Titovom, desno pored slastičarne „Pehlivan” i „Higijene”, ulazilo se u „Ulicu snova”. Godine su negdje pred kraj šezdesetih. Desno ostaje Elektro Zenica, lijevo je bočni dio zgrade na kojoj se sada oslanja kafić „Medo”. Tu gdje je sada raskrsnica, desno prema gimnaziji i lijevo prema „Željezničaru”, počinje naša ulica iz snova, naš „Grad snova”, a završava se tamo blizu Općinskog suda, blizu „Zgrade snova”. Dešava se to oko Nove godine, kada grad sjaji posebnim sjajem, kada su ljudi posebnog raspoloženja, kada se u Novoj godini očekuje nešto bolje, neki boljitak, kao što je i stara godina bila bolja od prethodne.
Jednostavno, takav je život bio. Svaka Nova godina donese nešto novo, novi napredak i pojedincu i društvu, tako da je i svaki nagovještaj nove godine donosio ljudima sreću i zadovoljstvo.
„Ulica snova”, ulica sa obje strane postavljenim montažnim kućicama iz bajki, koje su dočaravale sve ono što se tada moglo pročitati iz knjiga, slikovnica, dječijih novina. Npr. Malih novina, Kekeca, Plavog vjesnika… Raznobojne svjetiljke dočaravale su ambijent kakav se mogao samo sanjati. Bilo je tu i likova poput vještice, Snježane, Alibabe, raznih patuljaka i hajduka, Tarzana i Herkulesa, likova sa kojima su se poistovjećivala djeca već po samom povratku kući. Danima poslije, mogle su se vidjeti dječije igre sa pomenutim likovima, oko zgrada i po gradskim kvartovima.
Tu su bili i prodavači iz obližnjih slastičarni sa svojim proizvodima: jeo se susam, orašnice, ciglice, zimski sladoled, pečena jabuka u šećeru na drvcetu, ušećerene kokice, kestenje…, bili su i prodavači čestitki za Novu godinu, kojih je bilo i najviše. Djeda Mraz na saonicama sa poklonima, bijaše najčešći motiv, kao i dobra vila sa svojim željama. „Ulica snova ” je bila nepopločana, troska koja je zapinjala na svakom koraku nije smetala posjetiocima koji su, svako na svoj način tražili srećne trenutke. A srećni trenuci su bili upravo u Novoj godini, u „Ulici snova”. Poslije će „Ulica snova” preseliti u ulicu koja ide od kina Central pa prema „Zgradi snova”, kako se nekada nazivala zgrada u kojoj je smještena biblioteka, čitaonica i danas Američki kutak.
Zgrada je useljena prije nego što će se završiti Hotel Metalurg i Općinski sud. Projektovao ju je poznati arhitekta Karlo Kužatko, u to vrijeme glavni projektant opštine Zenica. U prizemlju je bila glavna biblioteka i čitaonica za potrebe građana. Pravo gradska. Zgrada je imala vlastitu kotlovnicu za centralno grijanje, dakle i ložionicu, te nije ovisila od tadašnje Termoelektrane. Prvi stanari zgrade su bili ne samo stručnjaci koji su mnogo značili za Zenicu u to doba, nego i priznate zanatlije, kako iz Željezare tako i iz uslužnih djelatnosti u gradu. Tu je stanovao naš akademik Kemal Kapetanović, dugogodišnji direktor i osnivač Metalurškog instituta Zenica, Kemo Tarabar, ing. Hrlička, Mustafa Čaušević, doktorica Bjegović, Slavko Grgić, Dušan Vidović (direktor Željezare i FK „Čelika“). Oni su bili prvo veliki ljudi a onda stručnjaci koji su mnogo dali Zenici. Zbila je i porodica Gvozdenović (odselili u Mostar), Momo Jovičić, otac pokojnih sestara, košarkašica, Mirjane i Dijane, Rudi Osent, otac Branke i Zdenke, Artur Černi, Salko Kosović, Esko Hanumić, šef uslužnih servisa…
Ljudi koje većina Zeničana čuva u lijepom sjećanju, i o kojima nije potrebno puno pisati… Dovoljno ih je samo pomenuti, da bi njihova imena pobudila lijepa sjećanja na dobre ljude toga vremena.
U zgradi je bila i jedna garsonjera, vlasništvo FK „Čelik“, u kojoj su se smjenjivali „ledični” igrači Čelika, Lazović, Andrejić, Golubović…
Zašto se zvala „Zgrada snova”? Pa sama posebnost stanara, kao i dešavanja u njoj i oko nje, dajli su joj taj nadimak. Prvi interni „Disko”, na terasi zgrade, organizovali su Sejo Kapetanović, sin akademika Keme, Vlado Hrlička i Emko. Prvo obdanište, istina interno, bilo je takođe u toj zgradi, u stanu Ele Hrličke. Prvi kućni džuboks sa radio aparatom i 50. Singlica, nalazio se u toj zgradi. Bio je vlasništvo Salke Kosovića, u stvari Brakija (Ibrahima) Kosovića, Salkinog sina. Četvrti sprat, vrata do lifta, imao sam čast da popravljam taj džuboks.
Specifičnost zgradi davala je i omladina koja se okupljala ispred čitaonice, uz prostrani ulaz. Naime, omladinski pokret, malo buntovan i više za „mir i ljubav”, nije poštedio ni Zenicu, pa se tako u Zenici pojavljuju i prvi „hipiji”- djeca cvijeća, koji su baš tu „Zgradu snova ” odredili za svoje stanište. Cafo, Futa, danas slikar, Rizo Kulenović, nekako su bili prvi propagatori hipi pokreta, da bi poslije njih ta mjesta zauzeli Bruno Markov, Mišo Petrović… pa kasnije Jozo, Giga, Fudo, (nisu potrebna prezimena), i na kraju mlađa generacija, Hrvoje, Braki, Nećko B, Riki… Tradiciju su nastavili Sejo Pašić i njegova generacija. Šta je ovim ljudima bilo zajedničko? Bez obzira na razliku u godinama, ostali su uvijek isti, isti sa svojim idejama i isti u svojim djelima. Ne odstupaju ni za milimetar, a uvijek su bili povezani među sobom, zanemarujući i geografske barijere.
Iza zgrade na ulazu u biblioteku, u kasnim večernjim satima analizirali su se upravo odgledani filmovi, pročitane knjige – proza i poezija, „autorski stihovi”… i još mnogo toga. Najnovija moda, prve cipele „brukserice” maksi kaputi, kožne hlače, farmerke, muzička produkcija sa zapada, sve se to prvo moglo vidjeti ispred „Zgrade snova”. Iz Trsta – pa prvo ispred „Zgrade snova”, na „reviziju” kupljene robe, pa onda kući.
Bila je to uistinu „Zgrada snova”.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
