U Islamskom centru “Sultan Ahmed” u Zenici 16. decembra bit će održana svečana dodjela “Plakete Muderris Muhamed Seid-ef. Serdarević”. Ovogodišnji laureat priznanja je Mustafa-ef. Spahić. “Plaketa Muderris Muhamed Seid-ef. Serdarević” je najviše priznanje Medžlisa Islamske zajednice Zenica. Ovo priznanje dodjeljuje se svake godine, a u povodu obilježavanja 8. decembra – dana rođenja zeničkog muderrisa Muhameda Seida Serdarevića.
Uloga intelektualnog sloja postaje zahtjevnija i teža u mjeri u kojoj su okolnosti u kojima oni žive, rade i djeluju teže, a što se često podudara s društveno-političkim okolnostima u kojima se politički i ekonomski subjekti odnose eksploatatorski i kolonijalno-imperijalistički prema društvu kojim vladaju. Baš u takvim okolnostima se našla i Bosna i Hercegovina nakon Berlinskog kongresa 1878. godine kad je Austro-Ugarskoj Monarhiji dodijeljen okupacioni mandatnad Bosnom i Hercegovinom, da bi već sredinom aprila 1879. godine Carigradskom konvencijom bila regulisana i posebna, osjetljiva i specifična pitanja u pogledu vjerskog statusa Bošnjaka u Bosni i Hercegovini u odnosu prema vrhovnom vjerskom poglavaru, odnosno halifi i šejhul-islamu u Istanbulu.
Bošnjaci su se našli u ideološko-kulturološkom procjepu, pred izborom koji je vrlo težak, pred dilemom napuštanja vatana i mahadžirluka ili ostanka u svojoj domovini i prilagođavanja životu pod kršćanskim režimom vlasti, a što je postalo posebno aktuelno nakon austrougarske aneksije. Baš u takvim okolnostima 1882. godine u Zenici je rođen Muhamed Seid Serdarević, čovjek intelektualac koji će u najkritičnijem periodu austrougarske vlasti biti dijelom bošnjačkog intelektualnog jezgra od kojeg je očekivano da se suoči s aktuelnim izazovima.
Austrougarsku vladavinu u Bosni i Hercegovini dijelimo u dva perioda, i to: period okupacije (1878-1908) i period aneksije (1908-1918). Tokom prvog perioda Bošnjaci su živjeli u nadi i neizvjesnosti, jer je okupacija po svojoj prirodi privremeno stanje koje je podrazumijevalo faktičku vlast austrijskog cara, a pravnu vlast osmanskog sultana, uz čvrste vjerske veze Bošnjaka sa šejhul-islamom u Carigradu. Međutim, kad su Bošnjaci uvidjeli da će stanje okupacije preći u trajno stanje faktičke i pravne vlasti isključivo austrijskog cara, poduzimali su aktivnosti bez prethodnog sagledavanja svih okolnosti ondašnje datosti.
Još od kraja XVII vijeka, odnosno od Karlovačkog mira traje proces rješavanja “Istočnog pitanja” za koje Mustafa Imamović tvrdi da je ne samo pitanje opstanka Osmanske države kao muslimanske države u Evropi i podjele njenih izgubljenih posjeda u Evropi pod izgovorom brige za položaj potčinjenih naroda u Carstvu, nego i pitanje odnosa kršćanstva prema islamu u Evropi.
Našavši se pred velikim izazovima kojima su trebali odgovoriti brzo i efikasno, među kojima je muhadžirluk bio i najvažnije pitanje, Bošnjaci su se podijelili na najmanje dvije grupe, na one koji su odlazili iz Domovine i one koji su ostajali.
Sve prethodno navedene probleme bošnjačka intelektualna elita je adekvatno percipirala, akceptirala i naučno secirala. Jedan od intelektualaca koji se posvetio rješavanju navedenih problema je bio i Muhamed Seid-ef. Serdarević.
U nastavku ćemo iznijeti najznačajnije segmente njegovog djelovanja. Karakteristika djelovanja muderisa Serdarevića je bila sveobuhvatnost, upornost i temeljitost u obavljanju poslova. U svom kratkotrajnom 36-godišnjem životu Serdarević je ostavio neizbrisiv trag, a njegove misli i dalje blistaju poput zvijezda na čistom nebu bosanskom.
Uviđajući vanredan napor i složenost izučavanja teoloških disciplina na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, zajedno s Mehmedom Džemaluddinom Čauševićem, muderis Serdarević je pristupio prevođenju i transkripciji nekih udžbenika na bosanski jezik, što je učenicima donijelo veliko olakšanje i skratilo enormno dugo vrijeme školovanja u medresama.
