Za djecu i mlade pozorište bi trebalo predstavljati temelj kulture, razvijanja mašte i kritičkog promišljanja. Ako se ne shvati ili zanemari uloga pozorišta kao takvog, upitan je opstanak pozorišta kao kulturne ustanove.
Piše: Tamara Jakšić
Egipatska glumica Samiha Ayoub je povodom Svjetskog dana pozorišta podijelila poruku u kojoj, između ostalog, kaže da u svojoj prvobitnoj suštini, pozorište je čisto lјudski čin koji se zasniva na istinskoj suštini lјudskosti, a to je sam život, te da je ono što pozorišni djelatnici rade čin samog života i stvaranja života ni iz čega, kao sjaj u tami koji obasjava mrak noći i daje mu toplinu.
Zaista, sjaj njihovog stvaranja grije i obasjava pozorišnu publiku, od nastanka pozorišta do danas. Bez publike, njihov rad ne bi bio toliko značajan, a bez njihovog rada kultura ne bi imala isti smisao. Pozorište stvara sadržaj za sve ljude i za sve uzraste. Na publiku djeluje prosvjetljujuće, dok najmlađu publiku uči kako doživjeti prosvjetljenje. Uzimajući u obzir Bosansko narodno pozorište Zenica, koje njeguje pozorišnu kulturu više od sedam decenija i može se pohvaliti publikom koja prati i pozdravlja njihov rad, Služba marketinga i prodaje BNP-a ističe sve veću nezainteresovanost mladih za pozorišni sadržaj.
Šta se krije iza zavjesa?
Za djecu i mlade pozorište bi trebalo predstavljati temelj kulture, razvijanja mašte i kritičkog promišljanja. Ako se ne shvati ili zanemari uloga pozorišta kao takvog, upitan je opstanak pozorišta kao kulturne ustanove. Ermina Nišić, rukovoditeljica Dječije, omladinske i lutkarske scene i glumica Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, smatra kako je nezainteresovanost djelimično rezultat modernizacije koja nam oduzima vrijeme zbog čega djeca ni ne nađu vrijeme za dodatne aktivnosti, a smatraju da sve što njima treba se može pronaći na mobitelu. Zašto? – Zato što to uče od svojih roditelja, od najranijeg uzrasta, jer je lakše zabaviti i smiriti dijete s telefonom da bi se usmjerili na svoje potrebe.
Modernizacija i savremene tehnologije su donijele brojne prednosti, ali se sve češće ističu njihove negativne strane. Sve čari modernizacije su uslovile manjak komunikacije, pogotovo među mladim ljudima. Praktično, komunikacija se sa četiri oka svela na dva (ili više) ekrana. Nasuprot tome, među karakteristikama pozorišta se podrazumijeva podsticaj socijalizacije i interakcija između glumaca/ica i publike. Tako se nameće dilema oko interakcije, kao segment problematičan onima koji se tek upoznaju s pozorišnom kulturom, mogućnost da se nezainteresovanost u stvari svodi na strah od interakcije.
Interakcija tu ne predstavlja problem, mi zaboravljamo da djeca imaju svoj karakter koji bi mi trebali prepoznati i usmjeravati (bilo da smo roditelji, profesori, instruktori), pa ako smatramo da ne možemo vrijeme trošiti na drugu djecu, time direktno snosimo odgovornost za njihove odluke. Nisu svi isti, ni djeca ni odrasli, niti svima možemo pristupiti na isti način. Roditelji mogu imati dvoje djece toliko različite da moraju njihovom odgoju pristupiti drugačije, tako je i u ovom slučaju gdje je broj djece koju treba dovesti u pozorište i probuditi svijest daleko veći, ističe Ermina Nišić.
Da se upoznamo
Bosansko narodno pozorište Zenica je osnovano 1950. godine. Prema zvaničnim informacijama, na godišnjem nivou se premijerno izvodi oko deset predstava, kako za djecu i omladinu, tako i za odrasle. Iako se za Zenicu veže podatak da je jedna od prvih predstava u čijoj izvedbi su učestvovala djeca izvedena 1909. godine, tek je 1952. godine osnovano Pionirsko pozorište u sklopu BNP-a (tada Narodnog pozorišta Zenica) u kojem su aktivno sudjelovali dječaci i djevojčice, te stariji amateri vođeni stručnim članovima Pozorišta. Od svog nastanka do 1978. godine, Pionirsko pozorište dobija Nagradu grada Zenice, formira baletsku grupu i izvodi 89 premijera, 800 repriza i biva ispraćeno od strane 300.000 gledalaca. Pred kraj prošlog vijeka, BNP Dječiju scenu naziva Dječija i omladinska scena, da bi krajem sezone 2004/05. godine, dolaskom novog rukovodioca, sadašnjeg direktora BNP-a, dobila naziv Dječija, omladinska i lutkarska scena.
