“Neko je optužen zato što je tvrdio da nema slobode govora. Da ima slobode govora ne bi mu sudili.” – Rajko Danilović, poznati beogradski advokat u svojoj knjizi “Sarajevski proces” gdje je opisao sve apsurde verbalnog delikta zbog kojeg se sudilo ljudima u bivšem YU sistemu.
***
Kasno sinoć sam počela čitati knjigu “Sloboda robije” autora gospodina Hfz. Halila Mehtića. Knjiga je štampana prije dvije godine u Zenici, a ja sam, kad sam čula da je ta knjiga odštampana (nakon trideset i pet godina nošenja njenog sadržaja u autoru koji je napokon ispisao i stavio u korice) iskreno, od srca poželjela da je pročitam iz mnogo razloga.
Jedan od osnovnih bio je moje jasno sjećanje na ovaj događaj kao tadašnje mlade žene, mlade majke, zaposlenice, domovinozaljubljenice, pa zašto ne reći i naivnog mladog bića koje ništa režimsko i sistemsko tada nije dovodilo u pitanje. Za usporedbu s onim što sam tada živjela imala sam dovoljno: sve ratne priče mojih predaka, njihove patnje, protjerivanja, zgarišta, smrti, hercegovačke jame… sve ratne filmove koji su pokazivali užase nacionalizma, fašizma i šovinizma u Drugom svjetskom ratu i svu ljepotu slobode za koju su se izborili hrabri, ispravni i domoljubivi narodi.
Svaki atak na našu slobodu plašio me isto kako su me plašile strašne priče mojih predaka ili strašni ratni filmovi. Nisam mogla da vjerujem da neko podriva naš krvavo stečeni mir, to naše “bratstvo i jedinstvo”, da uopšte postoje ljudi kojima takvo nešto može biti trn u oku.
Trebalo je proći određeno vrijeme, pa i cijeli jedan rat od 1992. do 1995. godine u Bosni Hercegovini da shvatim kako postoje ljudi i gori od onih iz priča mojih predaka, da su me milovali po kosi, roštiljali s mojim ocem i majkom u avliji, da shvatim neke dvosmilice iz kancelarijskog, pa i komšijskog života, da se čudom ne mogu načuditi ko nam je sve bio “partizan”, da dovedem u sumnju sve što nekada nisam znala, nisam htjela, nisam smjela… sve što me zapravo nije ni interesovalo.
A ovo me interesovalo i tada s obzirom da je bilo čudnovato medijski i verbalno propraćeno, i to u mojoj liberalnoj i multietničkoj čaršiji. Odjednom i iznebuha, sredinom osamdesetih godina, iskrsnuo nam je “Državni neprijatelj broj 1” u liku i djelu mladog imama Mehtića koji 1981. godine dolazi na službovanje u Zenicu. Ono što mu se stavljalo na teret u godinama naše vrle intelektualne pismenosti (1984. i 1985.) nikako se nije uklapalo u ono što smo tada živjeli.
Mladom imamu Mehtiću stavljen je na dušu/pleća/optužnicu teret da radi na širenju vjerske i nacionalne mržnje tako što propagira razdor i netrpeljivost među narodima, jer na hutbama govori kako muslimani ne treba da se druže s ljudima drugih nacionalnosti, da oni ne smiju zaključivati brakove sa drugim nacionalnostima, da brak koji je zaključen između pripadnika muslimanske nacije pred matičarem druge vjere nije validan (iako je lično sklopio takav brak), te da su djeca iz takvog braka vanbračna. Tereti se takođe da je upozoravao na važnost davanja lijepih muslimanskih imena djeci i govorio da muslimani ne bi smjeli slaviti Nove godine i nositi cvijeća na grobove, jer to nema uporište u islamu, da su crvena i žuta boje nevjernika, da muslimani ne bi trebali ulagati novac u banke i uzimati kamate.
