod priča ili je bilo, ili će biti“.
Kad bi počelo prepucavanje između nas s vrandučkog kraja i Babinaca, posebno su se isticala dvojica s babinskog kraja koji bi „okršaj“ počeli time, kako zbog strmog i kamenitog terena u Vranduku „krave pasu pod ručnom“, kako „djecu u stalku vežemo da se ne otkotrljaju u rijeku Bosnu“, kako se „u Vranduku od jaja sprema preko trista jela“, kako se „u Vranduku klanja u crkvi“, kako se zbog obale na kojoj se nalazi greblje (groblje) „mezar kopa pet sati, a rahmetlija zagrne za pet minuta“ i druge slične podbadalice.
Nakon toga bi krenuo naš odgovor vezan za Babince (za nas su Babinci bili svi oni koji na bilo koji način svakodnevno ulaze u grad pored kapije 2 Kantonalne bolnice u Zenici), za koji je uvijek bilo puno dobrog „materijala“, tako da bi na kraju ova dvojica, crveneći se u licu, zašutila. Dobar dio tog „materijala“ se nalazi u ovoj humoreski.
Kako sam u to vrijeme već objavio knjigu kratkih humorističkih priča i anegdota „SMIJEH, ZGODE I NEZGODE OKO VRANDUČKE KOTLINE“, vezanih za vrandučki kraj i ljude s tog područja, na nagovor i uz pomoć prijatelja, odlučili smo da malo „protresemo“ i Babince. Svako ko je imao bilo kakvu caku o njima priložio bi to, pa je tako nastalo prvo izdanje humoreske „ČARŠIJA JE ČARŠIJA“, koje je svoj premijerni nastup imalo putem e – mail pošte, od pogona do pogona.
Najviše je bilo pozitivnih komentara i pohvala, ali i ljutnje, uz poneku psovku (uvijek ima onih koji ne mogu podnijeti poraz). Na kraju su se i oni odljutili vođeni izrekom „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“.
Tako su mi neki od Babinaca koji su na kraju shvatili, da cilj ove priče nije vrijeđanje i ponižavanje, već jednostavno prikaz možda malo nakaradnog ponašanja manjeg broja ljudi tog kraja, zbog kojih loš glas bije sve ostale, ispričali nekoliko istinitih anegdota iz Babina, koje sam ugrađivao u sljedeća izdanja i ovo peto, konačno, izdanje.
Humoreska počinje stihovima Visokog predstavnika Karlosa Vestendorfa (Carlos Westendorph), koji poništi sva rješenja za napuštene stanove u toku rata.
ČARŠIJA JE ČARŠIJA (humoreska)
Visoki predstavnik:
„ Oj Babinci, je l’ vam žao
rastanak se primakao.
Rastanak vas jako boli
čaršija se puno voli.
Rješenja sam poništio
vaše snove uništio.
Stanove ste prepravili
džaba pare uložili.
Da ne budu Džamijice
i dalje će bit’ Crkvice.
Vratite se svi na svoje
tuđe nije kao tvoje.
Budite mi živo, zdravo
Kamenolom vam je pravo.
Vaš Karlos Vestendorf
I tako počinje priča . . .
Krenuo Meho sa sinom Jamezdinom iz rodnog im Babina, kod zubara u Zenicu, kako bi mu sinu, učeniku petog razreda osnovne škole, popravio dva zuba koji ga muče već duže vrijeme. Malom se nije išlo kod zubara, ali je otac Meho bio uporan da ih popravi, govoreći mu:
– Sine Jamezdine, moraš misliti na budućnost. Ne možeš sa troljavim zubima raditi u općinskoj Službi ili kakav drugi čaršijski posao. Sa faličnim zubima pristao si samo u Rudnik i Željezaru, ili kako je sad ono zovu, Mlital.
– E, jesi babo nepismen! Nije Mlital, već Mittal, sa dvoje „t“ – ispravi ga sin Jamezdin.
– Nepismen ti je otac koji te je rodio – ljutito će Meho
– Nije babo, koji me je rodio,već koji me je majstoris’o – popravi ga sin Jamezdin.
Meho nešto promrmlja u sebi i nastaviše prema autobuskoj stanici u Babinu.
