Kažu da slika govori više od hiljadu riječi, još ako je neko sudionik te slike, može je svakako dopuniti sa još riječi koje će kazivati još više. KPD Zenica, njegov geografski položaj koji je izabran u centru nekadašnje monarhije koja je vladala ovim prostorima punih 40. godina i koja je ostavila neizbrisiv trag među ovim brdima u čijoj kotlini je smještena Zenica. Nekadašnja kasaba, slabo nastanjena, svoj procvat je doživjela upravo dolaskom okupatora, Austrougarske monarhije. Ništa nije slučajno, pa ni samo mjesto ovog zatvora koji je napunio 130. godina postojanja, gdje su se smjenjivale vlasti a sa njima i osoblje KPD, povinujući se novoj vlasti i služeći joj.
Četiri paviljona u kojoj su bili smješteni osuđenici, uz drugi svjetski rat je bio dopunjen petim paviljonom za žene osuđenice. Vremenom, i one su izmještene u neki drugi zatvor, a njihove ćelije su zauzeli maloljetnici da bi se i oni poslije premjestili u zatvore ili domove širom bivše države. Osuđenici koji su imali male kazne imali su privilegiju da žive u obližnjoj koloniji napravljenoj za stražare čineći tako jednu cjelinu, obrađujući obližnju njivu i uzgajajući stoku neophodnu za zatvorsku kuhinju. Podugo su zatvorenici nosili civilnu odjeću, ali vremenom oni su dobili primjerenu odjeću sive boje sa okruglom kapom po čemu su bili i prepoznatljivi u okruženju.
Ali, rukovodeći kadar je imao bolji smještaj. Za njih su, početkom dvadesetog vijeka napravljene zgrade, luksuzne za to doba.
Time je i zaokružena potpuna izgradnja KPD i zadovoljena sva potreba kako osuđenicima tako i njihovim čuvarima.
Zgrade su bile smještene sa obje strane ulice koja se nalazila naspram glavnog ulaza u KPD. Kasnije se ta ulica zvala Ulica Sime Šolaje, a izlazila je na Sarajevsku ulicu koja se prostirala duž cijelog KPD. Zgrade su bile sve vrlo slične jedna drugoj i sve su bile na jedan sprat. Ova zgrada na slici ipak je bila drugačija nego ostale i ostavila je duboke tragove u sjećanju piscu ovih redova, njegovo rano djetinjstvo, rađanje dvije sestre u toj zgradi, podrum, sprat, dvorište…
Središnji dio zgrade koji je bio na jedan sprat činio je stambeni prostor, a prizemni dio bočne zgrade je bila KPD ambulanta za stražare i njihove rukovodioce. Veliko dvorište ograđeno kovanom ogradom sa ulaznom kapijom činilo je jedan za to doba zavidan i privilegovan položaj u odnosu na cijelu Zenicu u čijim sokacima su se još uvijek nalazile kuće ćerpićuše pokrivene šindrom.
Ispred zgrade uz Sarajevsku ulicu, bio je uređen park sa svojim sadržajem, cvijetnjak, staza za šetnju i klupe za odmor. Mramor, hrastovina i kovano željezo, uz ciglu sa kojom je bila zidana zgrada, bili su za to doba građevinski materijali viđeni samo u bogatim zemljama kakva je i bila AU monarhija. Ali, sve je to bilo proizvedeno upravo u Zenici, u Ciglani, Željezari, osim mramora i hrastovine koja je dovoženja iz Slavonije i Hercegovine.
Život u zgradi je ličio na život jedne komune. Zajednički hodnik iz kojega se ulazilo u prostrane sobe sa visokim plafonima, zajedničke nus prostorije, stepeništem, ulaz, dvorište. Sve je uticalo na to da stanari zgrade žive jednim zajedničkim životom, održavajući zgradu i okolni prostor onako kako priliči jednoj urbanoj sredini.
Sama hijerarhijska disciplina na radnom mjestu uposlenika KPD , prenosila se i u privatni život van zidina, prenosila se na porodicu i okolinu što je stvaralo jednu harmoniju u samom životu, od rođenja djece, polaska u školu, daljnjeg školovanja…
Zvuk podizanja rampe koja je dijelila KPD od glavne ulice, prolaska Prage Sarajevskom, pisak parne lokomotive sa natovarenim vagonima, terezine koja je svakodnevno prolazila, kućica sa željezničarima u njima koji su podizali i spuštali rampu, činilo je taj kraj Zenice dinamičnim, sa velikom frekvencijom ljudi i robe.
A ako se želio vidjeti unutrašnji krug KPD , tu mogućnost je pružao Vučjak, brdo iznad KPD, odakle se moglo, kao na dlanu vidjeti šetnja osuđenika po naznačenom krugu i njihove sportske aktivnosti. Radne aktivnosti, koje su bile obavezne, nisu se mogle vidjeti ali se znalo da unutar zidina postoje šnajderaji, obućari, stolari, Livnica, cvjećara…i svi ti proizvodi su se mogli kupiti u njihovim prodavnicama kao i poljoprivredni proizvodi i ručni radovi osuđenih lica.
Treba svakako spomenuti i ,,Fadilov zid”, zid koji nije još nikada završen, a započeo se zidati za vrijeme Upravnika Fadila Lipničevića čija je namjera bila da dodatno osigura KPD kao i da ograniči imovinu KPD od obližnjeg naselja.
Svaki upravnik koji je dolazio na čelno mjesto u KPD, želio je da ostavi traga za vrijeme svog rukovođenja, što je unosilo novine u život samih osuđenika i stražara, stvarajući jednu harmoničnu sliku života unutar zidova, baš kao što i ova fotografija čini…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
