Čitam ovih dana o spomenicima kulture u Zenici, oni koji su proglašeni i oni koji bi, po svim nekim kriterijima trebali biti. Meni, kao rođenom Zeničaninu, jer ipak nije šala hodati ulicama Zenice pa podobrih sedamdeset godina, zavirivati u njezine sokake, od Bojinog vira pa sve tamo do kapije devet ŽZ, u stvari do okretišta autobusa u Naselju Tetova, ipak ostaje u uspomeni i izaziva pravo sjećanje upravo ovo Zeničko ,,Bure”.
Danas sam ga ,,posjetio”, uvjerio sam se da je na svom mjestu, ali nekako je isuviše sjajan, prelakiran brodskim lakom, zatvoren kapijom i onemogućen da zasja onim svojim prirodnim sjajem, dostupan očima prolaznika i znatiželjom ljudi koji ga prvi put vide i pitaju se, šta to bure predstavlja. Sa pogledom na bure, vrate se čovjeku sjećanja unazad pedeset i više godina…Kaldrma, one naše poznate granitne kocke davno su nestale iz te ulice u kojoj je bure.
Dio krasi kružne tokove a dio se vjerovatno preselio u nečije dvorište, na nečiju vikendicu? Početak ulice i na samom uglu AU bolnica napravljena za rudare. Zgrada je građena u Austrijskom stilu sa ukrasima , verandom i velikim vratima, uostalom kao i sve zgrade iz tog doba. U produžetku prizemna zgrada sa bolesničkim sobama. Odmah, djeleći ih dvorište, prizemna ambulanta koja je šezdesetih i početkom sedamdesetih godina služila kao Služba Hitne pomoći sve do dovršetka Doma zdravlja i izgradnje Poliklinike.
Kasnije će ta prizemna zgrada koja je imala vodoskok ispred, biti utočište Aero kluba koji će imati svoju pistu ispod podvožnjaka na Kamberovića polju. Uz Aero klub kuća poznatog Doktora Abdulaziza Aska Borića, gradonačelnika Zenice još davne 1932-35.g. Čovjek koji je ostavio dosta traga u Zenici i kao doktor i kao rodoljub svoga grada . Nažalost kuće više nema. Bilo je prijedloga da se kuća pretvori u Spomen kuću Askovu, ali politika je učinila svoje, dobio je samo svoju ulicu. U suterenu zgrade bila je nekada hemijska čistionica, jedno vrijeme naš sugrađanin Tagara je držao vinoteku, a sada umjesto kuće je niklo moderno zdanje…
U tom nizu, mnogi će se sjetiti slastičarne Kasato, sa svojim kolačima, žitom sa šlagom, torte havane , kolačima koji se nisu mogli naći u drugim slastičarnicama. Sposobnost vlasnika kao slastičara išla je dotle da su njegovi specijaliteti bili isporučivani ekskluzivnim restoranima čak i van granica Bosne i Hercegovine. A onda, naše ,,bure”. Sjećam se da je u tom prostoru, bio, popularno rečeno u to doba, podrum pića , a u buretu su bila poredana skuplja vina. Vanjski dio bureta, baš kao i sada, stršio je kroz zid iza zgrade svom svojom polovicom, omeđen klesanim kamenom koji je pokrivao cijeli zid zgrade. Iza zgrade ,,bureta” nalazila se birtija gdje su se mogla konzumirati sva vrsta pića iz tog podruma po nešto manjoj cijeni nego u drugim ugostiteljskim objektima.
Župni ured, a odmah iza poznata i u to vrijeme jedina Sodara u Zenici. Ugljikov dioksid i voda, i eto soda vode koja se koristila u ugostiteljstvu za pravljenje zajedno sa vinom, špricer, gemišt. Sifon boca kako su je zvali, mogla se vidjeti na stolovima kafana uz bocu bijelog vina? Vrijedni sodar je uz soda vodu proizvodio i osvježavajuća pića, kraher, oranžadu, koktu, šabesu . Sve je to bilo upakovano u staklene boce sa gumenim čepom na čijim krajevima su bile ručke od čelične žice kojima se boca hermetički zatvarala.
Nema više ni sodara, prizemna zgrada je ostala kao iza nje živopisno naselje sa prizemnim kućama koje imaju svoju posebnu priču, jer ipak, iza njih je Željezara, mlin, Kasina, kuglana i još mnogo toga neispričanog. A ,,bure”, iako lakom ofarbano, a i sama njegova okolina, nema više onu staru čar…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