Bilo je nešto tupkavo u takvoj optužnici za verbalni delikt jednom intelektualcu, čovjeku koji je završio petogodišnju Gazi-Husrev-begovu medresu i Islamski teološki fakultet, a kasnije položio hifz, magistrirao iz oblasti kur’anskih znanosti, te doktorirao na prestižnom svjetskom islamskom Univerzitetu. Sjećam se i naših kancelarijskih diskusija oko izrečene i među nekim režimlijama olako prihvaćene optužnice na račun imama, a i kontra zaključaka:
– Ova se optužnica ubila za naše nepismene nene. Neka se javi ko ovakvo nešto nije čuo u svome odrastanju u zakopčanoj sredini, koga neka majka, nena, komšinica, tetka nije u kući upozoravala na komplikacije u eventualnom sklapanju braka s pripadnicima druge vjere dok smo napolju živjeli u prakticiranom “bratstvu i jedinstvu”. Ko još nije čuo savjet kakvo ime treba davati svojoj djeci? Ko je još iz mog komšiluka, Podbriježja i Čajdraša, poželio da mu se kćer zove Lejla ili Aida? A ako i jeste (lijepa imena, zar ne?) zašto se ne zovu tako?
Pa, po ovoj optužnici u zatvor je moglo odmah pola mog komšiluka (šta pola, možda i devedeset posto njih) svih nacionalnosti i konfesija. Mnogi su svojoj djeci u kući govorili slične i još mnogo gore stvari, ali niko od njih nije proglašen nacionalnim neprijateljem. Da li je ovaj čovjek i intelektualac stvarno takvo što govorio na javnim mjestima i da li je radio na raspirivanju nacionalne mržnje tumačeći pravila vjere s aspekta Knjige, bilo je nedostatno u svemu što se moglo pročitati ili čuti, nešto je tu falilo, ukazivalo na montažu i ljigavštinu. Nigdje audio snimka, nigdje validnog dokaza o bilo kojoj tački iz optužnice.
Mi svi ispravni i taj jedan, taj jedan čaršijski neprijatelj koji nas rastura??!! O čemu je zapravo bila riječ?
Čitajući knjigu koja jednim malim dijelom tematizira i događaj koji se odigrao početkom osamdesetih godina, tzv. “Sarajevski proces”, suđenje muslimanskim intelektualcima s kojima se mladi imam Mehtić poznavao iz studijskih vremena, te uporni pritisci da naručeno i planski svjedoči protiv drugova Čengića i Đurđevića, što on jasno i glasno odbija, izazivajući isljednike i tadašnji režim da ga uzmu na nišan, protiv njega montiraju sudski proces u verbalnom deliktu tako da i on iznebuha doživljava istu sudbinu kao nekadašnji zenički imam Hasan ef. Ljevaković, profesor hafiz Ibrahim ef. Trebinjac ili pisac i imam Alija Nametak u svojoj karijeri.
O ideološkim “zanosima i nanosima” iz tih vremena ispisan je vrijedan broj svjedočenja iz pera našeg istinoljubivog (nažalost i rahmetli) novinara Esada Hećimovića i prof. Fuada Džidića u knjizi “Robija šutnje”, što je 35 godina kasnije ličnom pričom upotpunio čovjek koji je svojom kožom ispisao doživljaje koji sami po sebi ne sadrže nikakvu statistiku ili istorijske studije.
Ova knjiga, po meni, ne podnosi nikakve dubiozne osvrte i recenzije, jer ona je to sama sebi i sama po sebi.
Moram napomenuti da je “Sloboda robije” u moje ruke spuštena kao dar od gospodina Midhat Kasapa. On kao onaj Dobri koji tefteri naše želje, ispunjava ih kad i sami smetnemo s uma šta smo sebi poželjeli. Knjigu sam dobila prije par sedmica, a počela sam je čitati sinoć kasno i uz nju sam osvanula, jer je ovu jednostavnu ljudsku ispovijest nemoguće i na trenutak ispustiti iz ruku čak i kad se počne listati kao “informativno štivo iz drugog ugla ili vremena”. Mislila sam naivno da ću se samo podsjetiti na to vrijeme i neslavnu optužnicu koja je odjeknula čaršijom i o kojoj se “šaputalo”, kako se ne bi dalo do znanja da smo sporednim i šturim uvidom barnuli u leglo “strogo čuvanih političkih tajni”.
