Tih prvih 1980-ih godina, dok sam radio u zeničkim novinama „Naša riječ“, u Redakciju je, zajedno s još nekoliko novinara-volontera, navraćao tih i miran mladić, pomalo stidljivog nastupa, s kojim sam se kasnije zbližio a nekoliko puta i odlazio na kafu u susjedni bife u prostorije susjedne mjesne zajednice, gdje su novinari ujutro, prije preuzimanja dnevnih zadataka, obično navraćali na prvi omiljeni, jutarnji napitak. U nekom prisnijem razgovoru taj mladić po imenu Midhat Kasap – o njemu je riječ – kazao mi je da u Sarajevu studira književnost s engleskim jezikom i da ga, za razliku od ostalih volontera, nešto posebno ne interesuju klasični sportovi nego biciklizam, kojim se bavi, te za sportsku rubriku „Naše riječi“ prati upravo tu sportsku disciplinu (kasnije će postati i biciklistički sudija). Znao je ponekad u Redakciju doći i biciklom, ostavljajući ga pred ulazom u zgradu. A kako tada biciklistička takmičenja u Zenici nisu bila česta, to su se i njegovi tekstovi – za razliku od drugih članaka volontera – rjeđe pojavljivali u novinama.
Pratio sam njegovo izvještavanje i zaključio da ga krasi dobra pismenost, te da ima afiniteta za novinarstvo. Zato sam ga već sljedećeg ljeta, kad sam odlazio na godišnji odmor van Zenice, zamolio da umjesto mene taj mjesec prati zbivanja u Privrednoj komori i o tome redovno izvještava sarajevske „Privredne novine“ (kako su se tada zvale današnje „Poslovne novine“), čiji sam ja bio honorarni dopisnik. Obavio je on korektno taj posao, u što sam se uvjerio vrativši se sa odmora.
Tako sam se, pored te novinarske kolegijalnost, na neki način i sprijateljio s Midhatom Kasapom, skromnim mladićem koji je u tom socijalističkom vremenu, ne baš naklonjenom religiji i vjernicima, pomalo pokazivao te svoje izrazito vjerske osobine: poštenje, iskrenost, skromnost i povučenost. Usput sam kasnije saznao da potiče i stare zeničke, muslimanske porodice Kasap, koja je turskog porijekla. Uostalom, za ovo prezime u Klaićevom Rječniku stoji da kasap (na turskom kasab) znači mesar, odnosno ljekar, pa je to prezime ergonim budući da potiče od naziva zanimanja nekog od njegovog davnog pretka.
Kako sam sredinom te osme decenije prošlog stoljeća iz Zenice odselio u Sarajevo, konekcija s Midhatom je prekinuta, pa ne znam i kad je završio fakultet i gdje je zasnovao prvi radni odnos. Međutim, prateći pet-šest godina kasnije u Bosni i Hercegovini osnivanje nacionalnih stranaka i tranziciju društva iz komunizma u demokratski sistem, odjednom u tom novom političkom ambijentu prepoznah i ime Midhata Kasapa, koji će kasnije – dolaskom Besima Spahića za načelnika Općine – započeti karijeru informatora u Pres službi Općine. Bi mi nekako drago da je, eto, došlo i Midhatovo vrijeme kako bi i on pokazao te svoje vještine za koje se godinama pripremao studiranjem književnosti, bruseći ih skromno u „Našoj riječi“ kao novinar.
Moje ponovno susretanje, pa ponekad i druženje s Midhatom obnovljeno je u ratnim godinama kada sam se, ponovo kao dopisnik „Poslovnih novina“, obreo u Zenici. Dobro se sjećam da smo jednom prilikom, nakon sjednice Općinskog vijeća, u vrijeme već dugotrajne opsade Sarajeva, sjedili u foajeu sale u društvu Muje Delibegovića koji je kao novinar Radio Sarajeva (kasnije BH radio 1) pratio sjednicu i tog dana vraćao se u opkoljeni grad. Bilo je to vrijeme neimaštine i kokuzluka. Na rastanku s Mujom Midhat je iz svoje tašne izvadio frtalj mljevene kafe i darivao Muji kazavši: „Molim te, Mujo, uzmi ovo da u Sarajevu sa svojom suprugom možeš popiti kahvu, jer znam da je do ovog napita teško doći u opkopljenom gradu.“
Obradovao je Midhat ovim poklonom svog prijatelja, što se vidjelo na Mujinom izrazu lica i velike zahvale, ali pomalo i mene, jer mi je tim gestom (Midhat) otkrio još jednu stranu svoje prirode – darežljivost. Pošto se nakon toga i možda još kojeg susreta s Midhatom nisam više viđao, te njegove vrline sjetio sam se 25 godina kasnije, u situaciji koja je bila sasvim drugačija od one prilikom susreta s Mujom, ali značajne za mene kao publiciste.