“Napisao je više djela u periodu između 1905. i 1917. godine, među kojima se posebno ističe šeriatsko-pravni udžbenik Fikhul-ibadat, nabosanskom jeziku, pisan tzv. bosančicom, što je u to vrijeme, s obzirom na još uvijek snažna konzervativna gledanja dijela bošnjačke uleme, bio odlučan i hrabar gest. Taj udžbenik će više decenija kasnije biti udžbenik fikha u većini bosanskohercegovačkih medresa.
Nakon završetka školovanja u Sarajevu, Muhamed Seid Serdarević će biti postavljen za mualima u Zenici, što će uspješno obavljati, primjenjujući svoja teoretska didaktičko-pedagoška znanja, sve do 1910. godine. Poslije smrti oca Abdulhamida, Muhamed Seid je 1913. godine postavljen za muderisa zeničke medrese gdje će ostati do kraja svoga života. Medresa će od 1927. godina, zahvaljujući, između ostalog, i njegovom intelektualnom angažmanu, postati mješovita (muško-ženska) škola, što se za to doba smatralo revolucionarnim potezom na razbijanju konzervatizma neproduktivne uleme.
Njegov doista kratkotrajni, ali osebujni životni put potvrđuje da je riječ o alimu čije djelo nosi vrlo značajne historijske dimenzije.
Kraj 19. i početak 20. stoljeća predstavlja vrlo turbulentan i bolan period za kulturno-prosvjetnu i političku scenu bošnjačkog naroda. Na jednoj strani nalazi se Pokret za vjersko-prosvjetnu i vakufskome’arifsku autonomiju, inspiriran širokim narodnim nezadovoljstvom, načinom organizacije i upravljanja vjerskim i vakufsko-mearifskim poslovima, koji je 1909. god. rezultirao donošenjem poznatog Štatuta o vjersko-prosvjetnoj i vakufsko-me’arifskoj autonomiji bosansko-hercegovačkih muslimana, znači teknakon aneksije. Na drugoj strani je pokret eminentno kulturno-prosvjetne i humanitarne naravi, koji promovira kulturno-prosvjetne, ekonomske, humanitarne i druge društveno-korisne projekte.
Glavni protagonist ovog pokreta bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je u svojim zbirkama orijentalne književnosti, pod naslovom Istočno blago, štampanim 1896. godine, i zbirkama bošnjačke književnosti, pod naslovom Narodno blago, štampanim 1887. godine, promovirao tezu na kojoj je nastala ideološka koncepcija bošnjačkog kulturnog preporoda, po čemu su “bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te islam, tri bitna elementa bošnjačkog nacionalnog omeđivanja”.
Prema podacima iz 1910. god. Samo 5,64% muslimana znalo je čitati i pisati latinicom i ćirilicom, dok je istovremeno 11,21% bilo pravoslavnih i 29,11 % rimokatolika. (Hadžijahić i Traljić, 1987:119) Tome je, među Bošnjacima, svakako doprinijela činjenica da je arapsko pismo, koje je kod muslimana bilo veoma rašireno, nakon 1878. god., odnosno dolaskom austrougarske uprave, ostalo isključivo u domenu vjerske naobrazbe, s obzirom na to da je austrougarski obrazovni sistem, uspostavljen nakon okupacije Bosne i Hercegovine, imao bitnih razlika u odnosu na prethodni, osmanski. Tako je kreirana slika visoke stope nepismenosti, ali i pred Bošnjake nametnuta obaveza da se što prije prilagode novim uslovima života. Baš na tom polju tzv. “tranzicione pismenosti” neizmjerna zasluga pripada reisu Čauševiću i njegovim saradnicima, među kojima je Serdarević uživao posebno mjesto. Trebalo bi, također, istaći činjenicu da je Muhamed Seid Serdarević bio jedan od osnivača, urednik i autor niza stručnopedagoških i naučnih radova u listu Muallim, koji je izlazio početkom 20. stoljeća i zajedno s drugim listovima, koji su upotpunjavali bošnjački kulturno-povijesni i civilizacijski krug, dao krupan doprinos našem kulturnom, vjerskom i općem napretku.