Nekoliko puta sam i zaplakala zato što me svjedočenje ovog čovjeka moglo apsolutno premjestiti u jedan zenički haustor, okrilje nemoćne porodice na koju se odjednom sručilo namontirano zlo, na balkon njegovih komšija Milana i njegove žene Stane Đurić, u usta komšinice Ruže iz Vakufa koja ušutkuje muslimanske komšinice pri glasnoj osudi prema “svom djetetu”, uzvikujući:
“Ne mogu da vas razumijem. Pa znate li vi to dijete? Znate li čiji je on? Je li nekome iz te porodice ikada učinjeno nešto nažao ili naneseno neko zlo? Nek vam je na sramotu što tako pričate! Vjerujete tim lopovima. Boga mi, ja im ništa ne vjerujem, a sve će izaći na vidjelo.”
Kad tad iliti kadli tadli i izađe na vidjelo, ali do tada ko živ, a ko mrtav.
Mogla sam se prebaciti i u ulogu mlade žene s troje djece koja se bori za porodicu, koja krvava obilazi postaje Službi bezbjednosti kako bi im davala “potrebne” izjave, koja stoji ispred krivokletnika/ca i traži da joj u oči potvrde da je njen muž zaista izgovarao radikalne rečenice, tjerao na pokrivanje, na razvrstavanje, na ono što ni u vlastitom domu nije praktikovao.
Gleda njihovo obaranje glava i pogleda, ali trpi i prijetnje, dobija zabranu prilaska prostorijama IVZ-a.
Mogla sam (i jesam!) bolno uzdahnuti i skoro opipati bol oca kojem supruga u zatvorsku posjetu dovodi najstarijeg sina Zekerijaha kako bi ga vidio nakon godinu dana odvojenosti bar na nekoliko minuta, dok već pri sljedećem pokušaju viđenja sa svojim sinom biva spriječen, jer mu bezosjećajni i drski upravnik Jarić hladno saopštava “Ne može dijete!”.
Mogla sam dodirnuti bol njegove majke koja ne shvata o čemu se radi, bijes napaljenih “rodoljuba” koji čuvaju Jugoslaviju psujući imamu Boga i majku na saslušanju, koji ga udaraju cipelama, licemjerje milicionera koji ga ganja po ulici dok on mirno ide na imamsku službu u ranim jutarnjim satima, a poslije rata taj milicioner kao preletač i novokomponovani vjernik mirno stoji u prvom safu Ensar džamije klanjajući džuma namaz uz hafiza.
“On, kao i hiljade drugih Bošnjaka, preko noći su prešaltali iz ateističkih u vjerničke redove. Tada je bilo popularno pokazivati svoj “ćafirluk”, a sada je poželjno biti vjernik. Naš savršeni odgajatelj Muhammed, s.a.v.s., rekao je “Ljudi su u vjeri svojih vladara”, a kineska poslovica kaže “Ljudi su poput trave, povijaju se onako kako vjetar puše”. Moj dragi prijatelj rahmetli Rešad Tihić govorio je za takve: Možda su oni, kod Allaha, bolji od mene, ali ako je sahat bio u Partiji, ja mu ne vjerujem.”
(Isto kao što i ja ne vjerujem nijednom koji je i sahat bio na drogama, automatu, listićima, flaši i nasilju prema ženama, a danas propagira vjeru. Ne vjerujem… pa neka su kod Allaha sto puta bolji od mene! Ne samo da im ne vjerujem, nego ih na kilometar namirišem. Hvala rahmetli Tihiću za ovu metaforu, odmah mi se primila!). 🙂
FRAGMENTI IZ KNJIGE
“Tokom ispitivanja on mi je rekao:
– Što ti je ovo trebalo, Halile. Mogao si biti gospodin u ovom gradu. Sutra će okretati glavu od tebe, a tvoja djeca će te se stidjeti.
– Ja sam bio i ostao gospodin. Vi ovom propagandom od mene pravite heroja i borca za islam. A što se moje djece tiče, oni će biti ponosni na svoga oca – odgovorio sam mu.
(…) Halile, mi nismo zločinci! Mi ćemo zaštititi tvoju suprugu i djecu. Ja lično ću im biti na raspolaganju u svakom trenutku za sve što im treba”:
– Molim Allaha da moja žena i djeca prije pomru negoli dođu u situaciju da im vi pomažete.
Kasniji progoni moje supruge i rodbine, upravo će biti jasna slika njihovog nastojanja da ih zaštite.