Jutarnjim autobusom krenuše prema Zenici. Jamezdin koji je sjedio do prozora, ugledavši sječom ogoljenu padinu, zabrinuto reče ocu:
– Babo, pogledaj što je gamad isjekla šumu! Čime ćemo se grijati iduće zime?
– Zdrvima, čime bi drugim! Znaš da babo nema para za čumur – odgovori mu otac.
– Nije babo zdrvima, već drvima. Nećeš i ti sa njima u šporet – ispravi ga Jamezdin i nastavi: Ako je onako stanje i u našoj šumi, smrznućemo se.
– Eh sine, ono su ti ratne uspomene, kada je drvo ostavilo u životu mnoge porodice. Ali kod nas gore je malo bolja situacija i ima još šume. Mi smo pošteniji od ovih ovdje, jer na uplaćenih dva državna kubika, nasječemo samo dva, ona naša babinska kubika, dok ovi ovdje posjekoše sve, a ne uplaćuju ništa – pohvali se Meho svojim poštenjem.
– Kakvi su to babo državni, a kakvi naši babinski kubici? To mi uopšte nije jasno, jer nas u školi uče samo o kvadratnim ili kubnim metrima – upita ga sin Jamezdin.
– U pravu si ti sine. Mi uplatimo dva, ta vaša školska ili kako ih mi zovemo državna kubika drva, zovnemo šumara na kahvu ili mu tutnemo kesu da nas puno ne obilazi dok sječemo drva i da, kad ih prima, što bolje zažmiri i progleda kroz prste koji kubik viška. Tako mi na uplaćena dva državna kubika, nasječemo dva naša babinska kubika, a babinski kubik ti je sine, prikolica od traktora ili dajca. Šta ćeš, manje ne može biti, a nema se para da uplatimo desetak kubika koliko nam treba za jednu zimu – objasni mu otac teoriju o babinskim kubicima.
– Pa babo, to je lopovluk. Vi kradući drva kradete i državu – upozori ga Jamezdin.
– Ma kakav lopovluk sine. Nužda zakon mijenja. Državu je sevap opljačkati, posebno kad vidiš kako je oni na vlasti pelješe. Ovo što mi radimo nije ništa spram njih. Drvo je božja blagodat i kad jedno posiječeš, narast’ će drugo. Nema drugog posla osim da raste – pokuša se opravdati Meho.
– Znači babo, oni na vlasti su veliki, a vi mali lopovi. Ali, hodža kaže da ćete zajedno u džehennem, oni u veliki, a vi u onaj malo manji – zaključi Jamezdin.
– Ako je to grijeh, neka ćemo. Bolje je biti u džehennemu na onom, već na ovom svijetu – ljutito zaključi razgovor otac Meho i obojica više ne progovoriše do Zenice.
***
Stigavši do glavne autobuske stanice u Zenici, krenuše prema centru grada.U tom trenutku sunce se svojim punim sjajem pojavilo sa istoka obasjavajući grad.
Mali Jamezdin stavi ruku iznad očiju, kako bi pogledao izlazak sunca. Vidjevši odakle izlazi, iznenađeno se obrati ocu:
– Babo,babo! Pogledaj odakle izlazi sunce? Nas je učiteljica učila da sunce izlazi od istoka, a vidi, ono izlazi od Babina.
– Boga mi si sine u pravu. Znači, ja sam bio u zabludi trideset godina jer je i mene ona kučka od učiteljice učila da sunce izlazi od istoka. Drago babino pametno dijete. Ma, kad si tako pametan, svratićemo u ćevabdžin’cu da ti babo kupi porciju ćevapa sa bezmesom – reče zadovoljno otac Meho.
– Koji ćevapi sa bezmesom? Koga ti babo parkiraš? Pa to je polivena – rezignirano reče sin Jamezdin.
– Ma, u pravu si sine, ali šta ćeš kad je u babe pred platu – opravda se Meho.
– U tebe je babo uvijek pred platu, čim se trebaš za nas nešto istrest’- opet će Jamezdin.
– Nije uvijek! Prvih pet-šest dana bude para, ali dok se zakrpe sve rupe, jedva ostane i za polivenu – pravda se Meho.
