Priču bi mogli započeti sa 1440. om godinom prošloga vijeka. Naime, pronalaskom štamparskog stroja, započinje i era štampanja i čitanja knjiga, u većem formatu nego što je to do sada bilo.
Gledajući vrijeme prije toga, vrijeme Rimskog Pape, vrijeme Aristotela, hereze, inkvizicije…gdje je bilo zabranjeno čitati knjige koje nisu u skladu sa Papinim uredbama, gdje su knjige poput filozofa Aristotela bile zaključane iza labirinta i gdje je rijetko ko mogao doći do njih, a kamoli ih pročitati. Ko je i uspio doći do knjižnice, mogao se samo otrovati sa zaštićenim slojem otrova koji je bio nanesen na stranice knjige. Ipak, te knjige su se čuvale kao blago, iako su u svom sadržaju imale teoriju koja se kosi sa tada Papinim zakonima.
Pariz, kao jedan od najvećih spomenika kulture, imao je svoje Bukiniste- ulične prodavače knjiga. Kao što danas Zenica ima svoje Buskere, ulične svirače, tako je Zenica imala i ima svoje ulične prodavače knjiga- Bukiniste.
Nedavno sam pričao sa jednim od posljednjih Bukinista, kaže, izlaže subotom i nedjeljom jer nema inspekcije?
Zašto? Pa u Parizu, svjetskoj metropoli je dozvoljena prodaja knjiga bez poreza, naravno uz određena propisana pravila, čak šta više,
BUKINISTI su stimulisani od strane Gradskih uprava za svoju djelatnost.
Nego, da spomenemo Zeničke Bukiniste od prije pedeset godina pa do danas.
Nadam se da će se mnogi Zeničani sjetiti njih, svojih radnih mjesta na koja su dolazili nudeći knjige, najčešće na kredit.
Moja sjećanja dopiru do godina kada sam kod zgrade Feroelektro mogao vidjeti Bukinistu Talića-Šojku, kako na svom Volvo karavanu izlaže knjige na prodaju.
Čovjek vedrog duha, iz Zacarine, u redu kuća do koje se dolazilo preko Kočevskih mostića, ispod puta za Krivače, plijenio je svojim stavom pred izloženim knjigama na haubi auta Volvo karava.
Negdje sam pročitao da je ljubav za knjigama naslijedio od svojih predaka, ali, njegove priče, koje je Šojko pričao, svakako će ostati u uspomeni onih ko ih je slušao: Negdje oko Vakufa zateče me noć. Niti ići preko Komara niti ostati u ovoj divljini. Ipak preovlada ono da prenoćio, a gdje drugo nego u svom Volvu. Izujem ja cipele, stavim ih napolje do mojih vrata, i legnem. San me zanio do same zore. Ujutro otvorim vrata, nigdje cipela. Onako bos izađem iz Volva, a moje cipele deset metara iza. Razmišljam, da li ih je neko pomakao, kad ono, vidim da nisam digao ručnu, i auto se niz blagu nizbrdicu pomjerilo za tih desetak metara!
Drugi zenički bukinist, Mirso Šahinović, stanovao je preko puta kuće Šojkine, uz ogradu Tehničke škole i Metalurškog instituta. Da li je vesa između Bukinista bila upravo Zacarina, to samo njih dvojica znaju. Treba pamtiti Mirsine riječi: Knjiga je vrjednija od svih spomenika ukrašenih slikama, jer ona sama gradi spomenike u srcu onog ko je čita”. Mirso je imao štand, a nadam se da će ga imati i dalje, na mjestu gdje se nalazila kuća porodice Kaknjo, a sada je tu zgrada ,,Maksuzija”. Mirso i njegove bombone, ovih dana je mnogo pisano o Mirsi i njegovoj bolesti koja ga je zadesila i koja će nadajmo se proći, a Mirso će zauzeti svoje staro mjesto ispred ,,Maksuzije”.
Sjećamo li se i Bukiniste Boška Đerića, Dipl. ing. metalurgije koji je također prodavao knjige kod ,,Borca”, i kojemu je vjerovatno to bilo zanimljivije od njegovog inženjerstva. Boško, sin Šimše i Ilije, brata Dragana i sestre Božice, stanovao je u kući na Bulevaru, niže stare štamparije, a poslije u zgradi na bulevaru gdje je bila Knjižara Koke i Slobodanke, također ljudi koji su bili ljubitelji knjiga i čija ih je ljubav odvela u knjižarske vode. Boško je bio jedan od rijetkih Zeničana koji je navijao za NK Hajduk, uključujući tu i Legu vodoinstalatera sa Sejmena. Boško danas živi u Hercegnovom, u Crnoj Gori.