***
Branilac u procesu protiv imama Mehtića je dr. Rajko Danilović, Crnogorac, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Mladi i perspektivni kadar, vrlo blizak Latinki Perović, pripadao je liberalnoj struji u Savezu komunista. Nakon što je Perović smijenjena s druge najvažnije dužnosti u Savezu komunista Srbije i on je postao nepoželjan po društvo. Kasnije je pripadao samom vrhu jugoslovenske advokature, posebno za politički delikt. Pristao je da bude moj branilac. S obzirom na udaljenost, a s ciljem ekspeditivnosti moje odbrane predložio je još jednog advokata iz Zenice, Vidoja Ijačića. Vidoje je kasnije bio pravni savjetnik Momčilu Krajišniku kao predsjedavajućem Skupštine Republike BiH. Inače, Ijačića sam doživio kao dobroćudnog i vrlo saosjećajnog čovjeka. Vidio sam da se srčano unosio u moj slučaj. Bio je veoma senzibilan prema mojoj djeci. Novčane iznose koje je supruga davala advokatu iz Beograda isto je nudila i njemu. Kao rijetko koji advokat on je to odbijao i govorio da je previše, da ona to ostavi svojoj djeci. Supruga je kod njega odlazila sa sinom Zekerijahom i on mu je nerijetko davao novac i druge poklone. Tokom mog procesa i sam je bio žrtva policijskih pritisaka.
(Pretresali su njegovu kuću u Lukovom polju, odvodili ga sa sobom u policijsku stanicu na saslušanje, zadržali 24 sata, prisluškivali, a da on o tome nikada nije ni riječ progovorio pred svojim klijentom Mehtićem. Sve te detalje on je saznao kasnije iz službenih zabilješki koje mu je prezentirao advokat i branilac dr. Rajko Danilović).
***
“Milan Đurić, naš bliski komšija, u ovoj priči zaslužuje posebno mjesto. Od samog našeg dolaska 1982. godine u Pionirsku br. 9 na četvrti sprat, naši komšijski odnosi bili su prijateljski ili bolje rečeno prisni i u duhu međusobnog uvažavanja i poštivanja. Milan i njegova supruga Stana imali su poseban senzibilitet prema našoj djeci. Bili su maksimalno tolerantni prema njihovoj galami i lupanju, a u dva navrata, u vrijeme redukcije vode, pravili smo im poplave u stanu i tako nanosili vidna oštećenja. Nikako ih nismo mogli ubijediti da im damo naknadu za učinjenu štetu. Redovno smo se posjećivali prilikom vjerskih praznika, a i mimo toga. Supruga im je nosila nešto od hrane za koju je smatrala da joj je posebno uspjela i ukusna. Prilikom jedne posjete sa sobom je povela i malog Ismaila. Da mu ne bi bilo dosadno, dido Milan mu je dao nešto letvica, ekserčića i čekić. Dok se on zabavljao na balkonu njihovog stana, u jednom trenutku ga je pitao:
– Šta to kuješ, Ismaile?
– Pravim, dido, avion!
– A šta će ti avion?
– Treba, dido, hoću ja tebe vodit na hadž.
Svi su se grohotom smijali. Milan je bio dugogodišnji član SKJ, pa je njegova supruga Stana ironično doviknula: E, sine Ismaile, baš si našo koga ćeš voditi na hadž.
***
Već sam govorio o ulozi tih naših dobrih komšija u otkrivanju bespravnog ulaska udbaša u naš stan i instaliranja prislušnih uređaja. Njihova podrška supruzi i djeci nakon mog hapšenja bili su nemjerljivi. Posebno pažnja koju je dido Milan iskazivao. Gotovo da nije bilo jutra, a da nije pozvonio na vrata i pitao: Kono, treba li šta?
Redovno je suprugu snabdijevao kućnim potrepštinama koje mu je ona govorila da kupi. Nikad se nije vratio iz trgovine, a da nije kupio djeci nešto od slatkiša. Nerijetko je od sebe donosio mlijeko, ulje, šećer, jaja, kifle. To je trajalo sve do mog izlaska iz zatvora.
Kada me je u uredu Muftijstva zeničkog ratne 1993. godine posjetio prof. dr. Mirko Pejanović s tadašnjim prorektorom Sarajevskog univerziteta prof. dr. Sretom Tomaševićem, ispričao sam im taj slučaj. U očima prof. Pejanovića vidio sam suze. Rekao je:
Poštovani muftija, vrijedilo je iz Sarajeva doći u Zenicu samo da se ovo čuje.