Ako danas neko mora izučavati kulturu i umjetnost da bi izgradio zainteresovanost za sadržaje koje nudi pozorište, to postaje neshvatljivo jer je industrijska Zenica stvorila BNP i Pionirsko pozorište, kasnije DOLS. Adna Kaknjo, glumica BNP-a, kaže da je razlog tome razlika u zalaganju i doprinosu društvu prijašnjih i sadašnjih generacija. Adna je, kako ona sama kaže, svoj svjesni život provela skoro dvadeset godina kao članica Dječije, omladinske i lutkarske scene, i sada kao članica glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.
Sa devet godina sam se učlanila na DOLS i ostala njena aktivna članica sve do kraja srednje škole. Za vrijeme odrastanja smo kroz rad na sceni stekli samopouzdanje, radne navike i društvenu inteligenciju na maštovit način. Kroz rad smo shvatili i prihvatili odgovornost i obaveze. DOLS je bila vannastavna aktivnost koja je od nas načinila ljude kakvi smo danas. To nema veze s tim da li su svi postali glumci i glumice, to znači da je u nas usadila ljubav prema pozorištu i ljubav prema sebi. Ovdje se pokušava raditi s djecom na način da oni nemaju strah od javnosti, javnog govora i iznošenja sopstvenog mišljenja – pozorište ih čini jačima.
Postati dijelom bilo koje kulturne ustanove nije nužnost kako bi se njegovala kultura. Pogledati ponekad predstavu, film ili posjetiti muzejsku postavku bi trebalo biti sastavni dio života svakog čovjeka. Ipak, teško je očekivati zanimanje i razumijevanje za kulturu koja u medijima ne može doći u prvi plan pored obeshrabrujućih informacija, koja je u školama dijeljena na školske predmete koji služe za popravljanje prosjeka… Na taj način postaje malo jasnije šta mlade razdvaja od kulture. Opet, to ne može biti jedini problem i razlog pasivnosti – što nas navodi da tražimo krivca za trenutnu situaciju. Da bi se radilo na rješavanju ove situacije, trebalo bi se usmjeriti na pozorišni odgoj, kako kaže rukovoditeljica DOLS-a. Ermina Nišić misli da pozorišni odgoj djece kreće od roditelja, vrtića i škole.
Zahvaljujući uticaju šefa marketinga, mi na tom polju ostvarujemo lijepu saradnju i bilježimo posjećenost. Međutim, tu dolazimo do tog uzrasta koji je nezainteresovan. Prvi i osnovni problem koji ističem jeste tehnologija, jer mi nemamo više djecu koja se igraju u parku, druže u klubovima, domovima za omladinu, niti djecu koju interesuje pozorišni sadržaj. Djeca su iz tog prelaznog perioda završetka osnovne škole i kretanja u srednju preopterećeni gradivom i željni slobode izbora, što kulturu dovodi u drugi plan. Škola je mjesto gdje bi djeca trebala učiti o kulturi, mjesto koje će im približiti kulturu i pozorište i reći zašto bi trebali posjećivati pozorište i šta time dobijaju. Članovi i članice DOLS-a su djeca od 7 do 18 godina koja uz naš odgoj i radionice shvataju bit pozorišta. Mi im pomažemo da razumiju pozorišni sadržaj, stvaraju ljubav prema istom, ali ih učimo i da razmišljaju kritički te slobodi govora, načinu i slobodi javnih nastupa.
Odlazak mladih kao bitan faktor
Glumica Adna Kaknjo ističe da problem odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine utiče na sve društvene i kulturne segmente, pa tako i na pozorište.