Najtragičniji i najpogubniji događaji po Bošnjake tog perioda su bila raseljavanja i masovna iseljavanja Bošnjaka s prostora Bosne i Hercegovine i njihovo izolovanje i samoizolovanje u novim društveno-političkim okolnostima, a koje su došle s Monarhijom. Računa se da je tokom 40 godina austrougarske uprave iz Bosne i Hercegovine iselilo oko 150.000 Bošnjaka, zbog čega je udio Bošnjaka u ukupnom broju stanovnika kontinuirano padao. S tim u vezi značajna je uloga muderisa Serdarevića i u poznatom proglasu Muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu po pitanju hidžreta, koje je postalo aktuelno nakon aneksije, odnosno 1910. godine, kad je iseljavanje Bošnjaka postajalo masovnije i intenzivnije.
Tada je Upravni odbor Društva izdao “Okružnicu” za sve svoje članove u kojoj se na jasan i dokumentiran način govori o hidžretu, njegovim posljedicama i za one koji sele, kao i za one koji ostaju. “Okružnica” je štampana arebicom, što je posebno važno naglasiti. Članstvo se moli “Okružnicom” da dobro prostudira i da onda svijetu govori da se ne seli, nego da nastoji svoj život bolje prilagoditi pravom islamskom načinu života i rada. U Okružnici je navedeno da seoba nije samo ubitačna za one koji odsele, nego je od velike štete i za one koji ostaju, pošto je preduslov opstanka održavanje jake falange koja podrazumijeva Bošnjake na okupu, koji samo kao takvi mogu odolijevati neprijateljima. Ukoliko se Bošnjaci budu osipali, kako je navedeno u Okružnici, to će dovesti do njihovog slabljenja. “Stoga je sveta dužnost svakog rodoljuba, svakog čovjeka, koji se islamski osjeća, da svim silama rade na suzbijanju seobe”.
Prilagođavanje Bošnjaka novonastalim okolnostima je bio bolan, spor i težak proces, a što se odrazilo na razvoj bošnjačke samosvijesti i svijesti o drugima. Od 1878. do 1908. godine Bosna je bila pod nominalnim suverenitetom Osmanske države, a što je bilo razlogom razvoja svijesti “čekanja i iščekivanja” te svijesti “povratka na staro” ili povratka u prošlost. Prema istraživanjima dr. Muhsina Rizvića, kulturni pokret Bošnjaka se temeljio i razvijao u nastojanjima buđenja svijesti o slovenskom porijeklu, ali uz očuvanje vrijednosti muslimanske kulture kao bitne odrednice njihove posebnosti, uz prihvatanje i prožimanje s tekovinama zapadne civilizacije.
U okolnostima kad su vjera i vjerska praksa slabile, a sve vjerske institucije se povukle među svoje zidove te polahko ali sigurno stagnirale, a brojni pismeni ljudi preko noći postajali nepismeni, dok mnoga inteligencija nije imala nikakvih dodira s procesima u državi u kojoj su živjeli i radili, muderis Serdarević je s grupom istomišljenika dao poseban doprinos.
Najtragičniji događaji tog perioda su vidljivi kroz procese raseljavanja i iseljavanja Bošnjaka muslimana iz Bosne i Hercegovine, kao i njihove izolacije i samoizolacije.
Djelujući kao urednik društvenog glasila Muallim, na koju poziciju je izabran na godišnjoj skupštini Muslimanskog muallimskog i imamskog udruženja, Serdarević je davao najbolje garancije da će popularizirati aktuelne teme pa je tako u Muallimu, koji se pojavio kao dvobroj za mjesec oktobar i novembar 1910. godine, štampanom alhamijado pismom na tada jedinom službenom jeziku, srpsko-hrvatskom, objavljivao članke i rasprave o mektepskoj nastavi, popularno pisane članke iz vjerskih nauka, povijesti islama i sličnih tema.
U februaru 1910. muderis Serdarević izabran je za sekretara Glavnog odbora Društva. Njegova inspiracija je bio medžtehid i reformator Džemaluddin Afganija, Muhammed Abduhu i Tekijuddin ibn Tejmijje, čije su ideje ostavile snažan utisak na intelektualni razvoj učenog Serdarevića i njegov plodonosan rad.
