Bravo Josipe! Vidio sam prije otprilike 15 dana kako se nešto “domunđavaju” Josip i Haris Burina, a tu je i Milenko, siva eminencija. Bože, šta li je to? Čujem: “Je li ovo pravi ambijent za predstavu” ? Naslutim, daće biti predstava u Josipovom klubu. Mali je to prostor za Harisa, čovjek je ipak umjetnik svjetskog glasa. Kad ono, ja bijah u pravu. Samo 30 ulaznica, privilegovanih ulaznica za predstavu “Ćorkan”. I desi se Ćorkan, Ćorkan kako Haris reče na kraju predstave: “Igrao sam pred 3000 ljudi, igrao sam pred 300 ljudi, a večeras sam igrao pred 30 Zeničana, pred 30 ljudi, ljudi koji su zaslužili to, ljudi koji misle isto što i ja. Ove publike nema nigdje, hvala vam”!
Ivo Andrić i Ćorkan? Moje misli odoše na drugu stranu, na Pišće zeničko, na ringišpil i mete, mete baš kao što je Andrić opisao, kad iz vazdušne puške pogodiš cilj, pojavi se bijela djevojka od lima koja mami poglede posmatrača. Dakle, i na Pišću su se dešavale slične stvari kao i u romanu. Neka čudna energija sjati ljude na Pišće, gdje su osim streljane sa nagom limenom djevojkom mjesta zauzimale male šatre sa tip-topom, sa limenim lončićima okrenutih naopako i složenih u piramidu. Svi lončići se obore i eto nagrade koja se ogledala obično u ruži od krep papira, koja je do sljedećeg dolaska ringišpila skupljala prašinu u sobi dobitnika podsjećajući ga na prošli “ringišpil”. Bila je tu i sprava za “snagatore” čiji su ručni zglobovi bili obloženi širokim kožnim kaišima, sa “šop” frizurom i napuhanim “trokutom”, snagatora koji su, šepureći se, gurali metalni predmet nalik na vagonet, ali manjih dimenzija, koji je imao svoju putanju na šinama, i ako bi uspjeli da vagonetić dođe do vrha cilja i obiđe puni krug to bi bio veliki uspjeh.
Nije tu bilo nagrade, ali je nagrada bilo divljenje prisutnih kao i pogled djevojaka prema dotičnom “snagatoru”.
Ringišpil za djecu se sastojao od vrteške sa montiranim drvenim konjićima poredanih u krug. Nije bilo motornog pogona, nego su u vrhu ringišpila 4-5 momaka gurali prečke u beskonačni krug. Odozdo su se vidjele bose noge koje upiru od pod, zarađujući tako jednu besplatnu vožnju na velikom ringišpilu.
Veliki ringišpil je bio na motorni pogon i imao je obavezno pored ostalih i dvije leteće korpe rezervisane za one hrabrije. Djevojka bi sjedala u leteću korpu, a mladić na sljedeću fiksnu korpu, pa bi leteću korpu hvatao i usmjeravao u “visine”. Ovi potezi su izmamljivali uzdahe i usklike kod prisutnih na zemlji.
Pored ringišpila bio je i neizbježni “zid smrti”, gdje je vozač vozio motor po unutrašnjoj strani drvenog zida u krug, dostižući horizontalan položaj na motoru, a publika je sve to posmatrala sa vrha zida ne vjerujući svojim očima. Bilo je i šatora sa “gumenom ženom” , krivih ogledala, mađioničara, fakira…
E pa Haris je uspio da me svojom predstavom vrati u djetinjstvo i da ponovo “prošetam” Pišćem, upravo onako kao nekad. I ne samo da prošetam, nego i da tek sada spoznam da sam i ja tada maštao da izguram vagončić, da pogodim limenu djevojku, da vozim motor u “zidu smrti “, da čuvam ružu od krep papira ili je poklonim djevojci koju sam u mislima odgurivao u letećoj korpi, i koja se ponovo i ponovo meni vraćala. Kao što je Ćorkan ugledavši Švabicu shvatio da je i on ljudsko biće sa svojim osjećanjima, spreman da svoju ljubav pokloni ili kao što današnja djeca maštaju da budu poznate zvijezde fudbala, estrade, manekenstva…
Sinoćnja predstava u klubu “Hej Joe” bilo je pravo osvježenje u ovim turobnim večerima zahvaljujući, kako akteru predstave, tako i maloj ali odabranoj publici (koliko stolica, toliko i gledalaca), plus 2 konobara. Mobiteli isključeni, ulazna vrata zaključana, glumac izuzetno raspoložen, i eto ugođaja, onog nekadašnjeg, zeničkog, kada je jedna te ista publika jedno veče bila prisutna koncertu Ivana Kalcine, a već sutradan ugostila Pop grupu “Had”. Ona bi sljedećeg dana gledali predstavu “Voks Humana” u pozorištu, ili film “Rozmerina beba ”, u kinu “29 Novembar”. Sreća je da Ćorkan sinoć nije pao sa uklizane ograde mosta, odnosno sa niza stolica po kojim je hodao na kraju predstave, nego je nastavio druženje sa gostima, do duboko u noć.
Svaka čast, Harise, i hvala ti!
Piše: Kolekcionar52 – Emić Ibrahim
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