Ako uzmemo u obzir moju generaciju, vratim se unazad deset godina kada sam upisala Akademiju, pa još devet kada sam postala članica DOLS-a, toliko djece je nažalost napustilo BiH sa svojim roditeljima. Ljudi odlaze, više ljudi umire nego što se rađa djece. Živimo u vrijeme bijele kuge – nema djece i mladih dovoljno da se poredi s našom generacijom. Postali smo siromašni mladim snagama, a to malo što je mladih ostalo dolaze ako su roditelji upoznati s pozorištem. Mi kao kuća imamo repertoar za sve generacije. Pozorište pravi spone sa školama i rade zajedno na zainteresovanosti omladine. U zadnje vrijeme naši glumci i umjetnička voditeljica zajedno posjećuju srednje škole, razgovaraju s mladima kako bi ih podstakli i motivisali. Obrazovni sistem treba da djeci i mladima usadi obavezu odlaska u teatar, kino, na koncerte, da se djeca edukuju u smislu umjetnosti. Smatram da ako jedna osoba u porodici posjećuje pozorište i prati program istog, da će zainteresovati i druge.
Često se dešava da zbog nesigurnosti i straha pokušavamo izbjegavati određene društvene situacije. Prednost tehnologije, manjak socijalizacije i želja za virtuelnim svijetom su pogodne za otuđivanje. Pozorište je poznato kao kuća u kojoj se moraju poštovati određena pravila i to ona koja se odnose na ponašanje, odijevanje, pravila koja podrazumijevaju kratkotrajno napuštanje svakodnevnih navika – kuća u kojoj se poštuje bonton. Prirodno se nameće pitanje da li je to za pojedine mlade problem, jer podrazumijeva napuštanje njihove zone komfora. Ermina Nišić tu mogućnost ne vidi kao razlog nezainteresovanosti.
Mislim da to nije razlog, nije više tako. Danas kodeks odijevanja za pozorište ne važi, jer vas niko neće vratiti bez obzira kako bili odjeveni. To se odnosi i na mogućnosti svakog da nosi ono što može priuštiti. Ti kodeksi danas ne bi trebali biti previše strogi. Pozorište pripada narodu, stvoreno je zbog gledatelja/ica. Ako ih nema, glumci nemaju za koga da igraju.
Dok se suočavamo s pasivnošću novih generacija, teško je ne zapitati se kakvu budućnost možemo da očekujemo, kakvu će sudbinu imati teatar. Noseći se s korakom vremena, svaki sadržaj se mora prilagoditi svrsi svakidašnjice što istovremeno dovodi u pitanje opstanak tradicionalnog pozorišta. Adna smatra da je opstanak siguran i to iz više razloga.
Pozorište komunicira sa svojom publikom. Priznaćemo, svi mi u nekim trenucima života kad preispitujemo sebe i svoje probleme i životne situacije tragamo za rješenjem, zbog čega dobitnica Nagrade za najbolje glumačko ostvarenje mladog glumca/glumice na proteklom festivalu bosanskohercegovačke drame Zenica pozorište doživljava kao refleksiju stvarnog svijeta.
Nije sve tako crno
Kada sumiramo sve rečeno, treba reći da pozorište zaslužuje poštovanje svih generacija. Publika se treba stvarati i pozorišna publika je nešto što se pozorištu ne može oduzeti, što je jasno iz prošlosti BNP-a. Ne postoji krivac za bilo čiju pasivnost, ali je istina ta da ako želimo na nekoga utjecati i usmjeriti ga, tada bismo mu trebali poslužiti kao primjer. Teatar je dio naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i teško je i zamisliti da u narednim decenijama neće imati isti značaj kakav ima do danas.
Ja sam pozorišni tip osobe, ja volim pozorište, srodila sam se s okolinom u kojoj se nalazim, skoro sav svoj svjesni život sam provela u pozorištu, pozorište je veliki dio mog identiteta. Sve što sam radila pored aktivnosti u pozorištu je bilo prolazno i uvijek sam se vraćala. Zbog toga ne mogu i ne želim reći da će pozorište izgubiti smisao. Od nastanka čovjeka, izvedbena umjetnost postoji, pozorište je opstalo od antičkog razdoblja do danas, ništa mu nije oduzelo sjaj… S druge strane, mi se moramo prilagoditi vremenu u kojem živimo. Pozorišni sadržaji su aktualizacija naše stvarnosti na što niko ne može ostati ravnodušan i nezainteresovan. U skladu s vremenom, pozorište će živjeti. Naša Dječija scena i dalje ima djecu u kojima vidim poletnost i želju kakvu je imala moja generacija. Sva djeca koja su bila dio DOLS-a šire pozorišnu magiju gdje god da su i šta god da su postali,zaključuje Adna Kaknjo.
Autor: karike.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