Dakle, proticao je mart 2020. godine, doba u kojem sam završio knjigu „Radio Zenica: 50 godina globalnog medija“, za koju mi je neke fakte kazao i Midhat. Bila je to zapravo prilika da još više proniknem u Midhatovo poimanje Zenice i njenih ljudi, te mi je, pored ostalog, poslao i biografiju rahmetli Remzije Hukeljića, prvog direktora Radiotelevizije Zenica i jednog od inicijatora osnivanja ove medijske kuće. Midhat mi je tada kazao da, pored svega onoga što se godinama bavi, prikuplja i biografije poznatih Zeničana i da ih do sada ima oko 200, što me iznenadilo. Zamolio je i mene da mu pošaljem svoj životopis, kazavši kako će ga u svojoj arhivi uvrstiti u rubriku Poznati Zeničani, jer sam i ja nekada bio stanovnik ovog grada.
Pošto u mom projektu o jubileju Radio Zenice nisam dobio podršku ni radija, čiju sam historiju ovjekovječio, ni njenog osnivača – Grad Zenice, s nekoliko primjeraka knjige obreo sam se u Gradskoj biblioteci u Zenici, čiji je direktor do nedavno bio upravo Midhat. Kako nisam poznavao novog mladog direktora, odem u Midhatovu kancelariju i dam mu nekoliko primjekara publikacije, kazavši da je to za potrebe Biblioteke. Gleda me Midhat, gleda knjige a onda iz džepa izvadi i više novca nego što vrijede ti primjerci knjige te reče: „Uzmi ovo; to ti je moja podrška tvom važnom i značajnom projektu. Ja ću ove knjige zadržati za sebe, a Biblioteka će – kad se dogovorim s direktorom – kupiti još nekoliko primjeraka za naše potrebe.“
U tom momentu, kao da sam pritiskom tipke na tastaturi kompjutera otvorio fajl iz ratnog doba, u mojoj svijesti bljesnu ratna slika davnog Midhatovog ispraćaja Muje Delibegovića iz Zenice s onim frtaljem mljevene kafe. Proteklo je cijelih 25 godina od tog susreta, ali Midhat je, po svom karakteru, ostao isti onakav kakav je bio i tada – dobročinitelj, čovjek koji voli da svoju sreću dijeli s drugima, darujući im ono što ima, čineći tako i te ljude sretnim. Iako to nije njegova jedina vrlina, pamtio sam ga, i pamtit ću, upravo po njoj, kao što ga, vjerovatno, iz tog ratnog perioda, pamti i Mujo.
Za godinu-dvije zaokružit će se četvrta decenija od mog prvog susreta u „Našoj riječi“ s Midhatom. Bilo je to doba u kojem smo obojica tragali za vlastitom budućnošću i građenju vlastitog identiteta.
Ako danas – kad je moj prijatelj, nakon završetka mandata direktora Gradske biblioteke u Zenici rukovodilac za izdavaštvo i marketing ove institucije – na Guglovoj tražilici pretražujete tekstove u kojima se govori o Midhatu, na meniju će se otvoriti njih pedesetak različitih, uglavnom iz perioda njegovog direktorovanja Gradskom bibliotekom i promocije knjiga u ovoj instituciji na kojima je govorio, ali i niza aktivnosti koje je modelirao kao humanitarac i predstavnik zeničkog „Preporoda“.
A sve to što danas kreira moj zenički prijatelj, rado čitam na njegovom profilu na Fejzbuku. Ovih dana me posebno obradovao njegov tekst Zenički spomenar u kojem se prisjeća važnih zeničkih godišnjica u ovoj, 2023. godini, u kojima čitateljstvu podastire značajne godišnjice zeničkih događaja i njegovih važnih ličnosti.
Autor: Raif Čehajić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
