Moja sklonost kolekcionarstvu, posebno umjetničkih djela slikara, daje mi slobodu da malo i istražujem historiju Zeničkog slikarstva, odnosno lokalne ili mikro-historije slikarstva našeg Grada. Možda bi to trebao prepustiti nekom historičaru, ali eto sama moja želja, svakako i svijest me tjera da nešto zabilježim i prevaziđem ono tradicionalno nepostojanje svijesti o čuvanju memorije grada i njegovih ljudi, korespodencije među ljudima, dokumentacije, fotografskog i drugog materijala, što nastojim da sakupim da bi služili kao svjedok prošlog i sadašnjeg vremena.
Zanimljiv je društveni fenomen među građanima, stanovnicima našeg grada, po kojem većina misli da postoji neko, imaginaran, ko će zabilježiti i sačuvati ukupnost društvenih, kulturnih, umjetničkih i drugih događanja i sadržaja u gradu i da na to ne treba trošiti vrijeme i energiju…
Naime, zabilježeno je da je od mnoštva akademski obrazovanih slikara u Zenici, do sada predočeno ukupno četiri monografije i to, Tomislava Perazića, Muhameda Bajramovića, Ljubomira Perčinlića i najnovija, Dr. Irfana Handukića. Činjenica je i da Društvo likovnih umjetnika Zenice koje postoji četrdeset i pet godina, nema svoje službene prostorije, sekretara, web stranicu, arhivu, i mnogo toga što bi predstavljalo bazu za naučna i društvena istraživanja zavičajne likovnosti…
Ali, ko se zainteresuje za ovaj vid umjetnosti, na raspolaganju su mu ,,živi” ljudi, umjetnici našeg vremena koji su voljni da svoje znanje, svoje življenje podijele sa vama. Pred nama je i kandidatura Grada Zenice kao Evropske prijestolnice kulture 2024. godine, formalizovano odlukom još 2016. godine.
Nego, da se vratimo umjetniku sa samog naslova ove priče, poštovanom Stjepanu Totiću. Kao što je u naslovu navedeno, ali ipak treba spomenuti i u samom tekstu, S. Totić je prvi akademski obrazovani Zenički slikar ( 1927- 2009). Rođen je u Zenici, od oca Ivana koji je bio zemljoposjednik i majke Antonije, koji su u Zenici imali gostionicu koja je radila do kraja II svjetskog rata. Već sa osam godina , Stjepan ostaje bez oca i nastavi živjeti pod skrbništvom majke koja je nastavila sa radom u gostionici.
Kao član Radio-amaterskog kluba, često je gledajući iz prostorija kluba crtao prolaznike.
Rudnik, Pozorište, honorarni saradnik Naše riječi, dali su mu mogućnost kreativnog profiliranja kao budućeg slikara u daljnjem školovanju. Diplomu akademskog slikara je stekao u Ljubljani, 1963. godine zajedno sa slikarima Dževad Hozo, Mersad Berber.
Iznimna odlučnost pa i hrabrost Stjepanova, jer je već tada bio porodični čovjek, je njegov odlazak na akademiju, i to iz ,,uzavrelog” grada u daleku Ljubljanu na studij likovnih umjetnosti.
Može se reći da je njegova matična kuća bila Naša riječ odakle je i penzionisan 1983. godine. Bio je čak i jedno vrijeme muzički urednik Radio Zenice što mu je omogućavalo njegovi visoko obrazovanje u to doba.
Totić je radio i kao edukator i kritičar likovne umjetnosti. Uradio je mnoge naslovnice knjiga, ilustrujući njihovu srž kao što je i knjiga o FK Čeliku, Nezaboravni trenuci.
Totić nije volio površnost u pisanju o likovnim događajima i djelima. Kritikovao je takva pisanja uz iznošenje svojih argumenata koji su bili u skladu sa njegovim akademskim zvanjem, pravi profesionalac svog zanata, ne htijući da se bavi politikom koja je pogodovala karijeristima, ostao je dosljedan svom stavu, stavu da do kraja života bude samo likovni umjetnik, što je iskazao i u svom jednom intervjuu govoreći o sebi i likovnoj kulturi u Zenici:
,,Slikar je jedna individua rođena sa određenom dozom senzibiliteta, koja je nesrećim sticajem okolnosti morala da ostane u ovoj sredini. Slikar je u ovom gradu zanemareni duhovni potencijal, cijenjen svugdje, osim u mom rodnom gradu. Ukratko-slikar u Zenici je sjeme bačeno na kamen”.
Na pitanje zašto je slikarstvo u ,,gradu Zenici posljednja rupa na ,,kulturnoj sceni, Stjepan je odgovorio: Prije svega, slikarstvo u pravom značenju te riječi u Zenici ne postoji. To što neki ovdje nazivaju ili, što je tragično, smatraju slikarstvom nije ništa drugo nego amatersko bavljenje kičicom i bojicom, hobi nekolicine ljudi koji imaju potrebe da u slobodnom vremenu oplemenjuju vlastiti život nekom djelatnošću za koju imaju sklonost. Pohvalno je i dirljivo, ali daleko od pravog slikarstva, jer se može zamijeniti na primjer ribolovom. Prema tome, slikarstvo nije postalo posljednja rupa na ,,kulturnoj sceni”, nego uopšte ne postoji kao rupa”.
…Ovim člankom-pričom, htio sam skrenuti pažnju čitalaca na ovog, za mnoge Zeničane nepoznatog slikara, ali ipak, što treba istaći, prvog akademskog slikara rođenog u Zenici. Istina, pojavili su se poslije njega mnogi školovani slikari od kojih je mali broj ostao u Zenici, neki su nestali zauvjek, neki našli povoljnjiju sredinu za njih samih, a mali broj je ostao u Zenici da stvara uz još uvijek aktuelno ono o kulturnoj sceni i posljednjoj rupi na svirali.
Totićeve slike se nalaze uglavnom u privatnim galerijama, a jedna pod nazivom ,,Trapez”, vlasništvo je Muzeja Grada Zenice.
Izvor: STJEPAN TOTIĆ , Ikbal Cogo, 2017.g.
Pripremio Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