Već 1913. godine muderisa Serdarevića Zemaljska vlada imenovala je za imama Centralne kaznionice u Zenici, da bi nakon smrti oca u istoj godini stupio na mjesto muderisa Sultan-Ahmedove medrese u Zenici. Godinu kasnije Serdarević je bio postavljen za muftiju u Travniku, ali se zbog svoje visoke moralnosti zahvalio na tom postavljenju ostavši i dalje na dužnosti imama i muderisa, čvrsto uvjeren da će tako doprinijeti više i bolje svojoj zajednici. Postoji vrlo vjerovatna tvrdnja da je muderis Serdarević taj časni položaj muftije travničkog odbio smatrajući da ta pozicija pripada porodici Korkut iz koje su decenijama regrutovane travničke muftije. Radeći i djelujući s pozicija predsjednika antialkoholičarskog društva “Ittihad” u Zenici, sekretara Glavnog odbora Udruženja bosanskohercegovačke ilmijje, muderisa Sultan-Ahmedove medrese i imama Glavne kaznionice u Zenici, Serdarević je davao sve od sebe da bi pomogao društvu individualnim pristupom svakom pojedincu bez obzira bio to ovisnik o alkoholu, osuđenik za najteža krivična djela ili alim kojem je trebala podrška na polju reformisanja pristupa primjeni islamskih propisa u svakodnevnom životu.
Na drugoj redovnoj godišnjoj skupštini Muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu 1911. godine Muhammed ef. Serdarević je izabran za predsjednika Društva u kojem bi polučio još bolje rezultate da je bilo razumijevanja od nadležnih vjerskih i državnih organa.
U svom radu Serdarević je bio revnosan saradnik hadži Džemaludin-efendije Čauševića kojem je Muhamed-efendija pomogao prilikom konstruisanja i reforme arapskog pisma nazvanog “arebica”, pisma s arapskim slovima podešenim za naš jezik. U Muallimu gdje je bio urednik uočavamo aktualiziranje značajnihtema, i to: reforma osnovnih i srednjih vjerskih škola i nastave, podizanje
zvanja mualima i imama na častan i dostojanstven položaj i stalan rad i uticaj na Bošnjake da ne sele u Tursku za vrijeme austrougarske uprave.
O Serdarevićevom humanističkom senzibilitetu i merhametluku svjedoči i situacija u kojoj je muderis u stanju meteža, nastalog nakon ubistva austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda i njegove supruge Sofije u Sarajevu 1914. godine, spriječio očekivanu odmazdu nad najuglednijim pravoslavcima u Zenici. Naime, grupa Bošnjaka je formirala Čaršijski odbor za zaštitu svojih sugrađana u Zenici. Na čelu odbora se nalazio Muhamed Seid Serdarević koji je lično usmjeravao ili koordinirao sve aktivnosti na tom planu. Tako je Zenica ostala grad u kojem nije bilo pogroma nad pravoslavnim stanovništvom. Nešto slično se zbilo i 1918. godine kad je odlazila austrougarska vlast i kad je pripreman napad na viđenije katolike. Međutim, i tad je Muhamed Seid-efendija bio na čelu odbora sa zadatkom da zaštiti zeničke katolike od mogućih napada i neugodnosti. Muderis je jednostavno bio neumorni prosvjetitelj i humanista koji je u želji da suzbije iseljavanje Bošnjaka obišao Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko. Nakon nekoliko cjelonoćnih obilazaka kritičnih lokaliteta i bdijenja nad sigurnošću komšija nemuslimana, kako navodi Šestić, muderis se prehladio i zatim razbolio od španske gripe koja je u to vrijeme dobila formu epidemije, a što je bio sevep njegovom preseljenju na ahiret u 36. godini života.
Inače, u radu “Dva merhuma” Sakib Korkut je zapisao: “Ovogodišnji maj pun je tuge za nas, muslimane. Proguta nam jednu ‘riznicu ilma’ i kao da mu biješe rado, pokosi još i jedno produktivno pero. Azapagić i Serdarević nisu više među živima i za velike narode to bi bio osjetljiv gubitak a kamoli za nas, neznatnu šačicu bh. muslimana… I Serdarević bi možda postao jedna takva ‘hazna’ i ‘knjižnica’. Jer imađaše dosta podloge za usavršavanje, snažnu volju, žilavu istrajnost i – jer bijaše čedo novog ruha i ispravnijeg shvatanja alimskih dužnosti. U solidnost znanja i stručnoj spremi ne mogaše ni dovikivati merhum Azapagiću, nu književna mu je ostavština kudikamo nadvisila Azapagićevu. A šta bi još napisao da mu je podjeljen Azapagićev umr? Eto to je uzrok da ga stavljamo uz bok jednom alimu Azapagićeva kova. Nije ispravno rečeno. Valja reći: ‘Serdarević je zbog svog pera iznad Azapagića, on je daleko zaslužniji…’”
Pored profesionalnih aktivnosti, njegova društvena aktivnost je bila svestrana i intenzivna. Kao pokretač mjesnih dobrotvornih i kulturno-prosvjetnih društava “Ittihad” i “Zaštita”, čiji je osnovni program bio antialkoholizam i socijalna zaštita bošnjačke sirotinje, po uzoru na aktivnosti stranih nacionalnih društava, rahmetli Serdarević je organizirao “Ittihadove festivalske dane”, na kojima bi angažovao muzičku i folklornu sekciju na otvorenim nastupima, što je predstavljalo preteče svih kasnijih bošnjačkih umjetničkih aktivnosti te vrste u Zenici. Time je izazivao otpor konzervativnih dijelova uleme i čaršije, jer je to smatrano dijelom tuđih običaja. Serdarević je 1913. godine organizirao i prvu javnu izložbu ručnih radova muslimanske kućne radinosti čiji su bogati eksponati u cijelosti bili otkupljeni i otpremljeni u Beč.