– Jesi babo škrtac. Isti si kao babo od mog jarana Amela, koji petkom u džamiji, kad treba dati dobrovoljni prilog-sergiju, prolazeći pored onog sandučeta gdje se ubacuju pare, vadi autobusku kartu i kaže: „Mjesečna!“
– Nisam ti ja sine takav. Prošle godine sam ubacio pola marke u ono sanduče u džamiji, a nijetli sam i iduće godine, ako Bog da, opet ubaciti koji ‘fenig.Ti sine znaš da je tvoj babo merhametli – pohvali se Meho.
– Pazi babo da ne bankrotiraš od tog svog merhametluka – opomenu ga Jamezdin i nastavi: Što nisi učio školu, pa bi sad imao dobru platu. Koliko ti ono imaš škole?- upita ga Jamezdin.
– Imam četiri razreda škole i četiri oko škole. To ti je ono kad me rođo Ibro iz općine preko veze uvalio za portira sa četiri razreda osnovne škole, pa sam morao vanredno studirati još četiri, da imam osmoljetku. Ma nisam ti ja to ništa učio. Sve je to odradio sir, kajmak i krompir. Portiru je važno da zna otvarati i zatvarati vrata, da poznaje i pamti face koje ulaze i izlaze, a koliko je visok Triglav i koja rijeka protiče ispod Sanskog mosta, to ti u našem poslu nije važno – objasni Meho svoje školovanje i nastavi: Meni je govorio rođo Ibro da se samo upišem u bilo kakvu Srednju školu i već sa jednim završenim razredom bi ih prepao i radio za kakvim šalterom ili u kakvoj kancelariji. Da sam još završio Srednju školu i bio član one naše muslimanske stranke, ne bi mi bilo ravnog u našem selu. Vozala bi me državna auta, a ispod vrata bi mi mahao fitilj.
– Znači babo, ako se budem ugledao na tebe i ja ću završiti u portirskoj „ paščari“.
– Tako je sine! Drži se knjige i makar završi trogodišnju Srednju školu, a babo će onda potegnuti svoje veze i štele u općini – posavjetova ga otac Meho.
***
Idući tako bulevarom, Meho se trže i onako za sebe prozbori:
– Što od kuće ne nazva zubara da vidim da li radi i upitam ga za tebe, da li ti može popraviti zube. Bojim se da nismo džaba pukli iz Babina.
– U pravu si babo. Trebao si ga nazvati onim našim bežičnim telefonom, kada ste ti i komšija Juso kopali kanal za bežičnu liniju. Ti kop’o, a on za tobom zagrt’o prazan kanal. E, jest vam se onaj majstor iz pošte ismij’o, kad je vidio šta radite. I bio je čovjek u pravu. Sama riječ bežični kaže, da mu ne trebaju žice, a vi se u golu vodu učinili kopajući i zagrčući prazan kanal. Ispali ste babo pravi tokmaci – kroz smijeh mu se naruga mali Jamezdin.
– Tokmak te je pravio, mrcino jedna! Ko će znati da ne trebaju žice. Ma pravi šejtanluk – malo se opravda Meho i nastavi: Valjda će ovaj drugi zubar raditi, jer te nisam smio odvesti onom zubaru na Carini, da me ne pozna.
– Što babo, da nisi šta uprsk’o kod njega?- znatiželjan je Jamezdin.
– Ma, jašta sam! Ali ako ti ispričam, smijaćeš mi se – odgovori Meho.
– Neću babo, iako je skoro svaki tvoj potez ili za šamara, ili za smijeh. Hajde, ispričaj mi šta je bilo kod tog zubara? – uporan je Jamezdin.
– Ma ispala meni tri prednja zuba zbog one nekakve bolesti, a kako se zove, ne bi znao izbantat’ za tri dana. Zubi su mi bili kao ona čokolada na preskok, ona što se zove, TROMBLONE.
– Nije babo TROMBLONE, već TOBLERONE. Znao sam da nećeš pogoditi, ali me od tebe takvog nepismenog ništa ne čudi – ispravi ga Jamezdin.
– Ne ispravljaj me više ako misliš da ti do kraja ispričam šta je bilo – ljutito će Meho.
– Moram babo, da me negdje ne osramotiš, a i da budeš u trendu.
– Da budem u guzici pasjoj! Goni se do đavola i ti i taj tvoj trend! – ljutito će Meho.
