Ulica Prof. Juraja Neidhardta ili ,,Ešovi”…
Često kada krenem u Čaršiju, na pitanje komšija gdje ću, odgovaram, odoh u Zenicu. Pa i ovo je Zenica, dobijem odgovor, ali su mi pri tome uvijek u mislima riječi profesora Juraja Neidhardta , profesora čije ime nosi moja ulica. Ulica je u Novoj Zenici pa odatle i ono, odoh u Zenicu. Ovu zeničku priču svakako treba započeti riječima profesora Juraja: ,,Transformirajmo staru čaršiju u kulturno žarište grada, sačuvajmo staro i dajmo mu savremenu namjenu, a novo izgradimo pokraj starog u duhu aglomeracije: Novo pokraj starog”! ,,Ljudi grade kuće, a kuće grade ljudi”
Poznato je da je profesor pedesete godine prošloga vijeka uradio Urbanistički plan grada Zenice u kome je spojio tradicionalni oblik i savremenu arhitekturu. To je ujedno bio i prvi generalni urbanistički plan koji se bazirao izgradnjom stambenih blokova u Zeničkim mahalama gdje je posebno istakao da se u mahali stanuje, a u čaršiji posluje, jer mjerilo svega je čovjek, urbanizma, arhitekture i interijera, držeći se nepisanog pravila, drum-cesta je kičma, voda duša, zelenilo pluća, a čaršija srce grada. Ali i vječitog pitanja i svoje odgovornosti, šta od starog da sačuvamo, šta da rušimo, kako da gradimo novo.
I zaista, idući od Nove Zenice ka Zenici, ka Čaršiji, Mahali koja se nekada zvala Mejtaš, prvo na što naiđemo što nas vraća u prošlost su Kučukovići sa jedne strane uz rijeku Bosnu,a sa druge strane administrativni dio Zenice iz vremena Austrougarske, gdje je prije njegove okupacije bio prazan prostor, bile su njive ondašnjih stanovnika Zenice. Već na tom dijelu, Stara Opština, Upravna zgrada Željeznice, u poređenju sa Kučukovićima, kazuje nam kontrast koji je već pa evo ulazi u treći vijek svog postojanja. Nailazimo i na prvu školu u Zenici u koju su đaci išli ,,preko njiva” do nje, jer sve je izlazeći iz jezgra zanatsko-trgovačkog , bilo samo jednom riječju ,,njiva”.
Okupator ali i graditelj, izgradivši Rudnik, Željezaru, Željeznicu, Papirnu, nastojao je da Mahale približi radnim mjestima tadašnjih stanovnika, a druge stanovnike da veže sa administrativnim dijelom, njihovom potrebom da izvadi dokumente, da ode na Sud, da upiše djecu u Matične knjige, uspio je u tom nastojanju i u Zeničkoj kotlini se razvio, od učmale Kasabe, pravi grad sa svojim toponimima koji svojom slikovitošću riječi mnogo kazuju. Carina, Pišće, Mejdandžik, Trgovišće, Mejtaš, Bilimišće, Odmut, Jalija, Sejmen…toponimi a ujedno i nazivi nekadašnji Mahala i dijelova Zeničke Kasabe.
Zenica je bila izazov za graditelje iz vremena Austrougarske, baš po svojoj specifičnosti kotline u kojoj je bila smještena, geografskom položaju , pa skoro u samom centru Bosne i Hercegovina, na pola puta od Save do mora, od Une do Drine. Odatle i ovolika zainteresovanost ondašnjih a i sadašnji strućnjaga za građenje, za urbanističke planove Grada, za ,,ukompovanost” nečega što će dati ljepotu i sklad Gradu, onu ,,zlatnu nit” koja im je vodilja još iz doba Visoke renesanse, iz doba Leonarda da Vinčija i njegovih istomišljenika, Rafaela, Mikelanđela, Ticijana…
Mnogo je različitosti u gradnji u Zenici koja se ogleda od ulice do ulice, od kvarta do kvarta, a ono što je sačuvalo jedan sklad, jedan urbani prostor sa humanim stanovanjem, upravo je dio grada u novoj Zenici kojemu je pečat dao Prof. Juraj Neidhardt.
Ipak jedna ulica zauzima posebno mjesto a to je upravo ulica koja nosi ime Juraja Neidhardta. Ulica se prije zvala Ulica Moše, a nalazi se blizu hotela Kasina koji je nekada bio jedini hotel u kojem su se ugošćavale visoke ličnosti, Tito, Nehru, Naser. Na sredini ulice se nalazio slavoluk koji je spajao dvije strane ulice na kojem su bile dvije ruke u stisku, a prilikom posjete delegacije bio je prigodno okićen. Tom ulicom su obavezno prolazile kolone automobila sa uglednim zvanicama.
U ulici, čije su zgrade napravljene 1948.g. stanovali su Željezarini stručnjaci među kojima je bilo dosta i stranaca, pa se mogu danas čuti i prezimena Lenasi, Lincner, Vinduška, Rimac…ljudi čiji korijeni nisu Zenički. I danas u tim stanovima stanuju njihova djeca pa i unučad, ali, zahvaljujući njima ulica je zadržala onu čar kakvu je upravo i zamislio profesor Juraj Neidhardt. Zadržala je ,,čar” ali i ljude koji su oličenje zeničkog suživota, oličenje dobrokomšijskih odnosa, ulica u kojoj su iznikli i još uvijek izniču obrazovani ljudi, ljudi sa titulama, ugledni građani Grada. Doktori, Profesori, Pravnici,Ekonomisti, dosta njih sa magistarskom ili doktorskom titulom, vrsni majstori svog zanata
…Hvala Prof. Juraju Neidhardtu na ovoj ,,zlatnoj niti” koju je svojom rukom, svojom idejom ostavio našem Gradu Zenici…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
