Prije par dana, na jednoj od facebook grupa pročitah pitanje sugrađanke koje glasi:
“Koji otrov trebam kupiti da se što prije riješim ptica s balkona?”
Autor: Jasmin Hibić Četvrti
Nažalost, pitanje me nije previše iznenadilo jer redovno čitam slična poput onih “u koji azil smjestiti djecu, zlostavljače životinja”, “kako poslati na psihijatriju prvu komšinku čiji je stan pun smeća?” uz desetine drugih. Ono što najviše upada u oči jeste da se fokus u svim pitanjima usmjerava na uklanjanje posljedica, a ne na rješavanje uzroka zbog čega simptomi, dakle temeljni problemi ostaju netaknuti čime takav pristup, nažalost, garantuje da se posljedice uvijek vraćaju u nekom drugačijem obliku, ali s istom suštinom. Kako onda permanentno riješiti problem? Ili barem pokušati?
Resetovanjem čovjeka na tvorničke, prirodne postavke.
Čovjek je po svojoj prirodi socijalno biće, pa su mu druženje i interakcija s drugim ljudima prirodna potreba jer doprinosi osjećaju pripadnosti i emocionalnom balansu. Izlasci na fudbalske utakmice, treninzi pasa ili igre s djecom na otvorenom prostoru pružaju priliku za relaksaciju, fizičku aktivnost i socijalnu povezanost. Ovi momenti oslobađaju čovjeka stresa jer potiču stvaranje hormona sreće, poput serotonina i endorfina. Kada je uskraćen za takve aktivnosti, čovjek može osjećati frustraciju, izolaciju i smanjenu kvalitetu života. Nedostatak otvorenog prostora sputava fizičku aktivnost i kontakt s prirodom, što negativno utiče na fizičko i mentalno zdravlje. Istovremeno, društvena ograničenja smanjuju osjećaj pripadnosti i povezanosti, povećavajući rizik od usamljenosti i depresije.
Većina današnjih ljudi vodi svakodnevni život ispunjen obavezama, ograničenim prostorima za kretanje i interakciju, dok stvarne veze zamjenjuju digitalne. Zelene površine ustupile su mjesto betonu i zagušljivim sredinama, a neposredna bliskost s porodicom, prijateljima i zajednicom svela se na hladne poruke lišene topline i dubine. Takav način života definitivno udaljava čovjeka od osnovnih ljudskih potreba – zajedništva, slobode i veze s prirodom. Zbog toga se mnogi ljudi povlače u sebe, zatvaraju u svoje domove i traže utjehu u kućnim ljubimcima. Kada ljubimci postanu teret, nerijetko završavaju na ulici gdje gladni i depresivni, prevareni od vlasnika koji im je bio sve u životu, mogu postati čak i prijetnja po nečiji život ili zdravlje.
Uz sve navedeno, zbog sveopšte nezaposlenosti, mladi ljudi masovno napuštaju zemlju ili se okreću ilegalnim načinima zarade što često rezultira odlaskom u kazneno-popravne domove, gdje umjesto rehabilitacije stiču diplomu doktora za kriminal. Navedeni začarani krug dodatno urušava društvo, udaljavajući čovjeka od rješenja problema koji su u svojoj srži duboko ljudski i univerzalni.
Nikada nisam vjerovao da se ljudi rađaju zli mada znam da ima i takvih, već da ih takvima većinom oblikuje okolina. Društvo u kojem odrastaju i žive.
Šta se može očekivati od čovjeka koji godinama živi u sredini bez parkova pretrpanoj asfaltom, zgradama, parkinzima i nesnosnim zvukom sirena hiljada automobila? Od onog koji godinama živi u mjestu gdje nema sportskih aktivnosti, gdje su društveni događaji svedeni na povremene dženaze, sahrane, proslave Nove godine ili rijetke utakmice nekadašnjeg prvoligaša? Produkt takvih sredina mogu biti samo osobe kojima smetaju ptice na balkonu, komšije koje po njihovom mišljenju treba smjestiti na psihijatriju jer je smrad iz njihovog stana nepodnošljiv, maloljetni delikventi, i populistički klovnovi koji se na svakim izborima pojavljuju sa istim parolama “želimo bolju Zenicu”.
Građani Zenice svakako imaju veće pravo na “bolju Zenicu” od političkih klovnova, pa u skladu sa tim i pravo da se okupe pred zgradom opštine ili MUP-a tražeći odgovore na svaku odluku koja šteti gradu, bilo da je riječ o izgrađenim parking prostorima, zabetoniranim igralištima, sječi decenijama starih stabala, ili o nepravdi prema žrtvama poput dječaka Amera Pivića i policajca Amira Avdića. Niko od građana niti traži, niti treba bilo šta osim odgovora na pitanja o tome šta su do sada svi navedeni uradili i u čije ime. Nebitno je ko je gradonačelnik ili koja stranka vodi grad, kanton ili državu. Bitno je da odgovorni snose posljedice za svoje odluke i da objasne zašto, u čije ime, i s kojim ciljem svjesno čine ljude nesretnima, i šta misle dokle će ih to dovesti.
Do tada ostaje činjenica da čovjek koji je okružen zelenilom, redovno odlazi na sportske manifestacije svih vrsta, druži se s ljudima, ima mjesta gdje može šetati kućne ljubimce i slobodno se kreće po gradu, neće postavljati pitanja “kako neutralisati lastavicu” ili “kako prvu komšinku poslati na psihijatriju”.
Zlo nije u ljudima, već u onima koji ih prisiljavaju da postanu takvi. Zato ih i treba pitati šta rade i u čije ime, to svaki dan. Što češće, to bolje. Kako za građane, tako i za Zenicu.
Autor: Jasmin Hibić Četvrti
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