– Hajde babo, nastavi već jednom, šta je dalje bilo sa zubima? – uporan je Jamezdin.
– Ma, krio ja nekoliko dana zube, što rukama, što ne smijući se, ali šef primijeti da su mi zubi k’o Fejzina ograda oko vanjske hale i zaprijeti mi:
„Meho, ako misliš i dalje biti portir, sredi te zube. Neću da mi plašiš narod i stranke koje dolaze u opštinu. Izgledaš kao strašilo i ljudi mogu pomisliti da su došli na njivu, a ne u općinu“.
– Šta ću, vidim vrag odnio šalu jer mogu ostati bez posla, a čeljadi puna kuća. Ali što je najgore, nema se para, jer valja prvo povaditi one krnjatke, pa tek onda ganjati škljocavicu. Odem ti ja onom privatnom zubaru na Carini i kažem mu šta bi mi trebao uraditi. Objasnim mu i svoju tešku materijalnu situaciju, moleći ga da mi to što jeftinije uradi. Čovjek stvarno bio pošten, i umjesto stotinu, obeća mi to sve uraditi za tadašnjih pedeset maraka, koje nisam imao.
Kad je sve završio i stavio mi protezu, tražio je da mu platim. Znao sam da nemam tih para, već samo dvije marke za vratiti se kući autobusom. Kad sam mu rekao da ja nemam toliko para, već da imam samo dvije marke za autobus i da ću, ako mi ih uzme, morati pješke kući u Babino, pobijesnio je i istjerao iz ordinacije govoreći:
„Marš napolje, đubre seljačko! Ako te više ikad vidim blizu moje ordinacije, udaviću te!“ Malo je falilo da mi šakom ne izbije tek stavljenu protezu, ali mu valjda bilo žao posrati se na svoj posao. Zato ja zaobilazim Carinu, k’o kiša oko Sarajeva – završi Meho svoju ispovijed, podsmjehujući se.
– E, jesi babo prefrgan i premazan svim bojama. Ako se budem ugledao na tebe, ljudi će biti u pravu što se o nama Babincima svašta piše i govori – ukori ga sin Jamezdin i nastavi:
– Radi tebe babo i tebi sličnih iz našeg sela, neki dan me navuče na tanak led jedno čaršijsko pašče.
– Šta je bilo sine? Da te nije napao ili, ne daj Bože, udario? – zabrinuto upita Meho.
– Ma nije to, ali mi je gore bilo nego da me je tresn’o – odgovori Jamezdin i nastavi:
– Šetao ja sa onim mojim jaranom Amelom pored Babine rijeke, kad dole neki učenici iz grada došli na izlet. Prolazeći kraj njih, jedan poveći klipan iz one grupe nas upita, odakle smo? Kako rekosmo da smo iz Babina, on će ti nama: „Znate li vi djeco kad žene iz Babina nose smeće?“
Mi se zgledasmo i skoro uglas odgovorismo:
– Pa, valjda kad napune kante ili kese.
„ Nije, nego kad su trudne!“- odvrati klipan, a ostali se grohotom nasmijaše.
Mi ostadosmo zbunjeni i ne bi nam jasno što se ostali toliko smiju. Ne skontasmo šta je time htio reči? Kontamo, što kad su trudne, jer smeće se mora odnijeti kad se napuni kanta ili kesa i kakve to ima veze sa trudnoćom.
Tek kasnije, kad smo to ispričali Amelovom ocu, on ljutito opsova majku onom klipanu što nas je pitao i objasni nam da je mislio na to, kako smo mi iz Babina smeće i prije nego što se rodimo – završi Jamezdin priču o tome kako je nasukan.
– E, jest pašće, pas mu majku vidio! – ljutito će Meho.
– Tako ti je, babo, kad smo na lošem glasu najviše zahvaljujući vašem ponašanju i podvalama. Zato mi mlađi moramo učiti školu, da pokušamo ispraviti ono što ste vi stariji
godinama rušili i doveli do toga da se o nama priča i što jeste i što nije. Babo, na nama je zvono i mi moramo sve učiniti da ga skinemo sa sebe – zaključi Jamezdin.
– Zato sine uči školu da ne zaglibiš k’o tvoj babo, jer znaš da dijete treba udarati onda kad počne sličiti na oca – reče Meho i nastaviše put prema ordinaciji.
