Zenica ima sreću da kroz Grad protiče rijeka po kojoj je i Država dobila ime, rijeka Bosna. Bosna spada u takozvane žute rijeke i Zeničani ne budu iznenađeni kada ona zaista i bude žuta.
Šezdešetih godina prošlog vijeka Bosna, protičući kroz Grad, znala je biti i sivozelena, naročito ponedjeljkom kada je nedjeljom u Rudniku Kakanj bio neradni dan. Ali, i ostali dani, u ljetnom periodu su bili mamac za mnogobrojne kupače na različitim mjestima uz obalu rijeke Bosne. Možda će vam se učiniti puno, a možda ćete nam otkriti još koje mjesto, još koju plažu uz rijeku Bosnu, rijeku koja svojim tokom mijenja svoju ćud, svoje talasanje, i koja je bila za mnoge nepoznanica, jer uvijek je pokazivala neku novu policu, neki novi vir. Ako bi se ukazala polica, ona je mamila plivače da doplivaju do nje i da sa nje izvode skokove kako su to samo Zeničani znali.
Kupališta su se prostirala od Ade, ušća Lašve u Bosnu, pa sve do Naselja Blatuša pa i samog Naselja Kanala.
ADA, duga livada uz rijeku Lašvu, iza naselja Janjići, mamila je izletnike iz Zenice nudeći im travnatu obalu koja je bila idealna za teferič. Put M17. još nije prošao, a Sarajevska cesta je bila udaljenija od obale, pa samim tim automobili nisu predstavljali nikakvu smetnju velikom broju izletnika. Dugačka Ada, poluostrvo koje je dijelilo Bosnu od Lašve, pružalo je također lijepo mjesto za teferič. Čak je tu bio izgrađen i ugostiteljski objekat, na drvenim nogarima, koga je izgradio ugostitelj, vlasnik kafane ,,Kod Franca”, kafane koja se nalazila na početku naselja Brist, u kući gdje je Hemijska čistiona.
Izletnici su se mogli kupati u Lašvi, koju bi nekada pregrađivali da joj podignu nivo, a mogli su i sa druge strane Ade u Bosni. Prolaskom M17. izletište je polako gubilo svoj smisao, pa danas je njegovu nekadašnju čar teško i prepoznati, ali eto, ostala je uspomena za one koji su tu rado išli na izlet a i na kupanje.
Od Ade pa sve do Janjičkog mosta, Bosna je bila opasna za kupače zbog svog naglog pada a i zbog podvodnih stijena koje su predstavljale opasnost pa i za one najhrabrije. I ribari su izbjegavali taj teren, strmu obalu sa desne strane, a i zbog klizavih polica pa i zmija koje su se tu mogle vidjeti.
Već ispod Željezničkog mosta između Janjića i Drivuše, Bosna je smirivala svoj tok, pa su se na pjeskovitoj plaži, na pijesku koja je Bosna snosila od Ade do mosta, mogli vidjeti kupači koji su pored kupanja izvodili i skokove sa mosta. Na kupalištu su bili raja iz Janjića i Drivuše, a i momci iz grada koji su se međusobno poznavali iz Osnovnih i Srednjih škola, s obzirom da su škole iz tih naselja bile do četvrtog razreda.
Nizvodno, popularno kupalište Antena, dobilo ime po anteni Radio Zenice, još iz 1967. godine. Kupalište je od ceste bilo udaljeno i zaklonjeno njivom koja je obično bila zasijana kukuruzo. Pitoma obala sa muljevitim pijeskom, šljunkom, a na obali travnjak kakav se samo poželjeti može. Vrbe se pravile prirodan hlad i bile sa nadvijena nad samom rijekom, pa su se sa vrbi izvodili i skokovi u rijeku. Tu je Bosna bila mirnija, ali se nizvodno opet osjetila njena snaga pa su se kupači većinom držali tog mirnog dijela. Znalo se preplivati i na drugu obalu, pokazujući svoje plivačke sposobnosti a i hrabrost.
