Prošlost
Bosne i Hercegovine vrlo je burna i krvava, kao možda ni jedne pokrajine na slavenskom jugu. Nalazeći se na raskršću Istoka i Zapada, na razmeđi evropskog juga i sjevera, zemlja je bila izložena svim mogućim strujama – nacionalnim, političkim, kulturnim, i posebno vjerskim, a vjerska su pitanja bila od presudnog značaja za sav srednji vijek. Sve te podjele su usporavale miran život i normalan razvoj regije.
Glavni uzrok zbog koga je Herceg- Bosna bila i ostala vječitim pozorištem krvavih borbi i užasnih trvenja, nalazio se u gordome plemstvu tog prostora. Kao što je u srednjem vijeku, svugdje po Evropi plemstvo imalo glavnu ulogu u zemlji, tako su i bosanski velikaši vodili glavnu riječ u upravi Bosne i Hercegovine. Oni nikad nisu naučili da budu podložnici. Kada bi ih koji vladar slučajno i pokorio i ograničio im vlast, oni bi se primirili, ali samo prividno, čekajući prvu zgodu da se dignu protiv toga vladara i da opet prisvoje suverena prava u svojim oblastima. Radili su sve kako bi vladari postali igračka u njihovim rukama, a ne da oni budu vjerni podanici svoga kralja. Ako je igdje na svijetu bila oligarhijska vlada sa svim lošim posljedicama svoje tiranije, onda su bosanski velikaši bili jedna od oligarhijskih klika najgore vrste. Ono mjerilo lojalnosti, koje se u srednjem vijeku isticalo na zapadu ili na nekom drugom mjestu, nije se u Bosni nikada razvilo. Uzrok tome uglavnom je podjela teritorija, a dijelom opet onaj snažni i neobuzdani lični osjećaj, koji je vazda karakterisao tadašnje vlastelinske porodice.
Ovaj neobuzdani, snažni osjećaj lične važnosti domaće vlastele, jedan je od glavnih uzroka propasti bosanskog kraljevstva. Svaki je velikaš htio da bude gospodar zemlji u kojoj će da vlada samo po svojoj volji, pri čemu ga nikada nisu vodili državni, koliko njegovi lični interesi. Ako bi jednom velikašu narasla moć, onda bi se svi ostali udružili da ga obore. Tako vidimo kako su na silnog Hrvoja Vukčića ustali brojni dušmani, među kojima i kralj Stjepan Ostoja, Sandalj Hranić, Pavao Radinović, a od vanjskih neprijatelja, kralj Sigismund i mnogobrojni hrvatski i ugarski velikaši. Herceg Hrvoje je kroz dvadesetak godina suvereno odlučivao sudbinu, ne samo Bosne, nego i susjednih zemalja Hrvatske i Dalmacije, pa je on, zapravo i u Bosni bio vladar a ne vazal. Taj njegov vladarski položaj teško su podnosili zavidni bosanski velikaši, a zazoran je bio i ugarskim velikašima, pa se ujedinila čitava koalicija da ga obori. Da se odhrve tim brojnim neprijateljima, Hrvoje najposlije pozove u pomoć i Turke, te pomoću njihovom nadvlada svoje protivnike kod Dobora na Usori, daleke 1415. godine.
Hrvoje se nije dugo nauživao svoje slave i pobjede, ali je doveo Bosnu u veoma kritičan položaj, jer je od tada sultan smatrao bosanske kraljeve i velikaše za svoje klevetnike i podanike. Već prije toga bila je Bosna razrovana i silno istrošena. Naime, veliki dio našega plemstva prijanjao je uz bogomilstvo (patarenstvo), a kraljevi i dotični banovi kolebali su sad na jednu, sad na drugu stranu. Radi toga bila je Bosna krvavim pozorištem vjerskih i građanskih ratova, koji su Ugarskoj dali dobru izliku da vodi krstaške ratove na Bosnu. Politički ciljevi ugarsko-hrvatskih kraljeva išli su za tim da zavladaju Bosnom, a preko nje i Balkanom. U tim, tzv. krstaškim ratovima, interesantno je bilo da su se bosanski velikaši izmirili i zajedničkim silama odlučno opirali svakom pokušaju izvana koji bi težio da im oduzme slobodu zemlje, pa tako i njima ograniči privilegije i prava. Istu pojavu vidimo i kasnije u osmanlijsko doba, kad bi carigradska vlada pokušala da centralizira svu upravu u svojim rukama i da ukine povlašteni položaj Bosne.
Herceg Hrvoje i bosanski velikaši nisu predviđali u koliku će nesreću dovesti svoju zemlju međusobnim zatiranjem i koketiranjem sa Turcima. Oni su se do krvi zavadili, te se nisu htjeli izmiriti ni u ovom odsudnom času i odvratiti pogibelj koja je neminovno prijetila propašću njihove domovine; štaviše, sada su se počeli otimati za milost Turaka. Već od 1436. godine, stalno boravi turska posada u Vrhbosni, a 1437. morao je kralj Tvrtko II priznati sultana svojim vrhovnim gospodarom, plaćajući mu godišnji danak od 25.000 dukata. Napokon, 1463. godine pade Bosna skoro potpuno pod Osmanlije, a 1482.g. i Hercegovina, te tako postadoše još krvavijim bojištem bratoubilačke borbe, pretvarajući se u jednu mirnodopsku kasarnu, koja liferuje vojsku na sve strane svijeta kako bi širila granice turskoga carstva.
(kraj prvog dijela)
Pripremio Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