***
Završiše prilično brzo kod zubara i kako je malom rečeno da ne smije ništa jesti dva sahata, on predloži ocu:
– Babo, mogli smo otići u kino pogledati matine predstave.
– Kakve Matine predstave. Ja da gledam njihova hercegovačka preseravanja! Ne pada mi na pamet. Da su Mujine ili Hasine, možda bih i pogledao, a za Matine ne dam ni marke.
– Ma kakvog Mate, babo? Ove prijepodnevne kino predstave zovu se matine predstave i nisu bolan vezane ni za kakvu vjeru – objasni mu sin Jamezdin.
– Ah, ja! To su one predstave u nevakat. Vidiš, ja sam mogao i umrijeti a da nisam znao da se tako zovu.
– E, moj babo! Ti i kultura izgleda niste u dobrim odnosima, jer ništa o njoj ne znaš – ukori ga sin.
– Hajde, kad ti znaš, reci mi koji se to film prikazuje tako rano, u nevakat? – upita ga otac.
– Prikazuje se domaći film „NIČIJA ZEMLJA“, od onog našeg Danisa Tanovića.
– Ma, jel’ to onaj lopov što je prije dvije godine svuda po čaršiji polijepio čageta, koja zemlja po gradu nije ničija? Mi se bili razletili po čitavom gradu količat’ zemlju gdje god je bila bilješka s tim čagetom, kad ono rekoše da je to plakata za film, a ne ničija zemlja, i da se tako zove film – ljutito će Meho i nastavi: Ne znaš ti sine koliko mi svi čeznemo za gradom. Gledam ti ja neki dan onu našu kuću i onako za sebe pjevušim:
„ Kućo moja ne fali ti ništa, samo da si ti kod pozorišta“.
A onaj naš komšija Fadil, kad je nedavno bilo veliko nevrijeme sa kišom i ledom, sa verande viče:
„Bože dragi da hoće bujica, da nas snese makar do Crkvica“.
Tak’i smo ti mi svi sa ovog našeg kraja, kontajući, kad neće Zeničani u Babino, hajd’mo mi u grad. Dosta se nas tokom rata bilo uvalilo u stanove, posebno u Crkvice i Babinu rijeku, jer bi bilo šteta da stanovi onih što su pobjegli, ostanu prazni. Prozvaše nas mali koferaši. Ma izganjali ljudi i Rješenja preko naših ljudi u općini i već su bile pokrenute aktivnosti da se ova naselja preimenuju u Donje Babino ili Džamijice. Ne znaš ti sine kako je u čaršiji jak naš babinski logi, znaš, ono naše bratstvo i jedinstvo?
– Kakav logi, babo? To se kaže lobi. Ti sve hoćeš da se praviš važan i da govoriš kao oni naši političari, a sve kažeš naopako – ispravi ga sin Jamezdin.
– Nek’ je i lobi, baš sam bio blizu – reče Meho i nastavi: Sve je dobro bilo dok ne dođe onaj Veliki predstavnik, poništi sva Rješenja i naredi da svak’ ide na svoje – izjada se otac sinu.
– Babo, nije Veliki, već Visoki predstavnik – ispravi ga Jamezdin.
– Neka je i tako, ali znam samo da je nekakav golem, čim je mogao tako nešto naredit’.
– E, jest vas Danis namagarčio!- nasmija mu se sin i nastavi: I neka je, kad ste gladni čaršijske zemlje. Ovako ste ispali pravi, glupi seljaci.
– Glup ti je ćaća koji te je napravio!- ljutito će Meho, ne kontajući šta govori.
– Pa valjda si to ti, babo! – dokrajči ga mali Jamezdin, shvatajući da od filma nema ništa.
***
Krenuše dalje bulevarom čuteći, obojica ljuti iz različitih razloga. Mali Jamezdin prvi prekide ćutanje i upita oca:
– Babo, kad ne voliš Danisa, voliš li „Tristana i Izoldu?“
– Ma, volim ja i jedan stan, a kamoli tri. A, ko ti je ta Izolda? Da to nije ona iz Puhovca što se pet puta udavala i tek kad se oženila, smirila se?
– E, moj babo, ti si stvarno u kulturnom smislu potpuno nekulturan, kad nisi čuo za tako poznatu predstavu – naruži ga Jamezdin.
