Delta rijeke Nila, plodna zemlja Egipatska, baš kao što je nekada bila dolina naše Zenice, sa rijekom Bosnom koja ju je dijelila na pola. Plodne njive duž rijeke, njene pritoke koje su bile, uz rijeku Bosnu kao aortu, žile kucavice koje su dolinu činile još plodnije.
Baš u toj dolini, Zeničkoj, prepoznao je Đuro Horn, deltu svoga Nila na sjeveru Egipta, prepoznao i u toj dolini ostao. Porodica ,,lutajuća”, sa porijeklom ali i ne sa stalnim mjestom boravka, rasu se diljem naše zemlje, a Đuro nađe smiraj blizu rijeke Bosne, zajedno sa svojim pokretnim strojem na kojemu je smješteno tocilo-brus, pružajući svojim novim sugrađanima usluge kakve su bile rijetko zastupljene u Zeničkim zanatima. ,,Oštrim makaze, britve, noževe, popravljam kišobrane”, moglo se čuti iz grla ljudi koji su prolazili kroz mahale, oko kojih su se skupljala djeca iz radoznalosti, a stariji da im se učini usluga. Ali za razliku od lutajućih oštrača, Đuro je imao svoje mjesto ispod svoda
Uprave pijace ispred čije zgrade su bili poredani pijačni stolovi. Đuro je u Zenicu došao imenom Džoan Hari, ali se prilagodio novoj sredini promjenivši ime u Đuro Horn. Prilagodio se ne samo imenom nego i rječitošću, komunikaciji sa svojim mušterijama.
Oštreći makaze, noževe, popravljajući kišobrane, uz nožno okretanje tocila, pričao je o svojim putovanjima sa cirkusom, zemljama u kojima je boravio učeći i njihove jezike, njihove običaje, ali pričajući i običaje svoga plemena iz kojega je potekao. Mušterije, Zeničani i ljudi iz okolnih sela, zadivljeno su gledali u njegove vješte ruke, izdužene i precizne prste koje su sa lakoćom okretale makaze ili nož , oštreći ih do mikronske preciznosti po želji mušterije.
Ruke su mu bile baš kao u nekog muzičara, klavijaturiste, pri tome odajući tajnu, koju je ipak dijelio sa Zeničanima, da on svira harfu u predvečerje kada se kod kuće odmara. I zaista, onaj njegov stroj na nožni pogon i zvuk brusa i predmeta koji je oštrio, podsjećao je na melodiju koju je on stvarao na svojoj harfi, u popodnevnim i noćnim satima , razmišljajući o sutrašnjem poslu.
A posla je bilo, brica puna Zenica, mjesto idealno, u sred pijace, nisi mogao ni ući ni izaći iz pijace, a da ne prođeš kraj Džoan – Đure i njegovog tocila…
Jednog dana nema Đure, kažu, nastanio se negdje u Grčkoj, možda i tamo oštri makaze i noževe, a možda samo svira uz svoju harfu? Ko zna…?
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
