„Ovu knjigu pišem zbog osjećaja moje dužnosti da prenesem budućim generacijama istinu o događajima u mome rodnom selu Večići u periodu od proljeća 1992. godine do kasne jeseni 1992. godine“, piše Senad Zec u uvodu svoje knjige „Večići-92“. Selo Večići nalazi se u općini Kotor Varoš, u kojem je tokom agresije na BiH ubijen i nestao veliki broj mještana.
Težak put do slobode
Riječ je o knjizi koja na 344 strane opisuje hronologiju života i stradanja kroz historiju te koja je nedavno objavljena u izdavaštvu Kluba paraolimpijskih sportova „Baton“ Zenica. „Volim kazati da nisam svojom voljom otišao u rat već da je rat došao po mene. Očekivao sam da knjigu napišu ljudi koji su od struke jer ja nisam uspio završiti neke škole. Knjiga je o mom rodnom, javnosti manje poznatom, mjestu u kojem sam proveo svojih 18 godina života. Početkom srpske agresije na BiH, kao i sve ostale općine, bili smo pod njihovim napadima i agresijom od 11. juna 1992. i u selu smo držali linije sve do 2. novembra 1992. kada smo krenuli u proboj prema slobodnim teritorijama Jajca, ne znajući da je Jajce palo. Nismo imali vojne snage i bili smo u medijskoj blokadi. Malo se znalo za nas i bili smo blokirani sa svih strana dok su sva ostala sela u općini pala ili su odmah potpisala lojalnost srpskom agresoru. Grupe koje su bile u ostalim selima su zajedno s Hrvatima pravili pregovore i jedni su otišli preko šume do slobodnih teritorija u Jajcu dok su se druge predale i otišle za Travnik. Mi smo ostali u našem selu međutim ponestajalo nam je hrane i municije te smo imali jednog doktora opće prakse koji je rane teško ranjenim građanima tretirao mehlemima, čajevima i ušivao ih ribarskim koncem“, kaže Senad prisjećajući se odluke da njih oko 350 krene u proboj. Među njima je, kako kaže, bilo žena, djece i staraca. Izlaskom na vrh planine Ježica, prisjeća se, naišli su na zasjedu te se kolona razbila u više grupa. Noć su proveli u šumi, a ujutro su formirali manju kolonu. Silazeći su naišli na minsko polje te je bilo poginulih i ranjenih. „Tada je došlo do pada elana među ljudima. Teško je kada vidite čovjeka koji je zbog mine izgubio nogu te očekuje od vas pomoć, a vi ništa ne možete da uradite. Neke grupe su se uspjele probiti. Grupa od 93 borca je izašla na Karaulu dok je grupa od oko 160 ljudi donijela odluku da ide u obližnje selo Grabovica da se preda. Sa nekoliko muškaraca i žena sam se odvojio jer nismo željeli da se predamo i nastavili smo dalje na put od nekoliko dana. Zajedno smo lutali po šumama i nepoznatom terenu. Sedam dana bili smo u jednom hrvatskom selu, a potom smo, tražeći hrvatskog vojnika koji bi nas, u zamjenu za zlato i novac koji smo imali, vodio na slobodnu teritoriju naišli na srpskog policajca. Dvojicu su zarobili, a mi smo se izvukli. Lutali smo danima dok nismo stigli na jedno mjesto nadomak Vlašića i tu su na zarobili. Prvo su nas ispitivali, a onda nas odveli u poštu u Skender Vakuf. Tu je izvršena naša razmjena jer smo komandira policije koji je bio glavni u toj pošti zarobili 11. jula. Iz Travnika sam ponovo došao u Zenicu i priključio se Armiji RBiH, a 1995. sam prilikom oslobađanja Vlašića teško ranjen. Od tada sam 100% invalid, I kategorije“, kaže Senad.
Pouka za buduće generacije
Kako kaže autor, osjećao je dužnost da napiše knjigu iz razloga jer ljudi umiru ali i da budućim generacijama ostavi knjigu iz koje mogu izvući pouku, s ciljem da se događaji koji su se desili na ovom području ne zaborave. Knjigu je pisao 30 godina, na starom laptopu, pozivajući sugrađane i poznanike da mu dostave fotografije ubijenih mještana Večića. Pojedine fotografije ubijenih građana koristio je sa VHS kaseta. „Od 160 ljudi koji su se predali u selu Grabovica nađeno je nekoliko kostiju u masovnim gorbnicama. Umiru roditelji, a za života nisu našli posmrtne ostatke svojih najmilijih“, kaže Senad istakavši da se danas život u mjestu Večići odvija normalno. Nove kuće su izgrađene, džamije i turbe su obnovljeni, mladi ljudi grade svoje živote u ovom mjestu. Uprkos tome, sjećanja na ratna dešavanja i borce, žene i djecu koji su izgubili svoje živote ne smiju se zaboraviti.
„Od 160 ljudi koji su se predali u selu Grabovica nađeno je nekoliko kostiju u masovnim gorbnicama. Umiru roditelji, a za života nisu našli posmrtne ostatke svojih najmilijih“, kaže Senad istakavši da se danas život u mjestu Večići odvija normalno.
Naša riječ
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