– Ma dosta mi je više i tebe i tvog pametovanja. Samo kad se sjetim kako si me prije desetak godina osramotio na moru, pred onim mojim jaranima s posla. I dan- danas me zafrkavaju zbog toga – prekida ga otac Meho.
– Šta sam te to babo osramotio? Ja se ne mogu sjetiti – upita ga Jamezdin.
– Ne možeš se ti sjetiti kad su tvoje gluposti u pitanju, a duša ti mene podbadat’ kako sam nepismen i nekulturan, je li? – opet će Meho i nastavi:
– Kad smo ono prvi put došli na more sa materom ti i bratom, ti otiš’o do obale da vidiš more, kad odjednom ugledasmo kako trčiš odozdo preme nama i iz sveg glasa vičeš:
„Babo,babo! Dođi da vidiš kolika je freza na moru!“
– Kakva freza na moru, Bog te ne ubio! – rekoh ja, i svi zajedno krenusmo prema obali da vidimo o čemu se radi. Kad ono, gliser velikom brzinom siječe valove, a ti mislio da traktorom frezaju more. Dobro je da nisi rek’o da je ono kombajn i da vrše pšenicu.
Što je najgore, kad si se der’o, pola te naselja čulo i svi su se valjali od smijeha. Ja sam volio u tom momentu propast’ u crnu zemlju od stida.
Nije prošlo ni dva dana od toga, a ponovo si me stavio na belaj, kad si tu svoju veliku glavurdu proturio između šipki od ograde na balkonu i nisi mogao nazad izvući glavu.
Der’o si se na sav glas, dozivajući: „Babo-o, babo-o-o!“ – Skupio se narod okolo i većina ih se smije. Kad sam doš’o i ugled’o zbog čega se dereš, mogao sam te u top bacit’! Bilo me je gore stid nego za frezu. Jedva sam te sa onim svojim jaranima uspio izvući iz ograde, a da ti ne sječemo uši. Da je to bilo u našem selu, nikom ništa. Ali, da takvu glupost napraviš na moru, među strancima i mojim jaranima, to ti ne mogu zaboraviti.
Preostalih nekoliko dana nisam smio narodu pogledati u oči, jer čim dignem glavu, imam osjećaj da mi se svi smiju, a sve to zbog tebe. Ovo sam ti ispričao samo da te podsjetim kakav si tokmak bio kad si odrast’o.
– Po prilici babo, ako je istina to što pričaš, u tim sam godinama najviše sličio na tebe. Ali, kako učim školu, sve sam pametniji i sve dalje od tvoje pameti i navika – skresa mu Jamezdin i opet stvari vrati na svoje mjesto.
Meho nešto ljutito promrmlja, i gledajući da izbjegne teme iz kulture, predloži sinu:
– Pošto je autobus tek u podne, hajd’mo mi preko onog Kamberovića polja, uz ono heravo brdo, na stanicu u Crkvice. Zauhar nam je, platićemo pola marke manje za prevoz.
– Kao prvo, ono se ne zove heravo brdo, već nadvožnjak. Zar ne vidiš da ispod prolaze vozovi i auta. A kao drugo, što bi išli u Crkvice kad će nam isto naplatiti kao i odavde iz čaršije – ispravi ga Jamezdin.
– Neka, hajd’mo mi gore preko, kako ti nazva ono brdo, jer stalno nešto zaživaš, a dobro znaš da je babo švorc – opet će otac i nastavi:
– Taman dok gore stignemo, zubi će ti biti spremni za rad i nešto ćemo prezalogajiti.
– A, šta ćemo babo jesti kad nam iza leđa ostadoše ćevabdžinice i ćevapi koje si mi obećao? – upita razočarano Jamezdin.
– Ne brini se sine. Mama nam je zamotala one novokomponovane pite. One, kako je vi omladina zovete: trica, klica, ptica ili ne znam kako? – reče otac.
– E, jesi babo seljak! To se zove pica. Zar, Boga ti, ni to nisi znao? – objasni mu mali.
– Ma znao sam ja da je to nekakva bezobrazna pita. Koja je budala samo tako nazva?
***
Nakon što stigoše u Crkvice i odmoriše se, Meho izvadi zamotuljak i razmota papir.
