Zeničke priče : Tavan…
Čudne su ljudske sudbine, a tek građevine koje nas okružuju. Zenica je doskora bila prava riznica građevina koje su kroz vijekove svjedočile o načinu života u ovoj našoj kotlini, kotlini koju okružuju brda i planine oko nje. Upravo osluškujući zvukove koje su nam slale te, čudnih imena planine, ljudi su prilagođavali i način gradnje svojih prebivališta, svojih kuća. Svakako da temelj kuću čini, ali ima jedan dio kuće, jedna zaštitna kapa koja je čuva, prilagođena arhitekturi tog vremena, materijalu koji je pristupačan, ljudskom umijeću i na kraju samoj prilagodbi prostora koji je potreban jednom domaćinstvu.
A šta je ispod krova? Tavan koji je modernom arhitekturom zanemaren, ali Zenica ih je itekako imala. Do skora smo imali priliku vidjeti građevine iz doba osmanlijskog, austrougarskog, ali polako sve je to nestalo, nečujno, zamjenivši ga ,,modernom” gradnjom koja individualno zamijeni kolektivnim stanovanjem.
Nestadoše one stare ćerpićuše, kuće zidane od ćerpića napravljenog od gline i pljeve, kuće bez podruma, ali kuće sa uzdignutim krovom poput piramide, pokrivene šindrom, a ispod krova prostrani tavan koji se itekako koristio od strane ukućana. Rijetko je kroz takav tavan prolazio dimnjak, bio je samo kosi otvor kroz koji je dim izlazio prethodno se zadržavajući na samom tavanu. Sve je imalo svoju svrhu, na tavanu, koji je preko greda i pruća bio pokriven glinom, ostavljala se ljetina, sušilo se voće, dimilo se meso, ostavljao se alat koji se koristio u obradi zemlje u proljetnom, ljetnom ili jesenjem vremenu…
Dođe nova Vlast, a sa njome i njihovi običaji. Ne prihvati nova vlast autohtonu gradnju, unese novinu, prilagodi se u Zeničkoj kotlini planinama okruženim oko grada, ali tavan, taj nezaobilazni dio kuće dobi svoje zasluženo mjesto u čvrsto zidanim kućama, kućama od cigle iz ciglana koje nova vlast otvori u samom gradu, kao i u okolnim mjestima bogata glinom, ali u ovom vremenu ispečenog ćerpića bez pljeve u pećima ciglana.
Prizemne kuće, najčešće kolonije, zamijeniše šintaruše, a u tim prizemnim kućama se ostaviše na plafonima otvori za izlaz na tavan. Tavan bi pokriven crijepom, a kroz njega zagospodari dimnjak čiji završetak prođe kroz krov i uzdiže se kako simbol nove gradnje na ovim prostorima. Tavan postade mjesto gdje su se ostavljale stvari koje trenutno ne trebaju, stvari koje su se nekada koristile ali ih zamjeni ono savremenije, praktičnije. Pođe i gradnja kuća na sprat, sa podrumom, sa drugačijim tavanom na kojega se moglo izađi kroz vrata, a ne samo kroz otvor na plafonu gornjeg sprata kuće. Upravo takvi tavani su bili u kućama u bivšoj Šolajina i Sarajevskoj ulici. Dvije kuće na sprat spojene sa prizemnicom , a iz ovih stanova na spratu izlazilo se na tavan prizemnice kroz teška metalna vrata, što bi danas bio pravi raj za slikarski atelje, ili za stanove, kako ih danas nazivaju, studio. I opet, kad izađeš na taj tavan prizemnice, spletom greda koje čuvaju krov, možeš se vrlo lako popeti na tavan kuće na sprat. Stanovnici tavana su bili golubovi koji su, ma kako zatvorili otvore, nalazili mjesta kroz koja bi se provlačili i bili zaštićeni od opasnosti koja su ih oruživala.
Nažalost socijalistička gradnja preovlada i na ovim prostorima. Blago uzdignuti krovovi zgrada, smanjiše funkcionalnost krovova, pojaviše se i ravni krovovi, ali ostade želja nostalgičara za tavanima koji su još ostali u funkciji, želja da se vidi šta ima na tavanu, da se pronađe nešto što je davno ostavljeno, nešto što će podsjetiti na djetinjstvo, na prošlo vrijeme, pa makar to bile prazne kutije od šibica, neka sehara ili drveni sanduk ispod čijeg se poklopca kriju stara pisma, požutjele fotografije, ili pak neki upotrebni predmet koji će biti svjedok nekog prošlog vremena , vremena koje je iza nas…
Isićkin tavan, kuće koja je bila par metara udaljena od zgrade u kojoj sam stanovao, bio je pravi izazov za nas, tadašnju djecu da vidimo šta se na tavanu nalazi. Ali, tavan bivše Stanice milicije, zeničkog Unutrašnjeg, bio je već nešto izazovnije. Pronalazak gumenih kuglica veličine klikera na kojem je bio grb poslijeratne države, i pitanje zašto su te kuglice služile, a na koje smo dobijali odgovor, služile su za glasanje poslije rata , za ono historijsko, Za kralja za Tita narod se pita.
Posebno otkriće su bile talijanske puške, prave, one kratke, koje smo za čas podijelili između nas i počeli da se igramo igre ,,ke kaman”, igre koja je kratko trajala jer ipak, radilo se o pravim puškama ali bez municije.
Zadnji tavan za koji sam osjećao želju je tavan stare Rudničke bolnice, ali želja mi se nije ispunila, nestalo je, pod silom bagera, ono nešto zadnlje što je služilo historiji, a na tom mjestu je niklo novo zdanje sa RAVNIM KROVOM BEZ TAVANA…
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
