Upoznao je Ibro ranije tu čaršiju koja je bila razmeđe mahale Odmut, Sejmena a dijelom i Londže koju je od mahale Jalija dijelila upravo ova cesta kojom je Ibro hitro gurao trokolicu. Znao je Ibro dobro kulu Drvenog mosta sa koje se spuštao na Jagnjišće, riječnu adu omiljeno sakupljalište građana sa Sejmena, Odmuta i Jalije.
Došavši u servis, majstor Mićo odmah Ibri dade novo zaduženje. Oveći smotak papirića sa ispisanom reklamom za servis, Ibro i Miro trebali su podijeliti po poštanskim sandučićima ili ubaciti kroz kanate upravo po ovim mahalama.
Došavši u samu čaršiju oko Drvenog mosta, naiđoše na negodovanje stanara okolnih zgrada zašto im ubacuju letke u sandučiće, Ibro i Miro odlučiše da na samoj obali unište te papiriće a da majstoru kažu da su ih podijelili. U slastičarni na samoj podzidi na obali rijeke Bosne kupiše kolače, i na pustom mjestu na samom ulazu u naselje Odmut pođoše paliti letke. Pogled im je bio pravo prema jezgru čaršije koja je bila načičkana kako trgovačkim tako ugostiteljskim i zanatskim radnjama. Ono što je upadalo u oči svakako je bila arhitektura okolnih kuća i radnji. Prizemne kuće, kuće na jedan sprat, radnje sa ćepenecima, ugostiteljski objekti. Vidjela se tu ostavština AU, Turskog doba, socijalističkog također. Pekara Mustafina sa ćepenekom prema cesti koji je spuštao samo kada je radnja otvorena što mu je i bila svrha, bila je poznata po tome što se moglo brašno zamijeniti za ispečen hljeb.
-Kako li je biti pekar, pomisli Ibro, ide li se i za pekarski zanat u školu? Eno onaj Hasan , učenik što je ponavljao razred bio je stariji od nas nekoliko godina. Svi smo mu pomagali da završi četvrti razred osnovne škole da bi otišao na zanat za mesara. Lijepo su to opisivali pisci u svojim romanima pišući o životu ljudi iz perioda Turskog i Austrougarskog doba. Prvo šegrt, zatim kalfa pa tek onda majstor. A tek gazda radnje? Eh to se nasljeđivalo. Nije se baš tako lako mogla ostvariti takva imovina da bi se radnja mogla imati. Zanati su se prenosili sa koljena na koljeno, gledala se potreba stanovništa za zanatima da bi se imalo ,,taman” posla za zadovoljenje potreba sebe i svoje porodice.
Ibrino razmišljanje prekinu čudno vozilo koje se pojavi iz pravca Drvenog mosta i zaustavi se poviš Mustafine pekare. Iz vozila koje nije bilo ni auto a ni motocikl, izađe čovjek sa invalidskim cipelama na nogama, pridržavajući se sa dva invalidska štapa. Znao je Ibro da je to Aziz, invalid u obje noge, vjerovatno invalid iz proteklog svjetskog rata , koji je imao privilegiju da ima baš ovakvo vozilo. Aziz je zaustavio vozilo baš ispred svoje radnje koja je bila u nizu sa Mustafinom pekarom i ostalim radnjama sa te strane ulice. Azizova radnja je u stvari bio kiosk- trafika sa malim pokretnim otvorom kroz koji se vršila trgovina duhanskih proizvoda. Radnja tek tolika da u njoj ima mjesta samo za Aziza i za cigare koje su mu bile na dohvat ruke i koje su bile poredane sa sve četiri mu strane. Kroz mali prednji otvor mogla se vidjeti samo Azizova ruka, i mogao se čuti glas ,,izvoli”, onda kada mušterija dođe da kupi cigara. A Aziz je mogao između poredanih kutija cigara na izlogu, iz svoje radnje vidjeti sva dešavanja u tom dijelu čaršije, što je davalo posebnu draž ovom zanimanju na kojem su mu mnogi zavidjeli.
Ibro je dobro zapamtio taj izlog, onu stranu sa ulice kada je zajedno sa Rajkom kupio kutiju ,,Zete” i kada je obojici pozlilo u onom podrumu u Šolajinoj ulici.
Gore letci sa Mićinom reklamom, Ibro i Miro sjede pored vatre i razgovaraju o zanatima koji še obavljaju u ovim radnjama poredanim upravo ispred njih. Iza leđa im je Rijeka Bosna i Drveni most, lijevo je Mahala Odmut, desno kafana pod kestenom, Sejmen, Jalija…
-Evo ove dvije stolarije gdjesmo kupovali šperploču za opštetehničko obrazovanje, koliko li su one stare? Koliko li je taj zanat star? Vjerovatno onoliko koliko je i potreba ljudska bila za njima. Drvo, daske , prozori i vrata, sve svojim slijedom, govori Ibro a Miro dodade:
-Jest, a ovaj naš zanat je novi zanat. Vidiš, napravila se nova škola da bi se i teorija učila. Neće nam biti lako. Ovo praktično u Mićinoj radionici i nije teško, jest da se dugo ostaje u radionici, samo da nas majstor ne bude zvao da radim i onda kada budemo išli u školu. Valjda neće?
– Ko zna moj Miro, privatnik je to, i to novopečeni. Do jučer je radio u fabrici , nema on porodičnu tradiciju kao što ovi pekari, stolari, brice i slastičari smješteni ovdje oko nas imaju. Vidiš, ovdje cijele porodice u ovim radnjama rade, a Mićo će nastojati da ih u što kraćem roku materijalno sustigne, zato on nas ovoliko i forsira da što više zaradi. Ja sam već par puta molio oca da me ispiše iz ove škole dok je još vrijeme, dok nije krenula školska godina jer kad krene gotovo je. Nije mi uspjelo, pomirio sam se sa time. Najgore mi je kada moram onu trokolicu kroz grad voziti.
Priče se nastavlja uz analiziranje , od strane Ibre i Mire, ostalih radnji smještenih oko drvenog mosta.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