– Šta ti je to babo? Ja koliko vidim to je pita vrilica i po njoj sataraš.To babo nije vidjelo prave pice. Ko ti reče da se ona tako pravi? – razočarano će Jamezdin.
– Eh, sine, od sad da znaš i upamtiš: Babinska pica, to ti je sataraš i vrilica.
– To je babo seljačka pica! U pravoj pici nema šta nema i kad je jedeš, topi ti se u ustima.
A ova je hladna i ukočena kao mejt. Samo je možeš okačiti na zid umjesto goblena i išarati satarašem. Ako je pojedem ovako tvrdu, moraću nazad zubaru.
– Jamezdine, Jamezdine, picin dušmanine, nisi ti gladan! – zaključi otac.
– Jamedine, Jamedine! – naruga se mali i upita oca:
– Ko mi, Boga ti, babo dade ovakvo ružno i zanovetli ime? Jarani me često ismijavaju zbog njega i čak mi govore da nije muslimansko.
– Babo ti ga je nadio. Šta hoćeš, baš ti je fino i interesantno ime. Pravo muslimansko!
U njemu ima ono DIN – vjera. Ako hoćeš baš da znaš šta ono znači, to ti je da vjeruješ u Boga, stranku i općinu, a ono JAMES, to je da te sačuva da, ne daj Bože, upadneš u kakvu jamu ili da radiš u rudničkoj jami. Babo je mor’o dobro skontat’ kakvo će ti ime dat’, kako bi te zaštitio od svih zala. Istina, za to me je ponukao i jedan fin glumac iz moje mladosti, Džems Din ili kako se na njihovom jeziku piše, JAMES DEEN. Bio je glavan k’o slika, pa rekoh da i ti budeš k’o i on.
– Pa babo, taj ti glumac nije musliman, što znači da sam ja nekakav polutan. Izgleda da su moji jarani bili u pravu – reče Jamezdin.
– Nisi ti sine nikakav polutan. Znaš da te babo slao u mekteb na vjersku pouku kod hodže. Babo je na sve mislio. Istina je da ti vjerska pouka nije išla od ruke, pa si često bježao sa nastave. Uh, nešto mi pade na um, da to nije zbog imena? – zabrinuto će Meho.
– Neka ti bude babo! Važno je da meni ova škola ide od ruke, a ime ako ne bude bilo u redu, ti ćeš kod Boga odgovarat’ i ne gine ti džehennem – zaključi Jamezdin.
– Uh sine, ti mene baci u vel’ku brigu! Ali, šta je, tu je! Ti gledaj samo upisati i završiti Srednju školu, a s obzirom da idući u čaršiju prolaziš pored kamenoloma i bolničkih kapija, karijera u općini ili čaršijski posao ti je zagarantovan – ohrabri ga otac Meho.
– Kad si, babo, već spomenuo kamenolom, mogli smo produžiti pješke do njega i potražiti deset maraka koje je neki naš komšija tu izgubio prije desetak godina. Smanjili bi i troškove prevoza još za pola marke, jer si probio troškove kupujući mi ćevape i plačajući kino – cinički će Jamezdin i nastavi:
– Vidio si babo, da je narod prevrnuo pola brda da nađe tih deset maraka, pa što ne bi i mi probali.
– Ma nije deset maraka,već marku. Ali pusti sine, to su za nas iz Babina izmislili oni iz čaršije što nas mrze i što ne mogu gledati naš uspjeh i napredak. Ali, sve je bliže dan kad će oni iz čaršije morati svoju kulturu prilagoditi našoj. Vidjeće oni ko su Babinci ? – ponosno zaključi otac Meho.
– Babo, babo! Da nam to ne presjedne? Čaršija je ipak, čaršija! – upozori ga sin Jamezdin.
Meho se zamisli i onako za sebe zaključi:
„Dijete je možda u pravu!“. Okrenu se prema njemu i zadovoljno reče:
– Ipak si ti babino pametno dijete. Daleko ćeš ti meni dogurat’! Sad mi je tek krivo što ti ne kupi prave ćevape.
– Dosta te je za danas, babo! Babinac, ostaje Babinac! – dokrajči ga sin Jamezdin.
A u t o r : SEID IMAMOVIĆ – Z e n i c a
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