Josip Karačić, stari ljubitelj knjiga i poklonik rokenrola imao je svoj štand sa knjigama ispred Stare pošte. Stara pošta je bila na službenom ulazu u Upravnu zgradu sadašnjeg BH Telekoma. Stepenicama se ulazilo u prostor odakle se moglo telefonirati, ono, kabina jedan, kabina dva. Josip je radio za Izdavačku kuću i bio je dosta profesionalan obilazeći preduzeća i nudeći knjige na rate uposlenim. Iza štanda , na stepenicama, mogli su se vidjeti Josipovi prijatelji, Giga, Pešo, Fudo, Mika, raja ispred čitaonice, koja mu je pravila društvo u njegovim ,,bukinističkim” aktivnostima. Josip danas živi u Berlinu, ali često dolazi u svoj rodni Grad.
Bukinist je bio i Seno Alijagić. Velik asortiman knjiga i mogućnost da nabavi traženu knjigu. Rado je izlazio u susret građanima pogotovo kada je u pitanju bila rijetka knjiga. Ljubav prema knjizi je djelio sa ljubavi prema gramofonskim pločama koje su i preovladale u njegovoj odluci da se ipak okrene prema pločama i danas važi kao jedan od vodećih kolekcionara ploča u našoj regiji pa i šire. Seno je odnedavno počeo i da slika, i to motive sa LP ploča, odnosno njene autore. Seno je ostao da živi u Zenici, u svom domu, u svom ,,ateljeu” gramofonskih ploča.
Mlivić i Rade, šta reći o ljudima koji nisu više među nama, koji su brzo otišli ne ispričajući svoju zadnju priču, priču o knjigama koje su ih okruživale. Mlivić, VKV instrumental, sin Željezarinog dispečera Enesa, bio je svestran, od radnika željezare, vlasnika male knjižare u suterenu kuće na Talića brdu gdje ne nekada svoju radionicu imao bačvar Škapurević. Jasmin je vodio i ZOO magazin, a poslije se okrenuo samo knjigama zajedno sa Radoslavom Kovačevićem. Radetov otac je bio visoki oficir ondašnjeg SUP-a i imao je zavidnu biblioteku u svom stanu. Često sam išao kod čika Steve da pozajmio knjigu na čitanje. Stevo je u kasnim godinama izdao svoju knjigu, a Rade je nažalost ostavio u rukopisu svoj životopis, koji će, nadam se biti i ovjekovječen njegovim izdanjem. Rade je bio diplomirani pravnik, ali se ipak okrenuo svom specifičnom, neko bi rekao boemskom životo.
Drveni kiosk ispred ulaza u suteren ZOO magazina, ostavio je lijepe uspomene na Mlivića i Radeta. Na tom dijelu Zenice, nikla je moderna višespratnica, pokrivajući sve ono što grad čini gradom, pokrivajući Bukinistički stil, stil za kojim i Pariz žali i nastoji da sačuva tu tradiciju stimulišući potencijalne Bukiniste da svojim štandovima sa knjigama ukrase grad i vrati mu onu istorijsku vrijednost.
Nažalost, jedan od posljednjih Bukinista u Zenici je Šerbo. Šerif Bjelošević, oca Šukrije i majke Fatime, porijeklom iz ravne Posavine, dalje nastavlja bavljenje i druženje sa knjigama. Ali, samo subotom i nedjeljom može se vidjeti Šerbo za svojim štandom i svojim knjigama na platou ispred Spomen parka na Trgu Alije Izetbegovića. Njegova ljubav prema Zenici ga usmjerava da traži knjige o Zenici i da ih kasnije nudi na svom štandu. Veliki je izbor na njegovom štandu gdje se može naći knjiga za sve uzraste.
I na kraju, šta je zajedničko za sve ove drage Zeničane? Zajedničko je to da su oni ove izložene knjige većinom pročitali, da se može sa njima popričati naosob o svakoj knjizi, zauzeti stav, razmijeniti mišljenje, jer ipak, knjiga je vrjednija od svih spomenika…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