Poslije ,,Antene” kupalište koje je već pripadalo Lukovom polju, bile su Mrtvice. Popularno kupalište, sa svojim brzacima, svojim virovima, opasnim virovima, što je pokazao i broj omladine koji se utušio upravo na Mrtvicama. Da li nepoznavanje terena, ili spletom nekih drugih okolnosti, gubili su se mladi životi. Bez obzira na to, Mrtvice su privlačile građane Zenice na svoju obalu koji su, naročito praznikom rado tu teferičili. Znalo se ne naći slobodno mjesto da bi se postavio roštilj, prostrla deka, ali, jedni drugima nikada niko nije smetao. Pažnja se obraćala na manju djecu da ne bi zagazili sami u ćudljivu Bosnu na tom mjestu.
Niže od Mrtvica nalazilo se kupalište Barica. To je već bilo privatno zemljište pa su se tu mogle vidjeti porodice, vlasnici te zemlje na kupanju. Strma obala, rijeka mirna, bez opasnosti za kupače pa i one najmlađe.
Nizvodno, već kod tadašnje Stočne pijace, počinje Naselje Bilimišće. Nekada to nije bilo naseljeno zbog Garnizona, a Pravo Bilimišće je upravo na nagloj okuci rijeke Bosne gdje Bosna poprima svoj mirniji tok ali pravi i virove koji nisu baš bezazleni za kupače. Predanja kažu da je Bilimišće dobilo ime po bijelom kamenu koje je rijeka donosila na obalu naselja na desnoj strani rijeke, a da je na lijevu obalu donosila mulj, pa odatle i naziv naselja Odmut- odmulj, a samo ime Bojin vir da je nastao zbog starice Boje koja je bila nastanjena na lijevoj obali Bosne i na čijoj je obali čak bila i česma koja se zvala Bojina česma.
Opet, druga predanja kažu da su se zbog suše koja je harala nekoliko godina, tu uranjale djevojke kriveći ih da su vještice, a da su se u jednom okolnom selu krile djevojke bojeći se utapanja i da su to selo zapalili iz čijeg su plamena izletjele lijepe djevojke, Hurije, po kojima će to mjesto poslije i dobiti to ime. Iza djevojaka koje su se BOJALE utapanja, ostalo je ime Bojin vir.
Bojin vir je imalo svoje kupalište, stanovnici su imali lađe na kojima su usidrivši se hvatali ribu, pri tome odupirući se od dno Bosne dugim motkama, vesla nisu koristili. Na Bojinom viru su se održavala i takmičenja u plivanju, od Bojine česme do kuće Fadila Imamovića. Ali, sama rijeka na tom mjestu je bila opasna pogotovo za slabe plivače. Jer, preplivati Bosnu na Bojinom viru bio je pravi podvig. Jedne godine na Bojinom viru su se utušila dva brata, sinovi jednog KPD čuvara, a i jedan osuđenik je tu izgubio život jer su osuđenici uz pratnju stražara dolazili na Bojin vir na kupanje.
Niže Bojinog vira, Drveni most i popularno Jagnjišće. Stoljetna ada sa mnoštvom jablanova na njoj, gotovo u centru čaršije, pravo mjesto za teferič i kupanje. Mala Bosna koja se mogla pregaziti, pa često je znala i presušiti, što je olakšavalo stanovnicima sa obale da nađu osvježenje i cjelodnevno druženje.Pored kupanja, na Jagnjišću se izvodio i prigodan program, razna takmičenja pa čak i zabilježeni festival, Raspjevana djeca Jagnjišća. Sarajlić Meho, ribar, pekao je inprodavao ribu sa roštilja, Slastičar Ćamil sa svojim ciglicama, Sodar Šefko Nadžaković sa svojom šabesom , pekari sa somunom i halvom, sve je to bilo u ponudi na adi Jagnjišću. Kažu da je ime dobiveno zbog jagnjadi koji su se odvajali od ovaca koje su išle na ispašu na okolne planine, a da su se jagnjad tu ostavljala da se prehrane i prodaju pekarima.
