Opet ta famozna AU, opet ta Bosna koja je već bila u svjetlosti Evrope, opet ta Zenica, još famoznija od same AU, od same gospođe Evrope. Rekli bi, trbuhom za kruhom, a ovdje je upravo riječ o tim famoznim ljudima koji su išli, čija ih je sudbina nosila, trbuhom za kruhom. Ne svojom voljom, nego voljom vladara koji su se mijenjali na ovom malom prostoru, vladara koji su crpili bogastvo koje je posjedovala Zenica, koristeći i njen geografski položaj da bi što lakše za što kraće vrijeme uzeli ono što im ne pripada, pri tome dajući mrvice domicilnom stanovništvu, a ono kakvo je, po svojoj ćudi sve je to trpio preko svojih leđa smatrajući da tako treba biti.
Zenica, Kasaba, sa svojom robnom razmjenom, biva za kratko vrijeme potpora, ona rudarska, do skora drvena, a vremenom Čelična , naglim gomilanjem čeličnih i betonskih greda, debelih zidova od opeke, kamenim blokovima …i svega onoga čime su pravljene fabrike, Željezara, Rudnik, Željeznica, Kazneno popravni zavod, Fabrika papira, postade Dom novopridošlim strancima, stručnjacima koje dovedoše sa sabom, radnicima koji se sliše u Zenicu tražeći komad kruha za svoju porodicu, ostavljajući tamo pored Save, Une, Drine, Neretve…plodna polja koja su do jučer obrađivali. Motike zamijeniše rudarskim pijucima, kliještima kojima sada hvataju užarenu zmiju, zatvorskim ključevima, željezničarskom kapom…
Ljude iz vatre, iz okna, iz bunkera sa zidina zatvora, iz parne lokomotive, ispred silnih mašina, valjalo je smjestiti, dati im krov nad glavom, obezbijediti kulturni život poslije radnog vremena, kafanu, restoran…
Prioritet je svakako bio krov nad glavom, da se smjesti nejač, da im se obezbijedi, voda, struja, ogrijev…
I krenu izgradnja već viđena diljem evropskih industrijskih gradova. Smještaj blizu posla, blizu fabrike, grade se radničke Kolonije, KPD, Rudarska, Željezarska, Željeznička…ali pored njih se grade i Kasine, Barake, Samački hoteli.
Kolonije su bile prizemne kuće sa dva ulaza, za dvije porodice, Kasine zgrade na sprat sa jednim ulazom ali sa više soba, Barake montažni objekti sa više soba , Samački hoteli namijenjeni za samce.
Ovi objekti su bili rasprostranjeni cijelom Zenicom, od KPD -a, kraj Rudnika , uzduž cijele Čeličane, kod Željezničke stanice, u Blatuši, naspram kapije dva ŽZ, u Novoj Zenici nizvodno od Bilinog polja, u naselju Kanal, kod ,,Eleganta” na Carini, u Radakovu, na platou kon Novog pozorišta, što je sve činilo urbani dio grada.
Malo ko od nas da nije osjetio neki od ovih objekata, da nije u njima boravio, mnogi su se tu i rodili, odrasli, zasnovali porodicu.
I svako od nas ima svoju priču, mnogi su je zaboravili jer vrijeme ide, satovi otkucavaju, mnogi su i otišli kako iz ,,kasina” tako i iz grada, neki su se vratili svojim korijenima, rijeci Savi, Drini, Uni, Neretvi…otišli preko sedam mora i sedam gora ali sa sjećanjem na život u tim kolonijama, kasinama, barakama, samačkim hotelima. Rijetki su se vratili svojim korijenima, težačkim poslovima svojih djedova, nepreglednim njivama Posavine, Semberije.
Ćud težačka je davno izašla iz njihovih duša, prihvatili su ono urbano, ono industrijsko, rudarsko, fabričko. Rijetko ko od njih otvori dušu, sjećanja su iščezla baš kao onaj Željezarski dim dolinom Bosne prema Vranduku, pokoja obavijest na oglasnoj ploči da će se džernaza- Sahrana obaviti u rodnom mjestu, tamo kraj Save, Drine, Neretve, Une.
Utihnu ona iskrena riječ za vrijeme doručka u fabričkom restoranu, baš kao što utihnu i ona Industrijska autobuska stanica, oni silni lokalni vozovi koji su odvozili i dovozili radnike iz okolnih mjesta, okolnih gradova.
A sada bi bilo vrijeme nabavljanja zimnice, pripremanje sušenog mesa po receptu iz svog mjesta, vodile bi se diskusije čiji je recept bolji. Sve su to činili ljudi iz Kolonija, Kasina…čija su se djeca družila, zabavljala, svoje veze krunisali brakom, a njihova djeca zamijenila kasine, kolonije, barake…modernim stanovima po mogućnosti što bliže centru grada, nekadašnjoj Staroj čaršiji ostavljajući još ponekog stanovnika u Rudničkoj koloniji koja to više nije, KPD kolonije nema još od sredine šezdesetih, Željezarska je krajem pedesetih porušena, u Blatuši je ostala još po koja zgrada, Kasine su nestale a trag su im još dvije napuštene kod Tehničkog pregleda vozila kod Preporoda.
Ostalo je još i par baraka u Radakovu, Samački hoteli su renovirani u moderne stanove, a ljudi, akteri svega toga su zauvijek otišli ili se nerado sjećaju tog perioda svog života koji ih nije mazio, ali nisu znali za bolje…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
