Hladno februarsko jutro. Još hladnije kraj zeničkog potoka, potoka koji izvire negdje u Vražalama, selu iznad Zenice. Selo je podaleko, sat hoda od Pionirske ulice. Uzak, konjski put , krivudav ne kao potok koga nazivaju i Meokušnica, vodi kroz naselje Luke, pa onda naglom uzbrdicom sve do sela.
Legenda kaže: kuga harala u Zenici, pa se nekoliko zdravih momaka i djevojaka uputilo u brda, našlo svratište ispod gaja, nadjenuli ime obitovalištu Vražale ne bi li otjerali zlu kob kuge.
-Zašto baš Vražale?-, pitao se Ibrahim često posmatrajući Potok u kojemu su mu se pričinjavale ribice koje su se mrijestile, zamišljajući ih kao zlatne, koje bi svakom zaljubljeniku u Potok želje ispunjavale. Ali, ispuni se Ibrahimu želja, kada je završavao zanat 1970. godine upravo u školi na Potoku.
Otišao Ibrahim na obalu Potoka da pojede pekara Hamde pogačicu sa suhim grožđicama i na vrelu iznad potoka ugleda suvonjavog čovjeka četrdesetih godina, koji, kao i on posmatra potok, njegovu dubinu, i osjeti Ibrahim da on pogledom traži nešto ispod samog dna potoka. Možda neku čarobnu brodicu koja je upravo tu potonula, iz vremena kada su se djevojke- udavače u Potoku kupale. I ispriča Ibrahimu Hajdar, suvonjavi četrdesetogodišnjak sa šeširom na glavi , ispriča priču, legendu o Vražalama, selu iz kojega dotiče ovaj srebrenkasti Potok sa svojim zlatnim ribicama, i čarobnim brodicama.
-Vidiš Ibrahime, nekada su se ovdje medonosne pčelice mjesečno rojile, ovce janjile, krave bliznile. Majke svoju djecu po tri godine mlijekom dojile, sa svakog vrela bistra i čista voda se pila, a i najobičnija travka, kao zambak, opojnim mirisom mirisala. Kada su se po četiri žetve godišnje žnjele, a vodenice potočarke pjevajući mljele. Svi Dobri Bošnjani u jednoga Boga vjerovali i istu vjeru ispovijedali. Svakog komšiju i putnika-namjernika bratom ili sestrom nazivali. U tom zemanu edenska Bosna bijaše bošnjanska, a svaki njen podanik ili podanka, bijahu Bošnjanin ili Bošnjakinja. Ovo što ću ti ispričati Ibrahime, je očito, stvarno i istinito, kao i u drugim bajkama, skaskama, sagama. Ja sam ih Ibrahime, cijeli život sanjao i dosanjavao, živio s njima i u njima uživao, pa ih evo prepričavam- , tu zastade kao da provjerava da li ga Ibrahim pažljivo sluša, a Ibrahim zaboravio na pogačicu sa suhim grožđicama i razlog zašto je došao na vrelo iznad Potoka.
Poželi Ibrahim da i sam odsanja djelić historije Potoka, običaja, stradanja, nadanja i radovanja naših predaka i prapredaka, da mu živuća ili proživljena djetinjstva , najljepši snovi i snoviđenja vječno ostanu.
Čučnu Hajdar na prvu stepenicu stepeništa koje je vodilo do samog vrela, koje je žuborilo istim tonom mješajući se sa zvukom grnčarskog točka iz grnčarije koja se nalazila nadomak podzide vrela potočkog.
-Ovako je to bilo Ibrahime, zapamti ovo pa prenosi zeničkim naraštajima kao što ja tebi prenosim. Naime, za vrijeme podužeg kuginog mahnitanja zeničko stanovništvo se isprestravi i u paničnom bijegu napusti grad, pa otpoče privremeno naseljavati pećine, zabiti i vododerine. Nekoliko uglednih porodica, u gluho doba noći, krenuše koritom rječice Meokušnice, te se poslije višednevnog potucanja po okolnim vrletima, naseliše u blizini žuborećeg izvorišta. Izvjesno vrijeme proživješe u strahu i neizvjesnosti, a onda se dosjetiše načina kako će se prikriti. Naselje nazvaše čudnim imenom Vražale, u nadi da će ih morije kugine posestrime, zbog vražijeg imena daleko zaobići. Kužna vremena dođoše i prođoše, pa se sijaset izbjeglica povrati na stara ognjišta, ali poneki hrabriji i promućurniji, ostadoše u naselju sa vražijim imenom. Iskrčivši šume, dobiše čaire i ziratnu zemlju, pa se s vremenom i obogatiše. Zemani i kara-zemani mijenjaše se i smjenjvaše jedno-drugo tokom proteklih godina, ali izbjegli stanovnici tada nastanjenog zlehudog naselja, zadržaše mu prvotno ime. Svi su stameni, zdravi k’o dren, a mnogi i sada vjeruju da ih, zbog vražijeg imena, sve teže bolesti nadaleko zaobilaze-, završi suvonjavi Hajdar svoju priču.
Zamisli se Ibrahim, – Pa rodio si se na Potoku-Meokušnici, donio je potok iz Vražala i tebi nešto, zato ti je i drag, zato si često pored Potoka-.
Suvonjavi čovjek, po imenu Hajdar nestade, kao što i utihnu zvuk grnčarskog točka, samo ostade šum potočke vode i izvorišta nad njim i ezan sa Potočke džamije.
. -Grnčar je otišao da klanja podne, zato mu je grnčarski točak utihnuo-, pomisli Ibrahim….I zamisli kuda teče Potok, od Vražala, kroz Luke pa kroz Pionirsku ulicu, ispod mosta na Sarajevskoj ulici, pa kroz naselje Potok, i u blizini Potočke džamije ulijeva se u rijeku, bolje reći malo veći potok Kočevu. A Kočeva je opet tamo negdje od sela Pojske, podno Vučje planine, Vlašićke posestrime.
I danas, kada Ibrahim sretne nekoga iz Potočke mahale, kritički se osvrnu na pisanje o drugim krajevima ove naše Zenice, pri tome pominjući mnoge familije, mnoge viđenije građane Zenice, dajući do znanja piscu ovih redova da je potrebno to napomenuti, napomenuti taj dio grada koji je pretrpio mnoge izmjene dovodeći ga još uvijek kao dio jedne Zeničke mahale.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