***
Da je u sistemu bilo pravde i pravednog suđenja, moglo se i na tom primjeru, kao i još mnogim drugim primjerima uvjeriti da nikada nisam imao ništa zajedničkog sa šovinizmom i nacionalizmom. Ti isti progonitelji savršeno jasno su znali da to što mi stavljaju na teret nema veze sa mnom. Nikada nisam mrzio ljude niti Jugoslaviju. Odrastao sam u porodičnom ambijentu gdje su u našu kuću svraćali i Srbi i Hrvati. S nama su za sofru sjedali i pili kafu s roditeljima. Kada sam bio na sistematskom pregledu za služenje u tadašnoj JNA, strepio sam da mi ne otkriju kakav nedostatak koji bi me udaljio od Armije. Kao i hiljade muslimanskih mladića, služenje Armije smatrao sam činom patriotizma i časti. To sam i dokazao kao primjeran vojnik koji je nekoliko puta dobijao nagradno odsustvo. I dan-danas kad čujem himnu “Hej Slaveni” srce mi zaigra. Ona me asocira na sretne dane djetinjstva kada sam išao u osnovnu školu, gledao ratne filmove, igrao fudbal, radovao se pobjedama naših atletičara i svemu onome što je značilo boljitak i napredak našeg društva.
Pošto je sve bilo usmjereno prema tome da me okarekterišu kao državnog neprijatelja, tokom istrage rekao sam isljedniku Muhamedu Č. bez imalo ustručavanja:
“Ja sam, bolan, veći patriota od vas koji me progonite. Vi ovu zemlju branite za pare, a ja bih je branio svim srcem zbog toga što je volim, pa i životom ako treba.”
Agresija na BiH je to potvrdila. Većine tih inspektora nigdje nije bilo u tim vremenima. Ili su se sakrili u mišje rupe ili su prebjegli preko granice.
***
“Dolazak sudije osuđeniku u istražni zatvor vrlo je rijedak u sudskoj praksi. To i kratki razgovor razumio sam kao svojevrsno pravdanje i izvinjenje za odmjeravanje zatvorske kazne o kojoj očigledno nisu samo on i Sudsko vijeće odlučivali. On je samo bio izvršilac onoga što je u Komitetu i SDB-u već ranije riješeno. Da on i ostale sudije, posebno porotnici, nisu vjerovali u svoju pravednost, govori primjer sutkinje porotnice Nevenke Marković, koja je kada god bi vidjela moju suprugu u gradu dok sam boravio u zatvoru govorila:
– A joj, jest mi žao tog čovjeka, prava zdrava ga osudiše!
***
“Mehtiću, od danas će ovaj čovjek biti s tobom u ćeliji.” Zatvori vrata i ode. Ušao je čovjek kuštrave, prosijede plave kose. Mogao je imati između pedeset i šezdeset godina. Sa sobom je nosio neki ceker i najlon kesu u kojima su mu bile lične stvari. Škiljio je kroz debela stakla naočala. Spusti svari uzazid i krenu prema meni.
– Selam alejk, hafize! – reče mi.
– Alejkum selam, otkud ti znaš da sam ja hafiz? – bio sam začuđen.
– Ne znam da si hafiz, ali znam da mi je došlo u glavu da te tako oslovim kad sam krenuo prema tebi u tvoju ćeliju. Pruži mi ruku i predstavi se:
– Ja sam Ivo Pravdić.
– Ja sam Halil Mehtić. Pobogu, Ivo, otkud ti to da mi nazoveš selam i da me zovneš hafize?
– U duši sam to osjetio i zato sam tako postupio.
Ivo Pravdić je bio jedan dobroćudni ljudina iz sela Tatar-Budžak, nedaleko od Žepča. Bio je šef jedne poljoprivredne apoteke i sud ga je teretio za pronevjeru milijardu tadašnjih dinara. Bio je oskudnog obrazovanja. Govorio je da su ga gradske glavešine postavile na to mjesto da bi oni mogli uzimati šta i koliko su htjeli.
– Ivo, ti vidiš da ja po cijeli dan šapućem učeći Kur’an, ako ti to smeta, molim te, slobodno mi reci, ja ću odustati jer ne bih želio da te uznemiravam i da ti ja dodatno otežavam tvoj boravak ovdje.
