Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina u Zenici, po podrumima zgrada i u garažnim prostorima kuća, pojavljuju se interni disko klubovi gdje se okuplja omladina i gdje se sluša rock muzika. Omladina uređuje prostore i uz pomoć stereo gramofona i ploča nalazi zabavu svojstvenu tom vremenu. Oni malo stariji odlaze u pravi disko klub smješten u suteren hotela Metalurg. Ploče „pušta” Miroslav Vinduška, dobar poznavalac rock muzike i svakako vlasnik velike kolekcije ploča.
Tih godina u svijetu se pojavljuju „kafići”, objekti gdje se na malom prostoru okuplja veliki broj ljudi sa istim sklonostima slušanja određene muzike, a time i istim ili sličnim pogledima na svijet.
Taj trend nije zaobišao ni Zenicu, pa se u sedamdesetim godinama otvaraju „kafići” jedan za drugim, „kafići” koji polaku preuzimaju ulogu disko klubova, kafana, restorana sa muzikom, bašti, a ujedno i same goste.
Tako na bulevaru Bratstva Jedinstva, između Radio Zenice i Sarajlića kuće (picerija Ultra), niče i prvi kafić. U staroj prizemnici Kemo iz Trebinja, tadašnji građanin Zenice, renovira unutrašnjost kuće i pretvara je u kafić naziva „Libertas”. Kafić je u stilu konobe sa velikim šankom i sa dobrim stereo uređajem koji u odnosu na disko klubove umjesto gramofona koristi muzičke kasete.
Dupli kaset dek, dvije zvučne kutije i puno kaseta sa aktuelnom muzikom i šta treba više da se napuni kafić. Šankista je obavezno bio dobar poznavalac muzike i znao je u svakom trenutku kako da ugodi gostima. „Libertas” je krajem osamdesetih izgorio u plamenu, a na tom mjestu se sada nalazi picerija „Ultra” i Turska banka.
Uporedo sa Libertasom otvara se i kafić „Medo”, uz staru zgradu naspram MUP-a i zgrade Getaldus. Otvara ga Serdarević Mehmed, povratnik iz inostranstva, čovjek koji je svoj kapital uložio u biznis u rodnom gradu. Tako se u stvari i radilo. Odeš na rad u inostranstvo, štediš, vratiš se u Zenicu i otvoriš neki biznis. Kafić kod „Mede” je bio „napucaniji”, modernijeg enterijera, ali ipak je slijedio nepisana pravila koja su objekat smatrala kafićem. Kafić još uvijek radi.
Početkom 1976. godine, završetkom zgrade Lamela, u dva prolaza otvaraju se dva kafića. Prvi je kafić „Trojka”, a otvara ga Husnija Arapović, bivši fudbaler koji se također vratio iz inostranstva. Ime je dobio po votki „Trojka” (na etiketi tri konja) i izazvao je pravi bum u Zenici. Kafić je zauzimao samo pola prolaza uz duž, tako da se moglo komotno proći kroz prolaz, a uveče i prolaz je bio popunjen gostima. Gosti su bili blizu jedni drugima, sva mjesta su bila „stojeća”, da li uz šank ili uz pult izloga. Jaka i dobra muzika, konobari spretni i uslužni, gosti još bolji. Poslije će se kafić proširiti na cijelu širinu prolaza i početkom devedesetih promijeniti ime u „Horse”. Sada je na tom mjestu prodavnica.
Drugi kafić u Lameli je kafić „Feniks”. Vlasnik je Omeragić Faik, također povratnik iz inostranstva sa zarađenim kapitalom koji je uložio u rodni grad. Identičan je kafiću u susjedstvu, sa malim razlikama. Tada je važilo pravilo da ko ima bolju muziku, koja se ogledala ne samo u reportoaru, nego i uređaju koji je to reprodukovao sa muzičkih kaseta, ima i više gostiju. Muzičke linije su se kupovale u konsignacionim prodavnicama za devize, a imali su ih pravo kupiti povratnici sa rada iz inostranstva i to u određenoj količini. Muziku sa ploča na kasete su „skidali” ljudi bliski muzičkim vodama, a u Zenici ih nije nedostajalo: Tomo Kašljević, Josip Dujmović, Zoran Mišetić… I kafić „Feniks” se proširio i zauzeo prolaz, a i danas se na tom mjestu nalazi ugostiteljski objekat.
Na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine, u drugom dijelu grada , na Mokušnicama, u prvom soliteru uz ulicu, otvara se kafe-picerija „Babilon”. Kafe je smješten u prizemlju solitera u zadnjem dijelu i gleda u dvorište. Moderno je projektovan i urađen po visokim standardima toga doba, sa opremom tada najsavremenijom koja pripada jednom takvom objektu. Vlasnik je Bajramović Dževad, također povratnik sa rada iz inostranstva. Mjesto postaje dosta popularno i posjećeno. U predvečernjim satima kolona ljudi se kretala iz grada prema „Babilonu” gdje se punio ne samo kafić nego i cijeli plato ispred. Put prema kafiću se tada popularno zvao „Staza slonova”. Kafić je sredinom osamdesetih promijenio vlasnika, a danas se na tom mjestu nalazi prodavnica.
Svakako treba spomenuti iz tog doba i kafić „Alibaba” na Mokušnicama, zatim kafić „Lalić” u Travničkoj, kafić „Rena” ispod stadiona, kafe piceriju preko puta pošte Gorana Radića, kafe „Lincner” (prve kafe – picerije na Jaliji), „Žurnal”… čije su odlike bile zajedničke, samo rock!
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
