Matine u bašti Hotela Metalurg Zeničke priče…
Ali eto, nova vremena, novi običaji a s njima i novi ljudi. Okruženje skroz drugačije. Kao kad pravite mozaik, pa vam zatreba različitih pločica, različitih boja, pa te pločice jedva saberete, porazbijate ih u sitne komadiće, lijepe kao kad su čitavi, i onda ih redate po svojoj zamisli. Jedan komadić iste pločice nađe mjesto daleko od drugog komadića i onako zalijepljen ostaje tu, nikad se ne sastavljajući u prvobitnu cjelinu. Ali mozaik ispadne lijep, skladan, dugovječan. Eto tako je bilo na „matineu” u bašti hotela „Metalurg”. Samo je razlika što su se ljudi i rastajali i sastajali, pravili različite „mozaike”, i tako godinama, u bašti hotela „Metalurg”. A i čitava fasada hotela je bila sastavljena od mnogo sitnih pločica, koje su sada ko zna gdje? Koje li simbolike?!
Jedna od najljepših bašti na prostorima bivše države, zauzimala je prostor ispred čitave zgrade hotela, prostirući se sve do trotoara bulevara. Bila je ivičena željeznom ogradom na kamenoj podzidi, od samog glavnog ulaza pa sve do bočne strane hotela. Na glavni ulaz se dolazilo trotoarom, sa prednje ili zadnje strane, onda niz stepenice pa pravo u baštu. Sa suprotne bočne strane bio je i mali ulaz, mala kapija od strane gimnazije. Pored vještačke ograde, bila je i prirodna od cvjetnih grmova, kao i od vrba i divljeg kestena. To lijepo zelenilo oko bašte, davalo je poseban doživljaj, čudan osjećaj da se ne nalaziš u gradskoj vrevi, nego u nekom posebnom ambijentu, a ustvari, nalaziš se zaista u posebnom ambijentu, ambijentu bašte hotela „Metalurg”.
Po cijeloj dužini bašte, u širini dva reda stolova, bila je nadstrešnica na stubovima, sve do šanka, prije kojega se nalazio podijum za muziku, zatim kuhinja i vrtni roštilj. Ispred nadstrešnice silazilo se niz dvije stepenice na prostor za ples, prostor koji je, bez plesača, podsjećao na bazen sa svojim nepravilnim oblikom. Stolovi i stolice su željezni, masivni, stolovi okrugli i četvrtasti, sa četiri ili šest mjesta, stolice obavezno sa mekanim podmetačem os skaja. I sve to u bijeloj boji, koju su s proljećem ponovo nanosili.
Uz samu zgradu hotela bila je terasa sa stolovima, koja je takođe bila u sklopu bašte. Sve je bilo popločano bijelim mermerom, u mozaik formi. Arhitekta je zaista dao punu slobodu kreativnoj mašti. Mramor, kamen i željezo! A nastranu ljudi, sami gosti u tom ambijentu. Ono što je bilo jedinstveno za ovu baštu, svakako je i njena specifična vreva, vreva koja se ne čuje kada si na vrhu stepenica glavnog ulaza, i vreva, žagor, kada siđeš u baštu.
U jednom takvom ambijentu dešavao se i „matine”, nedeljom od deset sati prije podne, pa do dva sata popodne. Nedjeljno jutro, pola jedanaest, bašta popunjena do posljednjeg mjesta (bila je to bašta sa oko hiljadu mjesta), sa muzikom koja je prethodno veče tu i gostovala, sa uslužnim osobljem hotela, jutarnjom kaficom i dobrim raspoloženjem. I što je najvrijednije u svemu tome, okruženje ljudima koji su ti poznati, slični, dragi.
Tu je raja iz Tetova: Pirgo, Ena, Hafre, Tulo, Ibro Čibuk, Hamza, raja iz Crkvica: Dimčo, Seno, Tončo, Senad, Mišo, Nuna, Blaž, Ćata, raja iz Pionirske: Željko, Džo, Goran, raja sa Jalije: Ćućo, Edo, Kemo, Braco, Emir, iz Šolajine Mirza, Sejo, Mirso, iz Nove Zenice: Fudo, Josip, Paško, Zoka, Mika, raja iz Blatuše: Mađo, Mario, Švabo, Neno, s Pišća Zelo, Škiljo, Niho, Izo, Nizo… i tako redom. Naravno tu je i ženska raja, one malo starije na terasi, one mlađe po ćoškovima odakle bolje vide svoje simpatije. Rjeđe parovi, jer nepisano pravilo je bilo da se na „matine ” ide sa koleginicama, a muški sa kolegama. Kao, da se malo požele.
Tu je i nezaobilazni Zaim, stariji gospodin koji se odmah sa stepenica obraćao riječima „draga rajo” pri tome namještajući šešir i stežući kravatu. Kemo i Semko paradiraju u novim odijelima , a raja iz folklora čeka muziku za ples pa da pokažu nove pokrete kojima ih je naučio Drago koreograf. Na muzičkom podijumu uredno poredani instrumenti, jedan, jedan… tehnička proba. Imširova „Dallappa” je već spremna, Pešini bubnjevi i Sašina gitara „ ko’ napete puške”, a Muta podešava visinu mikrofona. Sto za muzičare smješten je odmah uz terasu, naspram podijuma. Konobari u urednim uniformama, uz budno oko šefa.
Pjesmom „Mujo kuje konja po mjesecu”, Saša započinje matine, a poslije njega, nastavlja Muta sa laganim šlagerima. Kemo otvara ples, izvodeći sa svojom partnerkom zaista komplikovane pokrete, kao da kaže ostalima „evo, ovako se pleše”. Ali ne ostaje mu dužna raja iz folklora, Halid, Kadir, Dada, Sena, pariraju mu, zadivljujući prisutne goste. Među gostima su bili i radnici Minela, Jugomontaže, radnici koji rade na izgradnji željezare, ljudi koji su se odlično uklopili među domaće.
Nedjelja je, neradni dan, dušu dala za opuštanje. Ima i onih koji samo prodefiluju, prođu kroz baštu, pokazujući novi dio odjeće upravo donešen iz Trsta. Čelikovi fudbaleri plijene pažnjom, jer na parkingu su auta, „Princ”, „Kadet”, sportska Škoda… Ali ipak, u bašti se više priča nego što se sluša muzika, koja je tu samo kao sastavni dio enterijera bašte. Vidljivost je dobra, trenutak pogodan da se primijeti sve ono što se po noći baš i ne vidi. Pa zato i postoji „matine”! A kad muzičari ugase svoje mikrofone, počnu pakovati svoje instrumente, šta preostaje gostima? Lagani razilazak. Ostaće neko u Aperitivu, baru u prizemlju hotela, ili će otići u hotelski restoran na ručak, gdje će uz muziku sa klavira uživati u jelu.
Noćni bar u suterenu radi tek od jedanaest, a velika sala na spratu će primiti svoje goste tek sa dolaskom jeseni. Matine će se preseliti iz bašte u veliku salu na spratu, sa istim sadržajem i u isto vrijeme. Ali, sada pojačan „školskom rajom“ i sa nekim novim licima, jer Zenica je ipak bila pravi grad, u kome je bilo puno srednjih škola, grad sa fakultetom, mašinskim i metalurškim sa puno učenika i studenata.
A danas, gdje li su završile one silne pločice koje su činile mozaik na fasadi hotela Metalurg? Nikad se više ne sastavi taj mozaik!
Kao što više nema stalnog gosta Zaima zvani Tirli, ili Fude sa lulom , kao i mnogih drugih Zeničana koji su posjećivali baštu Hotela Metalirg…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