– Ma nemoj, vjere ti. Ja bih najvolio kad bi ti to mogao naglas. Ti dok to učiš meni kao da neko na prsa melem stavlja, tako mi godi i razgaljuje me.
(…) Jednom mi je, čuvši kako učim, rekao:
– Hafize, je l ti to još učiš?
– Učim, Ivo.
– Ja mislim kad ti sad umro da bi Bogu pravo u nebesa.
Glasno sam se smijao.
***
Nakon izrečene kazne od deset godina, Ivo je premješten u fočanski zatvor. Bilo mi ga je žao, ali on ni jednom trenutku nije pokazivao znake slabosti već je imao neki optimizam i nadu da će se to povoljnije riješiti po njega. I stvarno, tako se desilo. Odležao je nešto manje od pola kazne. Nakon mog izlaska iz zatvora sa suprugom sam otišao u Tatar-Budžak i posjetio njegovu suprugu, a nekoliko godina poslije, tokom održavanja jednog regionalnog seminara za imame u Žepču, Ivo me je pronašao, što me je mnogo obradovalo.
***
Stiže ohrabrujuća vijest od advokata da se žalba usvaja i da se postupak obnavlja, ovog puta na Vrhovnom sudu. Vrhovni sud uzima stvar u svoje ruke i sve počinje nanovo u februaru 1987. godine.
Vrhovni sud sasvim lako utvrđuje da su svjedoci u prvobitnom procesu svjedočili po naredbama inspektora SDB-a, da su dobivali skraćene koncepte svojih izjava pred sudom kako bi djelovali što uvjerljivije. Našli su i koncepte. Izvještaji svjedoka nisu bili u suglasju, sudija Ivica Stanić ih je jednostavno hvatao u kontradiktornim lažima tako da sam ponekada osjećao sažaljenje prema njima gledajući ih kako obaraju glave.
4. aprila 1987. godine imam Halil Mehtić pušten je iz zatvora po naredbi Vrhovnog suda.
Dolazi kući, komšije ga radosno ga dočekuju na stubištu, u kući je euforija, emocije.
(…) Nismo čestito ni sjeli, a supruga veli:
– Hajde, tako ti Allaha, da siđemo na trenutak didi i baki, samo da te vide. Odmah sam ustao i spustili smo se sprat niže. Pozvonili smo. Kada su se vrata otvorila, dido Milan je sav izbezumljen počeo da viče: Evo nam ga, kono, evo nam ga, kono!
Nikada neću zaboraviti njihov plač i suze radosnice koje su u trenu oblile njegovo lice. Dugo me je držao u zagrljaju i stiskao uza se od sreće što sam izašao na slobodu. Preko njegovog ramena vidio sam i baku Stanu oblivenu suzama. Nakon tog kratkog i srdačnog susreta vratio sam se svojima, a dido Milan se odmah spremio i obišao cijelu zeničku čaršiju ulazeći u dućane mnogih Zeničana govoreći: Muštuluk, izašao nam je efendija iz zatvora!
***
Moj slučaj je bio bez presedana u tadašnjoj Jugoslaviji. Bar do tada se nije čulo da je neki od političkih zatvorenika demaskirao SDB i partijske moćnike. U narodu je zavladalo oduševljenje. Danima su se prijatelji, pa čak i oni koje sam površno poznavao, izmjenjivali zijareteći me i na taj način iskazujući svoju radost zbog mog izlaska iz zatvora. Sve je djelovalo nestvarno kao san.
***
Ono što je meni kao čitateljki i svjedokinji jednom vremenu dojmljivo u ovoj knjizi je nekoliko bitnih činjenica:
1.) S obzirom da autor piše sve imenom i prezimenom, dakle svako zlo i svako dobro prema njemu je nazvao svojim imenom i prezimenom, bez ikakvih negativnih konotacija prema lažnim svjedocima koje danas poselami u prolazu ili gleda ispred sebe u džamijskim safovima, pa mu to oni koji krivokletnike već trideset pet godina zbog njega ne pozdravljaju, zamjeraju, shvatila sam iščitavajući svih 260 stranica da sam većinu spomentih likova koji su u ovom namontiraniom procesu dali svoj zlokobni udio, tada lično poznavala, da su neki kao inspektori svraćali u firmu u kojoj sam tada radila, da mi se jedan svjedok i po kući vrzmao, da mi je na babine sa ženom dolazio, a da ja o ovome pojma nisam imala.
