Period od 1936. pa do kraja ovog perioda,1941.god. u Zenici je obilježen drugom fazom značajne industrijalizacije, prilično brzom izgradnjom Željezare, kao i povećanjem broja zaposlenih radnika, kojih je tada već bilo oko 4.000. Pored Termocentrale i Livnice željeza “Werosta”, zatim štamparije Vaisa, te mlina Jevreja Atijasa, javnih objekata: Balkan, Kasina, Sokolski dom… otvoreni su i bioskopi “Helios” i “Jadran”.
A kina su, što bi mi rekli, “Metalurg” i “Central”. Sjećanja na ta kina dosežu od kraja pedesetih, kada sam se, useljenjem u “Milconersku” zgradu 1963.godine, iz Šolajine ulice, približio se ovim kinima a posebno kinu 29.Novembar.
Nekako u to vrijeme se pravila zgrada toga kina, koje će slijedeće godine i svečano biti otvoreno za 29. Novembar, dan Republike. Zgrada je smještena između tada naseljenog dijela Zenice, Mejdandžika, sa jedne strane i Talića brda, sa druge strane. Prilaz zgradi je bio sokakom između Šestića Hana i “Lagera”, odnosno Konjske česme. Te godine željno smo iščekivali svečano otvorenje kina čije smo građenje “nadzirali” cijelo to vrijeme. Otvaranje je počelo francuskim filmom “Triumf Mihaila Strogova”, sa Kurtom Jirgensom u glavnoj ulozi. Kino je za tadašnje vrijeme zadovoljavalo visoke standarde, sa tonskom Todd-ao tehnikom, sa šestokanalnom reprodukcijom tona, što je bio napredak u odnosu na magnetofone “trakaše”, koji su tada imali dvokanalnu reprodukciju. Red za karte – bilete, vijugao je između stubova predulaza, pa sve do kraja izloženih plakata, a blagajna je bila otvorena već u 12. sati. Uz stepenice, pa u hol kina, a u holu, sa lijeve strane je blagajna, desno bombonjera a pravo ulaz, naravno, pa uz ulaznicu u glavni hol.
Ispred samog kina, nezaobilazni su “tapkaroši”, ljudi koji su preprodavali karte. Iz glavnog hola lijevo vode stepenice na balkon, a naprijed su dva ulaza za salu. Sa strane sale bili su hodnici, na čijim zidovima su bili Posteri filmova pod naslovom “Uskoro”. Kapacitet je bio oko 600 i nešto mjesta, plus pomoćne stolice, montirane sa strane, preklopljene i u slučaju potrebe, lako upotrebljive. Predstava je od 16,18 i 20 sati, a nešto kasnije, i u 22 sata. Lože su bile smještene ispod balkona, a prilazilo im se iz same sale. Najudaljeniji od ekrana bio je prvi red, gdje su karte bile po cijeni prvog reda balkona, a mjesta do ekrana bila su i najjeftinija. EXIT, klima, grijanje, sve je bilo u besprijekornom funkciji. Omer Hećimović, upravnik, i Zaim, uposlenik, vodili su računa o redu i miru u samoj sali. Zaim je ujedno postavljao postere za filmove na panoe po cijelom gradu. Od domaćih filmova kojih je, u periodu 1964. – 73. snimljeno oko 219, najviše je ostala u sjećanju „Bitka na Neretvi“, čiji je plakat za englesku verziju naslikao slavni Pablo Pikaso, 1969.godine.
Kino su okruživale privatne kuće, tako da se po izlasku moralo ići uz samu zgradu, nazad pred kino pa onda niz stepenice i sokakom do pred konjsku česmu. A poslije kroz prolaz “ Unutrašnjeg”, do “Milconerske”.
Kino “Central” smješteno je preko puta hotela “Balkan”. Stara zgrada sa puno uspomena, kino sa svojim radnikom Hamdom (Arnautović). Ispred reklame, dugačak hodnik, na kraju sa lijeve strane blagajna. Iza blagajne stepenice za balkon, pravo uz par stepenica i ulaz u salu. Lože, kojima je pristup bio iz same kino sale, davale su poseban šmek samom kinu. „Central“ je nekako smatran “trećim” kinom u odnosu na ostala dva, ali i kinom sa tradicijom. Izlaz sa balkona je bio u dvorišni prostor kina, u kojem je bio smješten podrum pića. Poslije je u tom prostoru bio kafe bar, koji je držao Zeničanin Čedo. Pomenuo sam tradiciju, jer je u kinu “Central” održavana selekcija “Festovih” filmova, odmah nakon završetka „FESTA“ – u Beogradu. Cijeli grad je tada živio u festivalskom raspoloženju, okićen cvijećem na svim istaknutim mjestima.
Oko samog kina odvijao se intenzivan život. Bili su tu: Dom kulture, restoran „Balkan“, gradski park, prodavnica „Bagat“, potom knjižara „Rad“, „Bosnafolklor“, zatim i „Olimpik-turs“… bili su to objekti kojima se grad ponosio pred posjetiocima. Preko ceste, prema uzanoj stanici, stajali su dugački panoi za plakatiranje filmova koji dolaze, koji će biti na skorašnjem repertoaru u ovim kinima.
Kino „Metalurg“ je smješten kod hotela Kasine, nadomak željezarske kapije II. Bila je to veća zgrada od one kina „Central”, i zauzimala je veći dio prostora. U sklopu zgrade bio je i stan za uposlenika kina. Ispred kina tapkaroši i obavezni slastičar Kljam, sa staklenim sandukom u koje su smješteni slatkiši, popularne ciglice i svilene bonbone. Tu su i prodavači košpica sa korpom u kojoj su fišečići sa ovom popularnom zanimacijom. Ulaz u hol, sa desne strane blagajna a lijevo bife sa šalterskom prodajom sokova, čokolada, bombona (tada još nije bilo čipsa niti smokija). Ulaz na balkon do bifea, odakle se i izlazilo. U lože se ulazilo odmah iz hola. Svaka loža je imala svoja vrata. Na sredini hola, na zidu prema sali, istaknut je veliki sat sa tačnim vremenom. Lijevo i desno od sata visile su fotografije tadašnjih, popularnih glumaca, uramljene u masivne zlatne ramove, iz koji su se smiješili, Klerk Gebl, Keri Grant, Gari Kuper, Brižit Bardo, Džon Vejn, Sandra Di, Žan Mare, Žana Moro… Sala je sa drvenim stolicama i teškim zastorima na izlaznim vratima. Zvuk pomjeranja zavjesa bio je znak da počinje film ili pak, da je kraj veoma blizu. U kinu „Metalurg“ je radio oniži, ljuti brkica Smriko, koji je i kidao karte i pravio red u sali. Poznata je bila njegova baterija koja je „sprovodila” gledaoca na njegovo mjesto, ako bi se malo zakasnilo na predstavu. Tu je bio i Ramadan, crnomanjast čovjek koji je imao i čistionicu cipela odmah uz Dom kulture.
Treba spomenuti i to, da je preduzeće „Ekran“ u ova tri kina raspolagalo sa 1954 sjedišta, da je godišnje bilo 300 premijera i repriza, 4000 predstava i 900 hiljada gledalaca godišnje. Pored ovih kina postojala su i dva ljetna kina, „Central“ i „Metalurg“, ali su oni već posebna priča.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
