Već početkom srednjoškolskih dana, poziv u garnizon da se odredi početna sposobnost za upućivanje u vojsku. Brada se tek nazire, tek se krenulo ,,u cure”, a već ti usađena misao kako te čeka jedan period života koji je nekima bio radostan, a nekima teško padao. Bilo kako bilo, takav je bio životni period omladine tog doba, kojega se rado ili nerado sjećamo.
Već sa punoljetstvom očekivao se poziv koji se nije mogao odbiti, poziv na služenje jednoipogodišnjeg životnog doba koji je poslije svako dobro pamtio i koji se kasnije dugo prepričavao sa temom zgodama i nezgodama, dešavanjima u tih 18, 15. ili dvanaest mjeseci, u zavisnosti za šta si bio regrutovan. Međutim, prije samog odlaska, odnosno mjesec dana pred odlazak na stanicu, na voz, slijedio je poziv koji je određivao tvoj život sljedećeg vojnog roka. U mjesec dana pred odlazak valjalo je smjestiti sve obaveze koje si imao u proteklih 18, 20. ili čak 27. godina što je bio i krajnji rok da bi se išlo u vojsku.
Nisu ipak svi punoljetni išli na služenje, bilo je i onih koji su rađe išli ,,preko granice” izbjegavajući služenje ali i pečateći svoju budućnost tamo, negdje daleko. Bilo je i zdravstveno nesposobnih, simulirajućih svjesno nesposobnih, jednostavno nije im se išlo, nije im se dalo da ostave djevojku, drušvo, poneki već i formiranu porodicu, ali zakon je zakon, inače će oni sa bijelim opasačima brzo pronaći tvoju adresu i uz kaznu te otpremiti na odredište.
Ali, sami ispraćaji su imali svoju draž. U vojsku se išlo najčešće generacijski, februarska, majska, septembarska…generacija i u mjesta koja su ti daleko od kuće. Ovi iz Zenice u Titograd ili Postojnu, ovi iz Titograda u Ljubljanu, iz Beograda u Zenicu, uglavnom u veće garnizone i u zavisnosti od završene škole se i služba određivala.
Već dobijanjem poziva počinje se propitivati da li će još neko na to odredište naznačeno u pozivu. Trebalo je, ako si zaposlen regulisati i radno mjesto koje te je čekalo poslije odsluženja vojnog roka.
A ono najvažnije, derneci na samom ispraćaju. Zenica je mali grad, što rekao Vajta, u njemu sve se zna. Brzo se sazna da neki poznanik, dovoljno poznanik samo ,,iz viđenja” ide sutra u vojsku pa da kreneš na njegov ispraćaj koji je obično bio u njegovom stanu ili kući, naravno njegovih roditelja. Uđeš, stan pun, krcat, nekog znaš, nekog ne znaš, tu su i djevojke, da li sa svojim momcima ili poznanice koje su došle da isprate komšiju, prijatelja, rođaka u vojsku. Brzo su se sklapala nova prijateljstva, nove veze, nova zabavljanja…,,Hej drugovi jel vam žao, rastanak se primakao”…ili ,,Kraišnici gdje ćemo na prelo……”, a negdje samo rok muzika pojačana sa pojačalom ručne izrade. Neki su išlo inkognito, odu tiho i kada im dođeš na vrata da ga ispratiš, on već otišao prethodnu noć.
A samo veće prilikom odlaska na željezničku stanicu, iz Pionirske ulice, iz Crkvica, Odmuta , Jalije…grupe raspjevane i bučne omladine hrli ka stanici. Jedan među njima je glavni, onaj koji ide u vojsku, nije kao na svadbi mlada i mladoženja. Ovaj put djevojka sa tugom u očima , što bi rekao Hašim Kučuk Hoki, ide pored momka i u njenoj glavi vjerovatno hiljadu misli, šta sutra? Mladost je to, ocjena jačine ljubavi i sa jedne i sa druge strane. Neko ako mu je usput svrati na brzinu u Trojku ili Feniks na svoje posljednje piće ujedno se pozdravivši sa gostima i osobljem kafića.
Na stanici grupice omladine, kako je koja došla na ispraćaj nakon burne sjedeljke u stanu regruta. Bude tu i koškanja između različitih grupica, razračunavanje starih računa, ali uglavnom sve prođe u pjesmi i vedrom raspoloženju iščekujući onaj Zagrebački ili Beogradski voz za put u jednom pravcu. Slično kada su se prijatelji ispraćali na ,,privremeni rad” u Minhen.
I onda zagrljaji, posljednji sa djevojkom čija će veza trajati možda par mjeseci, čija će se veza prekinuti odmah prilikom djevojkinog povratka kući, jer naći će se neko ko će je odmah tješiti lijepim riječima i onako uplakanu ,,paziti” da ne provodi sama dane tugujući za momkom koji će već od sutra biti u uniformi koja se osjeti na naftalin umjesto na Pinosilvestre ili njoj neki omiljeni miris.
Uz regruta torba, obično sportska, u njoj pribor za higijenu, pribor za cipele, češalj, maramica, konac, igla, ogledalo i obavezna jastušnica ili platnena vreća za povrat civilne odjeće kući.
U vozu kako ko, neko će nastaviti dernek kafe restoranu, neko će uzeti kušet kola u kojima neće spavati nego će razabirati misli, smiještati onih svojih dvadeset i kusur godina, povremeno će pogledati fotografiju djevojka sa mišlju je li se već vratila kući, a voz će klaparati svojim zvukom mijenjajući ga samo za vrijeme prolaska kroz tunel. Zenica će se već tamo ok Vrace polako gubiti sa svojim svjetlima koja su bila kao ispraćaj iz jedne životne epohe u drugu. Ostat će raja na stanici, neki će svratiti u stanični restoran, popričati sa Mlađom milicionerom koji je obično bio dežurni kada su ispraćaji u vojsku bili aktuelni. Ali, Titograd, Sombor, Postojna su daleko, ali sve bliže i bliže kako ga voz nabire, Zenica sve dalje i dalje.
Sljedeće jutro si u drugom svijetu, drugi film dolazi, baš kao poviše kina Central na dugačkom zidu iza kojega je nekada bila Uzana stanica, plakate filmova filmova koji će uskoro igrati u Zenici. A i Bilino polje dođe iz misli, Lovački, bašta doma armije, Paviljon, jesenja šetnja Maserikovom u ovim bruksericama, u ovim trapez hlačama što ih je Hazim sašio, u kožnoj jakni i sa tašnom u koju je smješten pribor za higijenu…
Mjesto odredišta ne možeš promašiti , svi putevi vode prema tvojoj VP, VP gdje te čeka brico koji te ne pita kako će te ošišati, zajedničko tuširanje, DDT zaprašivanje i onaj ne baš sretan trenutak, pakovanje brukserica, trapez hlača, jakne….u jastušnicu na kojoj je već napisana adresa i čiju pošiljku sa naznakom ,,bez otkupa” će već neko podignuti u Zenici.
Ljubazan doček domaćina, a već ujutro otrežnjenje, tačno u pet sati nula nula minuta sa trubom i uzvikom dežurnog, ,,diš se vojsko”. I tako 15. mjeseci..
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
