Kada je Zenica bila u “Svjetlosti Evrope” (u vrijeme Austrougarske), intenzivnim industrijskim jačanjem i razvojem, grad je zahtijevao i jedinstvenu urbanizaciju. Tako se tradicionalna kasaba širila na sjever, do kasabskog naselja ostavljajući skoro nedirnuto ono što je, i po izgledu i po funkciji, obilježavalo Zenicu u proteklom vremenskom periodu. Funkciju čaršije kao poslovnog prostora preuzima prostor od Kočevskog mosta pa do Carine, a od Carine do Rudarske kolonije gradi se nova glavna ulica kasabe, sa modernom infrastrukturom: električnim osvjetljenjem, vodovodom i kanalizacijom, i nizom objekata potrebnih jednom gradu. Brzo se grade zgrade opšine, sreskog suda, apoteke… Uporedu s tim, raste i urbanizacija grada i nagli porast stanovništva u Zenici.
Međutim, završetkom prvog svjetskog rata dolazi do stagnacije u proizvodnji zeničke industrije, kao i u izgradnji i proširenju grada. Nacionalizacijom Željezare, 1925. godine, stanje se nije popravilo, i to je bio razlog da se grad nije razvijao niti poprimao izgled modernog industrijskog naselja. Ipak, Željezara gradi hotel „Kasinu“, a Rudnik „Rudarski dom“.
Stagnacija grada traje sve do 1935. godine kada dolazi do nagle izgradnje Željezare, koja je ujedno i najveće državno preduzeće u kome radi preko 4000 radnika.
U tom periodu svakako treba spomenuti i druge “pogone” u Zenici: Termocentralu, Livnicu željeza “Werosta”, livnicu u Kaznioni, Štampariju Jevreja Vaisa, te parni mlin Jevreja Atijasa…
Objekti od javnog značaja, nisu mogli biti građeni zbog skromnih sredstava sa kojima je raspolagao grad Zenica, iako je u to vrijeme bio središte sreza. Ipak, iz sredstava budžeta, tih godina su izgrađeni objekti Osnovne škole, rekonstruisan je gradski vodovod, električna mreža, gradi se „Sokolski dom“, „Radnički dom“, uređuje park, podzida rijeke Bosne u naselju Bilino Polje, i najzad, gradi se i „Hrvatski dom“. Ovaj objekat je nastao zahvaljujući dobrovoljnim prilozima građana, a cijela akcija traje od 1932. Godine. Njegova namjena je bila da se sva Hrvatska društva okupe na jednom mjestu. Organizovane su donatorske pozorišne predstave u cilju prikupljanja dobrovoljnih priloga. Hrvatska pjevačka drušva “Hrvatska žena” i “Hrvatski radiša”, imala su i nekoliko stotina članova. Kulturno-prosvjetno društvo “Napredak” takođe je imalo jedan ogranak pjevačkog društva, koje se zvalo “Zvečaj.“
Poslije Drugog svjetskog rata, u zgradi Hrvatskog doma, 1957. godine, osniva se i „Dom kulture“, u cilju njegovanja kulturno-umjetničkog amaterizma, paralelno učestvujući u kulturnom životu tadašnje komune. Reklo bi se – mala zgrada, ali je to zgrada koja pod svoje okrilje prima mnoge kulturne i javne sadržaje, koje realizuju poznati umjetnici iz zemlje i inostranstva.
„Dom kulture“ je bio na lijepom mjestu; iza njega je gradski park, ispred, prostrana raskrsnica koja se vrlo brzo pretvara u trg, na kome su se mogli izvoditi različiti kulturni i tradicionalni događaji. Zgrada nije puno toga mijenjala, osim neke detalje u obliku krova i fasade. Sa njene lijeve, bočne strane, parking prostor, sa druge je park, a jedno vrijeme bila je prislonjena i Ramadanova čistionica obuće. Sa prednje i zadnje strane nalaze se dvije ljetne bašte, a nad glavnim ulazom je prostrani balkon.
