Mada skromno i malo daleko vrijeme, kada je sve imalo neki svoj miris iz kojeg me prate uspomene…Ja sam ponešto stariji…
Volio bih se vratiti samo na kratko unatrag da osjetim dašak onog vremena zbog kojeg smo i voljeli sve one male stvari koje smo dobijali…i čuti neke poznate zvuke kojih više nema…samo ponekad odnekle sve iskoči i samo na sekundu osjetim kao da je sve tu baš tu prisutno, a onda se prenem i vidim da moram i dalje u ovoj ludnici koju smo dobili…pomislim, odatle i ljubav za ovim starinama, predmetima, pločama, uređajima o kojima smo mogli samo sanjati.
Radio aparati koji su nekada imali svoje počasno mjesto u dnevnoj sobi, čiji se zvuk nekada ,,pozajmljivao” i komšiluku sa isturanjem dodatne zvučne kutije na prozor.
Pa, svaki predmet ima svoju priču, sam ti priča o sebi, kaže ti, obnovi me barem malo, napoji me sa findžanom farbe, sadolina bilo koje boje. Vidjet ćeš kako ću ti uzvratiti, pojavit će se moje nekadašnje lice, god drveta i šara koju je umjetnik svojom rukom nadopunio ono prirodno.
Vidjet ćeš zlatnu Mikolanđelovu nit koja nas okružuje i na koju smo zaboravili obratiti pažnju. A redci iz knjiga , koje čine slova i slova, zar ne vidiš da se guraju stisnuti koricama koje im nedaju vani, barem da su na nekom proplanku pa da korice otvore dašak vjetra, da prolista listove knjige koji su se skoro zalijepili jedan za drugi…
Knjiga ti je kao život, korice su ljudska aura, samo za razliku što čovjek može otvoriti svoje ,,korice”, a knjige čekaju da ih neko drugi otvori…Gledajući ulaznicu ratni koncert u Pozorištu, čovjek ne može a da se ne sjeti te večeri, te blage večeri i jeseni u Zeničkom Pozorištu…
Jesen u Zenici. Blaga Miholjska…godine šesdesete. Zeničke šesdesete. Dva Emila-Trogrlić i Jekauc, potom Vuko, Braco i Tucko. Na žalost, nisu svi iz te romantične klape muzičkih bendova. Nedostaju Žan Suk i još neki.
Ništa manje muzički značajni Mišo Sobolj i Milorad Subotić, potom Saša Domuz i Viktor Blažević. Najmlađi, Amira Jašarević, Sandra Sobolj i Igor Primorac, sa puno šarma i lakoće, izvodili su sada već klasične kompozicije. Susreti generacija 1963-1993. Publika pre(mlada), vaspitana, urbana, riječi i melodije. Muževan glas B. Tucakovića na početku…zvona sa katedrale, crkve i glas mujezina. Potom, ,,Plameno nebo” , E Trogrlića: ,,Putniče ako dođeš u naš grad”… a onda ,,melodija”, kao surovi pratilac Zenice devedesetih godina: zavijajući zvuk sirene, snimak detonacije i jedno ranjeno pozorište.
Jesenja elegija, Gitara Romana, U svakom slučaju te volim, Zamagljen prozor, Ćao bambina, Bongiorno Giuliana. Muzička i govorna anamneza vremena šlagera ,, vječnog zelenila”, San Rema, vespi ili skutera, radio aparata, prvih javnih nastupa….
Uz stari dobri rock and roll (That’s All Right i Good Golli Miss Molly) i plesnu grupu Let’s Dance zaplesalo se rukama i srcem. Na ovom komadiću sretnog prostora, između lišća , pozornice i svjetla, poželjeh zajedno sa drugima; ,, Neka cijeli svijet bude bajka…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
