Adnadin Jašarević u knjizi “Putevima bez putokaza” od prve pjesme “Pogodba za besmrtnost” gdje kaže: Svaki dan se bližim idealu/raspadam se do posljednje pjesme “Damin gambit” u kojoj završava zbirku stihovima A tamo iza,/tama tako daleka da joj nije kraja izmjeriti./Umišljam si kako iz te tame dopire posprdan smijeh/zbog mojih maštarija./I povlačim slijedeći potez čitatelja odvodi u mitsku dubinu egzistencije da bi ga upozorio kako su mjere historije tek zablude vremena i da iza njih možemo nazrijeti transcendenciju kao beskrajnu mjeru utočišta u vječnom.
ISTINE EGZISTENCIJE
Naime, zbirka poezije “Putevima bez putokaza” čitatelja suočava sa istinama egzistencije, osporavajući normativne, kanonizirane vrijednosti i posmatrajući ih s njihova naličja. Zato ova zbirka u svojoj poetičkoj osnovi ima namjeru da dehijerarhizira identitarnu strukturu i kulturološku moć na koju se književnost oslanja. A upravo to omogućuje da se u pjesmi ukrštaju realno i imaginarno, povijesno i simboličko, da bi se sve na kraju uzdiglo u izvanrednu poetsku fikciju.
Drama ljudskog postojanja se u ovoj zbirci može posmatrati iz dvije perspektive: iz perspektive metafizičke supstance smrti i neograničenosti pitanja o božanskim suštinama egzistencije, te iz perspektive metafizičke supstance života stavljenog u kovitlace vremena. U pjesmi “Kolijevka” lirski subjekt zaključuje Iz tame dolazim,/u tamu se vraćam. Ove rečenice, naravno, nisu samo oslikavanje surovosti životnog lanca zbivanja iz metafizičke tačke što je podrazumijeva smrt nego se razvijaju kao kritički glasovi koji u ime vrijednosti ukupnog života na zemlji odbijaju evolucijski niz što vodi ka čovjeku koji se u svom kulturološkom antropocentrizmu proglasio za najsavršenije od svih živih bića na zemlji.
Jašarević se na originalan i autentičan način poput Harmsa služi veoma efektnom ironijskom figurom koja podrazumijeva da čovjek koliko god uznapredovao u svojoj evoluciji, koju god razinu dosegao ili lik dobio, njegova sadržina ostaje ista.
Adnadin Jašarević se u knjizi “Putevima bez kraja” skeptično zagleda u budućnost, a u stihovima asocijativnim igrama uključuje različite diskurse, ostvarujući na taj način svoju zbirku kao palimpsest proročanskog govora. Taj proročanski govor izvrće se u grotesku koja preispituje budućnost na podlozi mitskih naracija, filozofskih teza, da bi se u zbirci uspostavila figura običnog malog čovjeka u vremenu i njegovi načini borbe sa metafizičkom, povijesnom, društvenom ili vlastitom egzistencijalnom dramom.
Bila se dodiruju i pripovijedaju priče:/Ona o prvom iskustvu, /o zidu,/i ja,/o posljednjem/iskustvu,/o zidu. Unutrašnja slika života bazirana u ovoj poeziji je obilježena nastojanjem da se dopre do srži stvari. To je poezija u kojoj, kako bi rekao bosanskohercegovački pjesnik Ilija Ladin, prizori pjevaju, a ne pjesnik. Međutim, Jašarević ide dalje od puke deskripcije prizora. On, naime, traži sadržaj prizora, njihove odjeke u duši, njihov emocionalni i moralni lik. Svijet u zbirci “Putevima bez putokaza” okuplja se u cjelinu logikom estetskog čina koji kaos zbilje pretvara u postmodernistički kosmos jezika.
PJESNIČKI DAR
Da bi se napisala ovakva zbirka poezije, mora se posjedovati neuobičajena vrsta pjesničkog dara i obrazovanja koje omogućuje da se gotovo do kraja razore obrasci teorijski shvaćene poezije kao egzistencijalne ispovijesti lirskog subjekta. Zato možemo kazati da nema pjesnika u bosanskohercegovačkoj književnosti koji bi posjedovao sposobnost za razvijanje ovakvog poetskog koncepta što ga je ostvario Adnadin Jašarević u zbirci “Putevima bez putokaza”.
Autor: Emina Selimović/oslobođenje.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