2.) S obzirom da su svi ljudi spomenuti imenom i prezimenom u svom dobru i nevjerovatnoj hrabrosti da odbiju udbašku saradnju i suprostave se sramnom krivokletništvu, da izdržavaju tu porodicu i pruže joj najbolji dio sebe u teškim vremenima, da pokažu gard… dogodilo se da i među njima neke prepoznam. Da, lično sam ih poznavala, neki su mi i u kući bivali, a i ja njihovim. Vjerujem sve i riječ što se tiče njihove dobrobiti za čovjeka u nevolji i vjeri. Ipak, ja sam žena i sjećam i one druge strane, a to je odnos tih ljudi prema svojim ženama, kćerkama i snahama. Tu nisu bili tako širokodušni, vladao je strah i trepet od njih koji se prenosio kroz generacije. Čitajući knjigu dozvala sam sebi pogled jednog od njih i kao da me opet oblio hladan znoj onog mladalačkog straha i neugode pred autoritetom koji me gledao odozgo, ako uopšte… jer kao žena nisam bila vrijedna ni tog odozgo pogleda.
Kako bi divno bilo da je ovo što se ovako spominje u ljudskom faktoru (potpisujem da jeste sigurno bilo tako) identično i u mom sjećanju i iskustvu u odnosu čovjeka prema ženi. Nažalost, nije i to me boli, jer mi je skrnavilo radost prihvatanja beskompromisnog dobra. I ono je izgleda uvijek zakinuto na nekom tasu, uvijek s nekog kanta pomalo i felerično.
3.) S obzirom da su svi ljudi spomenuti imenom i prezimenom, u dobru, kao i zlu… sretna sam što nisam ni u kakvom rodu s nekim isljednicima, javnim tužiocima, svjedocima, udbašima i zatvorskim čuvarima. Da jesam ovo bi me svjedočanstvo dotuklo na onom pitanju Karl Jaspersove “metafizičke krivice” koju preuzimaju i bebe u majčinoj utrobi.
4.) S obzirom da su svi ljudi i učesnici u ovom procesu, spomenuti imenom i prezimenom, u dobru kao i zlu, prosto mi je žao što nisam lično poznavala Milana i Stanu Đurić, što nisam poznavala advokata Vidoja Ijačića, što mi predak nije bio kočoperni Fuad ef. Subašić koji je svoj studij arapskog i turskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu upisao iz revolta svojoj djeci kad su mu se požalila na teškoće prilikom studiranja pravdajući tako svoje školske i obrazovne neuspjehe. Da bi im dokazao kako se može uspješno studirati u tim vremenima, iz revolta je upisao fakultet kao vanredni student i završio ga kao najbolji student u generaciji. 🙂
Ili što mi nije u nekom rodu saslušavani Salih ef. Gračić koji je takođe morao odležati zatvorsku kaznu jer je ustanovljeno da njegov mekteb ima bolji namještaj nego škola, a i da radi na islamiziranju djece kroz pedagoški rad, gdje je on glasno uzviknuo:
– Ja? Pa ja nisam u stanju da islamiziram svoju djecu u kući, a kamoli nekog drugog! 😃
Knjigu zaista vrijedi pročitati. U impresiji sam vidjela da je štampana u samo 2000 primjeraka. Nadam se da je doštampavana, jer je potrebna zbog onog toplog ljudskog u sebi, zbog širine, zbog jedne iste linije vjernika u onom i ovom vremenu, zbog onog upozoravajućeg koje se sve vrijeme provlači, a kojeg se oholost ne plaši dok je u snazi, nego tek kad joj glave dođe. Biti moćan naspram djeteta, siročeta, žene… biti krivokletan ili biti onaj koji osuđuje i etiketira prije nego što provjeri i dokaže – to uopšte nije teško. Ni onda, ni sada.
Teško je što neke priče sačekaju i po trideset i pedeset godina da budu napisane i ispričane, a kad budu, tada… zabole još nerođene bebe u majčinoj utrobi.
***
Od mene knjigu ne tražite – ne dam.
Kupite je sebi. 🙂
Mediha Šehidić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