Zanimljivo je da se Serdarević najozbiljnije bavio mišlju da u cijelosti prevede Kur’an, pošto su u njegovoj zaostavštini pronađeni rukopisi prijevoda prva tri džuza s puno bilješki na samim marginama teksta, što očigledno ukazuje na to da ni sam muderis prijevod nije smatrao definitivnim. Rukopisi kao i većina njegovih djela su pisani arebicom. Taj rukopis, međutim, ubrzo po njegovoj smrti je nestao iz zaostavštine, a za šta je znao njegov brat Abdullah-ef. Serdarević, međutim, o tome nikome nije govorio i s tim znanjem je i umro. Pored toga, kako ističe njegov brat, Muhamed Seid je počeo i raditi na izradi arapskog rječnika. Također, u njegovoj biografiji nije isticana jedna vrlo važna činjenica.
Naime, on je prvi u Bosni i Hercegovini koji je muslimanske vjerske knjige i udžbenike pisao našim, bosanskim jezikom po principima savremene pedagogije. Do tada vjeronauka se učila po sistemu Bergivije, tako što se učio tekst na turskom ili arapskom jeziku napamet. U medresama su napredniji đaciznali te jezike pa prema tome i sadržaj takvih tekstova, dok u nižim školama najveći dio đaka nije uopšte znao sadržaj tih tekstova niti njihovo značenje. Muhamed Seid Serdarević je prekinuo tu praksu pišući na našem jeziku, lijepim i jasnim stilom te najsavremenijim metodama u to doba, dok je najveći dio njegovih radova štampan arebicom.
Koliko je važna prethodna činjenica o jeziku i pismu svjedoči i tekst koji je objavljen u časopisu hrvatski narod 12. juna 1943. godine. Naime, rame uz rame sa Safvet-begom Bašagićem, Edhemom Mulabdićem i Osman-Nuri Hadžićem svrstan je i Muhamed Seid Serdarević kao velikan odgojnog romantizma kod Hrvata muslimana koji su “svojim velikim duhom i umjetničkom riječju budili uspavanu bosanskohercegovačku sredinu od posvemašnje apatije, nastojeći ukazati na nove putove novog vijeka, putove školstva i europske prosvjete…”
U tekstu, posvećenom Serdareviću, a povodom 25 godina od njegve smrti, piše: “Serdarević se još kao đak zanima svim znanostima, bilježi, raspravlja, ispituje i nastoji vjerske istine dati svojoj zaostaloj sredini u čistom hrvatskom jeziku…”
Mahmut Traljićje u časopisu Zemzem 1974. godine zabilježio: “Serdarević je prvi kod nas počeo pisati historiju islama na bosanskom jeziku.”
Muderis Serdarević je bio član Druge islamske prosvjetne anketne koju je 1911. godine formirao ulemamedžlis u Sarajevu, odnosno reisul-ulema s ciljem da se iznađe put, kako bi se islamski element u Bosni i Hercegovini u islamskom duhu prosvjetno unaprijedio. Bio je jedan od najgorljivijih zagovornika osnivanja posebnih mektebi-ibtidaija za žensku djecu, u kojima bi se pored ostalog
učilo i određeno gradivo iz osnovnih škola. Ovo je bilo posebno važno imamo li u vidu činjenicu da je u tom periodu otpor slanju ženske djece u škole bio dosta jak među Bošnjacima.