Zgrada je imala sljedeće sadržaje: sa lijeve strane je Galerija umjetničkih slika, koja se koristila i za izložbe renomiranih umjetnika. Zabilježeno je da je u periodu od 1964. do 1974.godine, priređeno 136 likovnih izložbi umjetnika koji ne žive u Zenici. Izložbe je posjetilo 315 369 poklonika ove umjetnosti.
Na spratu je sala sa binom, pogodna za estradne i književne programe. U navedenom periodu od 10 godina, književnici su tu čitali svoje stihove i druga ostvarenja, ravno 44 puta, pred oko 5 690 prisutnih Zeničana, dok je istovremeno bilo priređeno 45 estradnih programa, sa 15 409 gledalaca Organizovano je 39 manifestacija umjetnika i ansabala iz zemlje i inostranstva, sa preko 12330 gledalaca.
Sala je koristila i sekcijama za održavanje raznih književnih večeri, likovnih izložbi, djelovanje Muzičke omladine Zenice, plesnih večeri, festivala amaterskog i dokumentarnog filma, koncerata, folklora…
Prije ulaza u salu nalazio se matični ured u kome su obavljana vjenčanja Zeničana i Zeničanki. Širom se otvore vrata, tako da se uz hol dobijao prostor za “svatove”. U to vrijeme bilo je malo organizovanih svadbi po ugostiteljskim objektima. Po starom običaju, uglavnom se pribjegavalo kućnim slavljima. Djevojka se “ukrade”, njeni roditelji se „ljute“, ide se na “mirenje” i konačno dogovara vjenčanje. Kumovi su najbliži prijatelji, a nerijetko i novopečeni bračni parovi, po principu “mi ćemo vama a vi nama”, vješto mijenjajući mjesta mladoženje i mlade, u kuma i kumu.
Ono što je tada bilo karakteristično za Dom kulture, bila je garderoba u samom uzlaznom holu. Prije ulaska u kafanu koja se nalazila u prizemlju, bilo je obavezno ostaviti garderobu, uz potvrdu – broj od garderobera, čin koji je davao razlog nazivanja objekta kulturnim. Kafana je bila prostrana sa ulazom iz hola, zimi, a ljeti ravno iz ljetne bašte. Bila je u obliku slova “L” Pravo iz hola, kroz dupla staklena vrata ulazilo se u prijatan prostor, u kome se nalazio šank sa lijepim muralom i vrlo zanimljivim figurama. Nad šankom su bile plafonjere koje su prostoru davale moderan izgled. Rijetko koji gost je bio bez kravate, što je bilo nepisano pravilo. Tu se mogla pročitati i dnevna štampa koju je Jure, ulični prodavač novina, redovno donosio (Jure iz Doma kulture).
Ljeti, ispred kafane je radila bašta koja je bila oivičena betonskim saksijama sa cvijećem, sa uredno poredanim stolovima, zavidnom uslugom i gostima. Bašta je imala dnevnu ulogu. Sa zadnje strane „Doma kulture“ nalazila se večernja bašta, u ambijentu kakav se samo poželjeti može. Gradski park davao je svježinu i onu “tamu” iza ograde bašte, kao poseban ugođaj onima u bašti kao i parovima na klupama u parku. Muzika za ples, plesni podijum, otvoreni roštilj. I pijesak tucanik ispod nogu, pošto je samo podijum za ples bio betoniran. Ranih sedamdesetih u toj bašti je bio organizovan ljetni disko, koji se preseljavao iz Hotela „Metalurg“. Ista raja, ista muzika.
Balkon nad glavnim ulazom imao je prilično važnu ulogu u nezaboravnim štafetama Mladosti; pod balkon su pristizale lokalne štafete a primali su ih tadašnji opštinski funkcioneri. Raskrsnica između pruge i Doma kulture zatvarana je za saobraćaj, a prostor je ispunjavalo mnoštvo građana Zenice. Tu su nerijetko bili i start i cilj biciklističkih, moto-utrka i drugih koje su održavane u Zenici.
Godine 1995. „Dom kulture“ se vraća prvobitnoj namjeni, kada mu je vraćeno i prvobitno ime – „Hrvatski dom“.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