Niže Jagnjišća, na međi Sejmena i Jalije, naspram Jalijske džamije, gradsko kupalište koje su starosjedioci zvali Šešelije, a novopridošli stanovnici Kazani, odgovarali su ovom drugom nazivu. Kada Bosna oplića, ogromne police izvire iz njenog korita, a između polica se pokažu upravo kazani, dubine u koje su skakali kupači. Priroda je učinila svoje, pa se je čak moglo preskačući sa police na policu moglo preći na drugu obalu pri tome ne kvaseći odjeću, što je bilo idealno da se ide u berbu voća na Obrinjac, još uvijek nenaseljeno mjesto sa izuzetkom par koliba koje su bile, zajedno sa zemljom u vlasništvu porodice Ekinović.
Pri samom kraju Jalije, naspram kuća Čičak, Serdarević, Smajić, nalazilo se kupalište Balkan. Mirni tok rijeke, baš zbog dubine, i uz šljunkovitu obalu, davao je pravo mjesto za kupanje i sunčanje, što su koristili stanovnici okolnih kuća i zgrada. Niže Balkana, počinjale su police, skoro čitavom širinom Bosne. Sada je ti viseći most, a police se mogu vidjeti kada Bosna smanji svoj dotok vode. Na policama se sunčalo, a uzak prosjek između polica je bio prirodno isklesan za skakaonicu i spuštanje niz brzak do ispod polica. Pa opet na police do skakaonice do samoga sutona.
Već poslije polica, Bosna široka ali sa gazom do pojasa, a tu je i jedna od dvije skele. Jedna skela je bila niže Jagnjišča, a ova druga je povezivala obalu naspram Čaršijske džamije i Kamberovića polje, jablanova koji i dan-danas prkose vremenu isprave hlad onima koji se nađu u njihovoj blizini. E, tu su bili pravi cjelodnevni teferiči. Šerpe, tave, suđe, žene djeca, svi u hladovinu ispod jablanova. Većinom pregaze, a neki i sa skelom, lađom koja je bila sajlom povezana između obala a vozio ju je skeledžija Nadžaković, čovjek iz obližnje kuće. Na obali je bio i otpad i legendarni Žažo koji je radio na otpadu, srijedom stočna pijaca i prodaja kreča zauzimala su mjesto sve do obale Kočeve, a na drugoj strani obale Kočeve Kanare, Kučukovići, i mjesto koje se polako zaboravlja a tiče se kafane od prije drugog sv, rata, Kafane Salih bega Omerspahića i njegovog aeroplana pomoću kojega je slao kahve na drugu obalu Bosne i kojemu je zadovoljstvo bilo da usreći narod.
Poznato je da je on imao i svoje svlačionice za mušku i žensku čeljad, drvene stepenice koje su sa strme obale vodile do obale Bosne, do kupališta.
Nizvodno od kupališta podno jablanova, je kupalište na Bilinom polju, naspram samog stadiona. Opet jedan nagli zavoj, brzak na kojemu je nekad bio mlin, i onda mirna Bosna. Sa lijeve strane strma obala, a sa desne strane prava pravcata plaža u kojoj su uživali mnogi Zeničani. Bosna je na sredini bila dosta duboka, pričalo se da u tim dubinama žive stoljetni somovi, koji leže na dnu i hrane se ribama koje zalutaju u njihove čeljusti, pri tome samo lijeno pomiču svoje velike brkove i nastavljaju ljenčariti u mulju koji ih okružuje.
Kupalište u Blatuši je bilo nepopularno zbog dovoza gradskog otpada na teren koji sada zauzima naselje, ali se ipak kupalo kod KPD skele koja je povezivala Blatušu sa Ekonomijom KPD u Peharama…
A bilo je još kupališta, ova su sa nama naše drage rijeke Bosne…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