Bio je pristalica i osnivanja posebnih ruždija za žensku djecu kao i tzv. Darul-muallimata, posebne vrste ženske učiteljske škole, o kojima se u anketi dugo i svestrano raspravljalo. Nije bio pristalica uvođenja latinice u vjerskim udžbenicima, dok se svesrdno zauzimao za arebicu, jer je znao da svijet daje veliki otpor i latinici i ćirilici. Da bi literatura i pisana riječ prodrla što brže u bošnjačke kuće i porodice, računao je i to s pravom da će to lakše biti pomoću arebice. Kako nakon ankete gotovo dvije godine vjerske vlasti nisu uradile gotovo ništa na provođenju navedenog, Muhamed-ef. je 1914. godine u svečanom broju Jeni misbaha, koji je izašao povodom inauguracije reisul-uleme Čauševića, objavio članak “Riječ-dvije o našim mektebima”, a u kojem je načinio osvrt i na posebne mektebi-ibtidaije za žensku djecu s minimumom gradiva osnovnih škola, ističući njihovu potrebu i važnost za prosvjećivanjem ženskog svijeta sa islamskog stanovišta, ukazujući da je prosvjećivanje dužnost kako muškaraca tako i žena. U članku je opovrgao i ona mišljenja kojima nije dužnost prosvjećivati žensku čeljad, dokazujući upravo suprotno.
Svojim radom muderis Serdarević je inicirao izmjenu cjelokupnog sistema školstva i obrazovanja općenito. Kao istinski prosvjetitelj, Seid-ef. se borio protiv novih pošasti društva kao što su prodaja alkohola u drugačije organiziranim prodavnicama sa ženskom poslugom i drugim izazovima, raznim igrama klađenja te prisustva javnih kuća i njenih nelegalnih ispostava po periferijskim kafanama.
Na koncu, Muhammeda Seid-ef. Serdarevića zanima društveni aspekt obrazovanja, bezmalo političko značenje znanja. Njega je zanimalo ono što se u sociologiji znanja i znanosti danas označava procesom demokratizacije znanja. Što veći broj ljudi ima pristup znanju, obrazovanju, informacijama, to su veće mogućnosti za unapređivanje zajedničkog dobra. Zato, što veći broj ljudi zna, to su manje mogućnosti za vjerske, znanstvene, tehnološke, političke, ideološke i svake druge manipulacije. To je osnovna ideja Muhameda Seida Serdarevića.
Na tom tragu je konstatovao sljedeće: “Radi toga što je masa takova (neobrazovana – prim. naša) u prošlim vremenima osobito u islamskim zemljama nije se masi davalo pravo miješanja u državne poslove i rješavanja važnih socijalnih pitanja. Smatrana je djetetom, kojem treba tutor, koji će se brinuti i upravljati njime. Taj tutor mase bijehu obrazovani, razboriti i u mišljenju samostalni ljudi. Koje zvahu ehlul-hali vel-akdi. Opravdanost tog starinskog običaja može nam dobro ilustrirati rezultat prvih izbora u naš zemaljski i vakufski sabor te ina autonomna tijela. Ta bi opravdanost postojala do zadnjeg dana kad ne bi bilo zloupotrebe kod spomenutog ehlul-hali vel-akda. Ali ovaj često bude do skrajnosti demoralizovan pa ugađajući svojim ličnim prohtjevima i interesima zapostavi i uništi opće interese, interese mase. Primjera tome je puna historija i morala se jedan puta da dokrajči stara praksa, da masa ni u čemu uticaja nema. I počeo se je pomalo uništavati stari sistem apsolutističke vladavine, koji se je kod islamskih država iščahrio iz sistema onstitucionalno sličnog vladavini ehlul-hali vel-akda. Negdje se je kako je poznato došlo i do pretjeranosti i tako se iz tefrita prešlo u ifrat. Zlatna sredina i umjerenost se od vajkada bili rijedki. Obzirom na sve ovo staknuto, prosvjećujmo našu masu i podižimo je intelektualno.”
Serdarević se bavio vrlo aktualnim temama, razumio je globalne, državne i lokalne probleme, mudro im prilazio, naučno razlagao i liječio oboljelo bošnjačko-muslimansko tkivo. Isijavao je entuzijazmom, poletom i energijom, marljivošću i intenzivnim radom i djelovanjem na više polja, ne zato da bi se ostvario nego da bi konkretne probleme rješavao i dao sebe u misiji općeg dobra i zadovoljstva Svemoćnog Gospodara.
(Ajdin Huseinspahić, Muderis Muhamed Seid-ef. Serdarević (1882-1918): Paradigma zeničkog intelektualca u vremenu teških izazova za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake; Novi Muallim)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
