Šezdeset i treće godine prošloga vijeka napravi se ,,Milconerska” zgrada, i sa njenom izgradnjom promijeni se i dio grada, mahala Jalije i Čaršije, na čijoj je granici i nikla moderna četverospratnica.
Napraviše je majstori, osuđenici iz KPD -a Zenica. Uz tu zgradu bila je smještena zgrada Stanica milicije, siva velika zgrada sa svojim poznatim prolazom kroz nju. Eh, upravo prolazeći kroz taj prolaz, izlazimo na pokockanu cestu koja je spajala Talića brdo sa Čaršijom. Nekoliko radnji sa obje strane ceste, uglavnom zanatskih: Sulejman obučar, Zejnirović remenar poslije tašnar, Enizaga ćevabdžija, Aličehić stolar…a na samom početku Šestića Han.
Rekao bih, i posljednji Han u Zenici koji datira još iz Turskog doba. Zgrada na sprat spojena sa remenarom i dalje sa obućarom, činila je niz sa lijeve strane ceste kada se ide od Talića brda. Poznato je da su Hanovi za vrijeme Turskog doba pravljeni duž ceste Sarajevo -Bosanski Brod.
Držali su ih tadašnji zemljoposjednici zapošljavajući i žensko osoblje u njima. Po kazivanju, gost Hana nije smio komunicirati sa ženskim osobljem, osim uz dozvolu gazde Hana kojemu je gost trebao objasniti u koju svrhu joj se obraća.
Ispred Hana povelik prostor koji se nekada koristio za vezivanje konja, njihovo timarenje, dok se gazda odmara u Hanu. Han je i konačište, u prizemlju na klupama, a na spratu u krevetima. Sve je imalo svoju cijenu.
Gazda ovoga Zeničkog Hana bio je Hamdija Šestić, koji je još od svoje četrnaeste godine tu radio timareći konje gostiju Hana. Hamdo je bio pismen, imao je završena tri razreda građanske škole. Han postoji od vremena pa skoro kraja vladavine Turaka i dolaska Austrougarske vlasti. Han je držao Esad Alikadić koji je ujedno sa dolaskom AU vlasti postao i prvi općinski načelnik Zenice. Naime, poznato je da je AU htjela da postavi za načelnike gradova svoje ljudi, ali je uvidjela da je bolje da to budu ljudi iz Čaršije, poznati, priznati i cijenjeni od strane lokalnog stanovništva. Tako je Esad Alikadić, veleposjednik i bogat čovjek postavljen za prvog Zeničkog načelnika.
Han je ubrzo promijenio vlasnika. Od Alikadića prelazi u posjed Mehmedu Husagiću koji je imao i u blizini još jednu građevinu. Mehmed prodaje Han Hamdinom amidži, a Hamdin otac Fehim ga kupuje od brata još davne 1920.g. Eniz, stariji sin Fehimov, nasljeđuje Han da bi konačno 1951. godine Hamdo postao handžija, ujedno što će i vrijeme pokazati, posljednji zenički handžija. Hamdo nije imao potomaka, ali je vodio računa o ženi i djeci koji su ostali poslije smrti njegovog brata Eniza.
Moja sjećanja na Šestića Han datiraju tamo negdje od 1963.g, kao i na Hamdiju, povisokog čovjeka koji je počesto stajao ispred Hana sa lulom u ruci. Tih godina, Hamdo je manje timario konje, imao je pomoćnike, ali se mogao vidjeti ispred Hana kako kleše
na Mošćaničkom nišanu ornament sa polumjesecom i zvijezdom na njemu. Iako je u blizini, uz rijeku Bosnu, jer bulevar još nije bio sagrađen, bila stočna pijaca i gdje se prodavao kreč bilo mnogo konja, u Hamdinoj avliji zavezanih je bilo sve manje i manje. Zenica je rasla, konje je počela da zamjenjuje mehanizacija, a bilo je i sve manje i manje ljudi na konaku u Hanu. Ali, kafana je radila, kakva sa dvije kocke šećera napravljena na tiš šporetu na kojemu je uvijek bio lonac vruće vode. U bakrenu džezvu se ubace dvije kašičice kafe, stavi se na platu šporeta da se malo zapeče, naspe se drugom džezvom vrela voda, pomiješa se i stavi se na vrelu platu da ,,baci ključ”. ,,Ključ mora biti takav da kada se stavi kocka šećera , ona ne smije da propadne u džezvu…
Početkom sedamdesetih, urbanizacija grada čini svoje. Ruši se niz zgrada u kojem je i Šestića Han, a na tom mjestu gradi se moderna Robna kuća, ostaju uspomene i po koja zapisana riječ Zeničana…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010